‘Ja sam’. Eliptičan i višeznačan naslov čija se suština otkriva na kraju te monumentalne autofikcije u jednoj životno tužnoj, a književno nezaboravnoj minijaturi koja čitatelja ostavlja u čuđenju koliko literatura može biti moćna kad čovjek zna pisati. Na više od četiri stotine stranica svoje pete knjige bosansko-hercegovački pjesnik i prozaik radio je godinama. Za to vrijeme intenzivno je živio, kao direktor sarajevskog Buybooka, izdavač i urednik napravio čuda za kulturu, grad i regionalnu književnost, a u svemu tome uspijeva ostati fer, jer koga god da o njemu pitate, reći će vam da je sjajan, autentičan i pošten lik. Takav mu je i roman.

 BestBook:  Kako je pjesnik ispisivao gust prozni tekst? Koliko je stihova stalo u te stranice, koliko ste poezije propustili napisati zbog ove dosad obimom i ambicijama svoje najveće knjige?
Zaista to jesu dva različita iskustva, poezija je nišanjenje u svijet, a proza je opisivanje tog čina. Proza posuđuje od poezije, rijetko je obratno. Posuđuje jezik, ton, ritam, uvođenje interpunkcije u jednu takvu osjetljivost i zakone sintakse, kao i druge zakone koje najednom počnete otkrivati pišući tekst, daje tom činu opipljivu dugotrajnost. Ovdje bih spomenuo meni dragog pisca Darka Cvijetića koji je objasnio da je njegov roman ‘Šindlerov lift’ prvobitno bio već napisana zbirka poezije. Na pitanje zašto je od te knjige napravio roman, savršeno je precizno odgovorio: ‘Da budem saslušan’. Jer proza jest prilika da držite svog čitaoca dok ne dođe do kraja teksta, a i nakon toga. Ne, nisam trošio stihove na prozu, nisam ih zapravo ni osjećao, taj ugao gledanja na svijet je smetao, ali jesam posuđivao i ponegdje se u tekstu referirao na neke moje već objavljene pjesme.
 

 BestBook: Puno ste premladi da bih vas pitala je li ovo vaša životna knjiga, ali činjenica je da ste veliki dio svog življenja utočili u nju. 
To vam je kao ona najveća boca koju vidite kad uđete u dobar vinski podrum i vinar je zove Magnum. Kad nešto radite četvrt stoljeća, naravno da možete reći da je to vaše životno djelo. Ispisao sam više od 2500 stranica, da bih na kraju objavio 440. Teško je u tako dugom vremenu zadržati autentičnost, normalno je da u 25 godina pisanja pisac čitajući druge shvati da je neko prije njega već rekao to što on piše pa bude razočaran. Piscu ostane nada da o tome ipak nije sve rečeno, pa nastavlja pisati. Sličan sam osjećaj imao na prvoj stranici Ozova sjajnog romana ‘Priča o ljubavi i tmini’, gdje on opisuje stan u kojem su živjeli - kao da sjedi u mom stanu.
 

 BestBook: Kako biste je klasificirali u okviru vlastite bio/bibliografije?
Roman ‘Ja sam’ nema ključa, ništa nije skriveno, prve dvije knjige doslovno šarmiraju i zabavljaju čitaoca da se lakše dođe do treće i najobimnije knjige koja daljnim čitanjem kumulativno uvećava znanje o prvoj i drugoj, čime se one zaokružuju. Prve dvije knjige prate djetinjstvo i adolescenciju glavnog lika i nisu skele koje se odbacuju da se ukaže građevina treće, nego baloni koji se daljnjim čitanjem dopuhuju kako bi se mogli odvojiti od zemlje. Naravno, svjestan sam uticaja važnih trilogija: ‘Djetinjstvo, Dječaštvo, Mladost’ (L. Tolstoj), ‘Porodični ciklus’ (D. Kiš), Steinbeckova ‘Cannery Row’, pomenute Ozove ‘Priče o ljubavi i tmini’, i nisam činio namjerne sličnosti. Sve vrijeme pisanja bio sam svjestan i činjenice da ne smijem mučiti čitaoca tekstom i smislovima - čitalac ne rješava križaljke, on čita.

 BestBook: Tu se nameće i pitanje primarnog impulsa, zbog čega vam je to samoizlaganje bilo nužno?
Po meni se tu radi o čistoj književnoj strategiji da se postigne veća uvjerljivost. Koristio sam tehniku da pišem o autorovu karakteru kroz karaktere drugih, ipak se tu radi o više od 500 spomenutih likova koji su nekad opisani detaljno, a nekad na razini enciklopedijske natuknice, svi su oni tu da pojačaju priču o autoru i njegovu autentičnost. Najbolji način da pišete o sebi jest pišući o onima koji su vam bliski. Neke dijelove knjige sam već provjerio - jedna od konstatacija moje sestre, nakon što sam njoj i majci pročitao Epilog, bila je da sam ih dobro opisao na malo prostora. Dakako, znam za ‘podlo dejstvo biografije (Sartr)’, na mnogim mjestima donosim je tačnu kao pečat toliko jak da se providi kroz sve papire na kojima se piše, od prve do posljednje stranice. Progledavanje tog pečata kroz stranice, po mom mišljenju, i jest jedna od definicija književnosti.

 BestBook: Čitatelj se apriorno uplaši nečega opsežnog što je nastajalo toliko dugo, ali u vašem slučaju bez razloga, nema tu težine ni viškova, samo živost i ljepota pripovijedanja...
Počeo sam od kraja, prvo sam napisao treću knjigu i ona je mogla da stoji potpuno samostalno, zatim sam napisao prvu knjigu, koja najviše podsjeća na knjigu priča, a posljednja je bila druga knjiga kao vezivno tkivo između prve i treće. Njen ton, njena asocijativnost, a ne hronologija, mijenjala je stil prve i treće knjige, reklo bi se, dirigovala im je, i nju mi je bilo najteže napisati jer je morala biti sva lagana i luckasta, bez suvišnih riječi, a prepuna čudnih likova. Nakon izlaganja takvom iskustvu shvatite da je pisanje neprestano sazrijevanje u traganju za najpreciznijim mogućim izrazom. Spajanje emocije i preciznosti, kako ste lijepo primijetili u našoj e-mail prepisci, vraški je težak posao, a još je teže izmiješati ih.

 BestBook: U kojoj mjeri poslovnjak Uzunović ugrožava pjesnika Damira?
‘Poslovnjak’ Uzunović je ljubazan i susretljiv, Damir autor je na distanci, biće koje voli obitavati u ozvučenoj samoći, među njima su jedina veza knjige i davni dogovor da urednik, izdavač, knjižar Uzunović neće Damiru autoru krasti njegovo literarno vrijeme, a da će mu ovaj jednog dana napisati knjigu kojom će podići njegove poslovne akcije. Sudeći prema reakcijama onih koji su pročitali rukopis (uključujući naravno i prvu objavljenu kritiku), izgleda da je uspjelo. Naravno, moglo je i ne uspjeti, to je bio rizik koji je znao jako i često da me optereti.

 BestBook: U momentu kad ste rukopis poslali u prijelom, kako ste se osjećali, trijumfalno ili prestravljeno? Jer u vašem slučaju strah bi bio sasvim razumljiv, pritisak je velik, znate da se od vas mnogo očekuje...
Kad je Philip Roth završio ‘Portnojevu boljku’, pobjegao je u jedan provincijski grad u književnu koloniju na tri mjeseca. Taj luksuz nemam, ali me njegova reakcija uvijek uzbuđuje i nadahnjuje. Naravno, učiniti to ovdje u Bosni, u regiji, bilo bi kao neka parodija i izazvalo puno smijeha. Roman ‘Ja sam’ u završenom rukopisu zaista jest imao svoje pomagače ili agente, prvi je bio Semezdin Mehmedinović i ja sam mu jako zahvalan. Pored toga što je izvanserijski pisac, on je i veliki motivator, jednostavno vas tjera da završite to što ste počeli. 

 BestBook: Upoznavali smo Sarajevo kroz pismo Džamonje, Jergovića, Mehmedinovića, Sidrana, pa i pjesme negdje ovih dana prije dvadeset godina preminulog Davorina Popovića... Sad je taj sarajevski korpus bogatiji za jednu živopisnu i strastvenu, ponegdje i naturalistično brutalnu priču. Odrastali ste u sigurnosti srednje klase, knjiga nam donosi građanski duh prijeratnog Sarajeva, ali u njoj supostoje različite društvene kategorije, taj naš socijalizam očito nije uspijevao biti besklasan...
Vjerojatno ste slučajno iz ‘sarajevskog korpusa’ izostavili Hemona. Hemonovo Sarajevo je također jedno drugačije i važno Sarajevo. Laska mi to da me ubrajate u to društvo, to su moji savremenici i mnogo šta započinje od njih. Ne postoje besklasna, ali postoje humanija društva, a to je svako kojim ne vlada nacionalizam i gdje nije prvo što ljudi pomisle ‘oni’ i ‘mi’. A nacionalizam se, kako vidim, sve vrijeme šunjao, nažalost, došao je prvo kroz vjeru. Nisam tako rastao, nisam znao da može postojati takva podjela, sad sam svjestan da taj osjećaj pripadnosti nagriza i mijenja čak i sjećanja. Treba sačuvati tu nevinost i ja sam pokušao da je odbranim kroz ‘Ja sam’, kroz pominjanje više od 500 likova, od kojih većina nije nikad napuštala kvart Sarajeva o kojem pišem.

 BestBook: Toliko je tu atmosferičnih priča ušivenih u cjelinu da je neprepričljivo, čini mi se da je nemoguće išta izdvojiti. U intenzivnom (poslije)ratnom trećem dijelu suprotstavili ste bolest i smrt oca ludim ljubavima ja-pripovjedača. U tom izmjenjivanju erosa i tanatosa ispisali ste apoteozu života. ‘Ja sam’ je knjiga o odrastanju, jer odrastanje, ako ne prije, rođenjem djece, definitivno završava odlaskom roditelja...
To što ste rekli da je ‘neprepričljivo, a i teško je išta izdvojiti’ je potpuno tačno. Bit će prilika da javno čitam iz knjige i još ne znam koji bih dio pročitao - ulančani su, pod uticajem sila valencije, tako sam ih pisao, tako ja zamišljam roman - ne možeš ništa otamo izuzeti, a da ne naudiš postojećim odnosima u tekstu. Postojalo je takvo vrijeme kad se nisu čitali odlomci, nego cijelo djelo, pominjem to u tekstu treće knjige, Thomas Mann u salonu Liona Feuchtwangera čita prisutnima rukopis ‘Josip i njegova braća’. U pravu ste kad kažete da odrastanje završava odlaskom roditelja, Pamuk je rekao da smrt muškarca počinje smrću njegova oca. 

 BestBook: U zlatno doba serija možete li zamisliti da netko na ekran prebaci vaše Sarajevo i kome biste dozvolili da to napravi?
Pa mogu reći da je roman i počeo kao neka vrsta narudžbe od režisera Faruka Sokolovića, davne 1996. godine. Ponudio sam mu da napravim scenario o Koreji, sarajevskom kvartu koji je glavna geografija romana ‘Ja sam’ i da glumci u filmu budu naturščici, odnosno stanovnici Drinske ulice koja je u romanu takođe jedna od težišnica. Snimili smo film po nekom drugom scenariju, za ovaj nije bilo para. Ko zna, možda se to nekom učini vrijednim ekranizacije.

 BestBook: Epizode iz knjige predstavljaju mapiranje nekog davnog Sarajeva, točaka kojih nikad nije bilo u turističkim vodičima. Možda bolje ne pitati koliko ih je preživjelo rat, tranziciju... Što je danas s Korejom, Drinskom ulicom, Fabrikom duhana, Starim kućama, ne bi me čudilo da su tamo iznikli stakleni neboderi...

Knjiga počinje rPologom u stilu Steinbecka (“Cannery Row”), tu doznajemo sve o toj spoljnoj i unutarnjoj geografiji na kojoj će se direktno ili indirektno dešavati manje više sve u ovom romanu. Na jednom se mjestu u tekstu spominje da će Drinskom, doslovno kroz školu, proći autoput i da mu je maketa izložena u auli Fabrike duhana. Taj autoput još nije prošao, ali je pošao, Fabrika duhana najvećim svojim djelom postala je neka velepekara, ali bez mirisa kruha. S Koreje su povađene šine i hrastovi pragovi da se sagradi trgovački centar, stoje naslagani jedni na druge, kontejneri prekooceanske plovidbe otišli su negdje drugo, ostaju da hrđaju teretni vagoni koje nitko ne sklanja godinama jer ne zna šta će s njima i nema više onog dima iz fabrike duhana s mirisom na suhe smokve. Stare kuće se još nisu srušile same u sebe.

 BestBook:  A dok čekamo scenarij za seriju, što biste predložili kao soundtrack za roman?
Ovdje me lijepo navodite da kažem nešto o muzičkoj podlozi romana, to su The Stranglers ‘Nice ‘N’ Sleazy’, uopće njihov prvi album ‘Black and White’, koji je kroz širom otvoren prozor sa trećeg sprata, sa gramofona Toska puštao Fidler Anto, reklo bi se svakog dana, po nekoliko puta.

 BestBook:  Koja je bila inicijalna motivacija za otvaranje knjižare, pa izdavačke kuće, za cjeloživotni rad u neisplativom kulturnom sektoru?
Čista slučajnost, javili smo se Goran Samardžić i ja na poziv Otvorenog društva i prošli kao dva mlada nezaposlena pisca. Dobili smo jednu umjerenu, reklo bi se malu donaciju, pa još jednu da otvorimo knjižaru. Uspjeli smo se održati i naučiti sve te puteve trgovine i propagande, što je za knjižarstvo, a također i za protagoniste te branše od egzistencijalne važnosti. Onda smo krenuli u izdavaštvo, jer to kao autori najbolje poznajemo, u nimalo lagan posao koji je trebalo savladati. Bilo je prirodno da u takvoj izdavačkoj kući, u Buybooku, postanemo i urednici, što do danas radimo.

 BestBook:  Javnost vas dvojicu percipira kao dijametralno različite pojavnosti, što je zanimljivo za promatrati, a vjerujem da nije loše ni za poslovanje…
U pravu ste, ja imam bokserski nos, ali se nikad nisam bavio boksom, Goran ima tanki, knjiški nos, ali je talentirani bokser. Često se desi da u novinama pod njegovu sliku potpišu moje ime i obratno. Istrajan je to i iskren odnos. Iskreni odnosi, pa makar se oni dešavali i u poslovnom svijetu, održavaju veze dugima.

 BestBook:  Studirali ste građevinu. Otkud tehnički um u literaturi, što je tu bilo slučajno - izbor faksa ili kasnije ukotvljenje u kulturi?
Veliki nesporazum, građevinu sam upisao misleći da sam upisao arhitekturu. Ta je zabluda trajala osam godina. Pored pisanja inkliniram i dizajnu, estetici prostora u kojem se boravi - jedan od najuspjelijih uradaka na kojemu su mi čestitali i ljudi iz MOMA-e bio je enterijer Buybookova kultnog kafea/knjižare i meeting pointa u Umjetničkoj galeriji BiH, poznatijeg pod imenom Karabit. Morali smo ga zatvoriti - znamo već, PDV na knjige, male potpore i minimalni otkupi. 

 BestBook:  O gubicima i sjećanju pisao je i Zoran Ferić u svom ‘Putujućem kazalištu’ - uskoro ćete ga objaviti u Buybooku, a stiže vam i na Bookstan. Njime smo dobili nepatvoren zagrebački roman, ovdje čitamo vašu sarajevsku kroniku, u obje knjige naći će se lako svi s ovih prostora…
U svom blurbu o ‘Ja sam’, a koji mi je neobično drag, jer Ferića već odavno čitam i smatram jednim od najboljih pisaca s ovih prostora, on pominje čin prepoznavanja, nešto što odmah postaje blisko i srodno. Zaista je tako, kao da u tekstu postoje ogledala i mi se jedni u drugima ogledavamo, a to uveseljava, uzvisuje. Mislim da je o gradovima najljepše saznavati iz knjiga. Na primjer, nitko i nikad neće objaviti ljepšu, važniju knjigu o Istanbulu od Orhana Pamuka. Taj Pamukov Istanbul uzaludno ćete tražiti uživo i u tome leži još veća ljepota.

 BestBook:  S obzirom na sve što radite, na to gdje živite - jeste li umorni?
Imam energiju Strijelca, dakle spoj sam konja i čovjeka, i to je pogubno, ti spojevi misle da će živjeti zauvijek i naprave puno više početaka nego završetaka. Ipak, kao utjeha dolazi saznanje da se na tom putu ne može biti umoran.