Proljeće je u Budimpešti, godina je 1948., i to je sasvim dovoljno za pretpostaviti kakav život čeka psa, malu kujicu Niki, kad jedne večeri bane na vrata bračnog para Ancsa. Roman mađarskog pisca i pjesnika Tibora Déryja (1894. - 1977.) podsjeća na onu jednostavnu i već pomalo arhaičnu književnost za djecu i mlade, a čiji su junaci životinje u ljudskom okruženju, dakle onu neodoljivu književnost koja s jednom divnom blagosti pripovijedajući o životinjama, govori o ljudima i vremenima.

"Niki" je opsegom malen roman, prema nekima i novela, njegov jezik je jednostavan, lišen svake pretencioznosti, po svemu nježan i dobroćudan. Moglo bi ga sasvim sigurno čitati i dijete koje pohađa više razrede osnovne škole, no nije ovo roman za djecu i puno je u njemu toga što ni odrasli ne mogu pojmiti. Vrijeme u kojem žive Niki i njegovi Ancse vrijeme je staljinističke Mađarske, progona političkih protivnika i neistomišljenika, vrijeme potpunog odsustva ikakve zaštite nad tad potpuno krhkim ljudskim životom.

János Ancsa, učitelj i rudarski inženjer, svakoga jutra rano odlazi u službu, vraća se tek kasno uvečer u dvije unajmljene sobe, gdje mu njegova supruga večeru sprema na malom rešou. Zadnje što im je treba je još jedno živo biće za koje će se brinuti. Pas ionako ima vlasnika, umirovljenog pukovnika vojske Miklósa Horthyja, mađarskog admirala koji je u vrijeme Drugog svjetskog rata državu gurnuo u ruke Hitleru, uz konzervativnu represiju provodio rasne zakone i represiju. O apsurdu te situacije - dopustit ću si digresiju - poljsko-mađarski pisac Krzysztof Varga napisao je briljantnu crticu - "Fašistička je Mađarska 1941. godine, dok je bila u savezu s Hitlerom, objavila rat SAD-u", piše u prologu "Gulaša od ptice turul", gdje zatim mađarski veleposlanik predsjedniku Rooseveltu objašnjava kako mađarskom vlada admiral Horthy - Roosevelt na to uznemiren odgovara: "Ah, imat ćemo protiv sebe još jednu mornaricu!", da bi mu veleposlanik odgovorio kako, nažalost, Mađarska nema izlaz na more, pa tako niti mornaricu. Umirovljeni pukovnik tog jedinstvenog admirala "živi u vlastitoj vili u oskudici" i stoga ne mari o psu. Tako Ancse naposljetku ipak preuzimaju brigu o psu, jer tako je ljudski, a nijedan režim još nije uspio posve ubiti ljudskost. U tome je, ako je uopće može biti, jedina utjeha.

Niki je prepuštena milosrđu ljudi, u istoj mjeri u kojoj su oni prepušteni nasumičnom milosrđu države. "Nema većeg i podmuklijeg terora od ljubavi. Ona zajedno sa slabošću i podčinjenošću pobjeđuje nesklonost, pa čak i ravnodušnost. Čovjek se ne može izvući iz njezina stiska, a i životinja rijetko."

Svatko toliko u tekstu se nađe koja univerzalna misao poput ove, nema tu pametovanja, samo malo svakodnevne uzvišenosti koja roman uzdiže iznad donekle formulaične i prepoznatljive priče o čovjeku i psu, čovjeku i životinji.

Ancse se potom sele na peštanski Rudolfov trg nakon što im komunistička partija dodjeljuje stan, gdje žena može šetati psa Rudolfovim kejom i uživati sve radosti života kojima ni svemoćna Partija ne može ništa, poput "vrele ljetne tišine" takve da se "moglo čuti micanje sjena u travi". Sve dok inženjera prvo ne smijene s dužnosti direktora Tvornice rudarskih strojeva, bez objašnjenja i vidljiva razloga, nakon čega se zapošljava na daleko slabije plaćenom poslu u manjoj tvornici alata, gdje da bi kao rudarski inženjer mogao obavljati posao strojarskog noćima i noćima bdije nad knjigama. Ipak, radi. Mjesta za negodovanje nema.

Žena mu pak ne radi zbog narušenog zdravlja, no zato služi Partiji tako da "prosvjećuje narod" ili radi pomoćne administrativne poslove u Demokratskom savezu mađarskih žena. Za svakoga ima mjesta. Pas je po danu zato većinom sam. Inženjera potom šalju u tvornicu sapuna, zatim u poduzeće za niskogradnju. To što ga se Partija očito pokušava riješiti, njemu nimalo neće poljuljati odanost i vjeru u njezinu potpunu ispravnost, pa kad saznaje za doušnike u visokim redovima, János Ancsa naprosto zanijemi. U kafkijanskoj je maniri uhićen u kolovozu 1950. godine, nakon čega nastupa dugo i samotno razdoblje za njegovu suprugu i njihovu Niki. Njegovo će nikad razjašnjeno izbivanje potrajati pet godina, a Niki će usamljenoj ženi biti ono što nijedan čovjek nikad neće uspjeti. To da životinje posjeduju jednu ljudima posve stranu milost svima je poznato. U svijetu u kojem ih i dalje tretiramo kao sredstva, neizmjerno je važno ponavljati.

"Niki" je u najboljem mogućem pogledu pamflet o ljubavi i empatiji, i dokumentaristička studija jednog razdoblja mađarske povijesti kad za iste u društvu nije bilo mjesta. Sam je Tibora Déry na vlastitoj koži osjetio i nacizam i staljinizam. Podrijetlom mađarski Židov iz dobrostojeće budimpeštanske obitelji, već je u mladosti postao članom Komunističke partije. Tijekom Horthyjeva kormilarenja više je puta uhićen i proganjan, skrivao se i objavljivao pod pseudonimima i za to vrijeme napisao svoj magnum opus roman "Nedovršena rečenica" od više od tisuću kartica (objavila ga je beogradska Prosveta 1969.). Nakon rata bio je aktivan član Partije, da bi 1955. godine bio izbačen zbog glasnog kritiziranja njezine organizacije. Nije slučajno da iste godine piše priču o inženjeru i njegovoj ženi i jednom psu.

Piše je gotovo proročki, jer tek godinu dana nakon objavljivanja romana biva osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od devet godina zbog sudjelovanja u Mađarskoj revoluciji i zagovaranja rušenja donedavno bliskog mu režima. Kaznu je služio četiri godine - tek nešto kraće od Jánosa Ancse. Život po običaju oponaša književnost. A Dery o tom životu piše ujedno s jednim potpunim pomirenjem i blagom nevjericom pred svijetom kakav je.

"Imaju li psi savjest, odnosno razlikuju li dobro od lošeg?", pita se na jednome mjestu i jasno je da nisu psi u ovoj dvojbi.