Tri žene u potrazi za ocem. Tako bi se pojednostavljeno mogla prepričati radnja prvog dugometražnog igranog filma “Ti mene nosiš”, redateljice Ivone Juke (39). 

Osim poznatih glumaca, poput beogradske zvijezde Voje Brajovića i domaćih glumica Nataše Janjić, Nataše Dorčić i Lane Barić, te Vedrana Mlikote, Krune Šarića i Filipa Križana, mnogo se posljednjih dana pisalo i o trojici glumaca amatera koji su odigrali manje uloge u filmu.

Jedan od njih je Goran Hajduković, bivši vođa Bad Blue Boysa, koji je više puta osuđivan na zatvorske kazne, zatim Josip Katalenić koji je upravo u pritvoru zbog posjedovanja dječje pornografije, te direktor Dinama Zdravko Mamić. 

Iako ima sve preduvjete za odličnu gledanost, kad je hrvatski film u pitanju, prodaja kinoulaznica je uvijek neizvjesna.

Film ‘Ti mene nosiš’ krenuo je u kina. Strahujete li zbog gledanosti i što mislite, zašto hrvatska publika voli samo domaće komedije?

Komedije su u cijelom svijetu najgledaniji filmovi, to nije slučaj samo kod nas. Međutim, nije svaka komedija smiješna i zabavna, čak se više raspitujem kad je komedija u pitanju nego drama, jer napravljeno je mnogo komedija prema špranci koja je dosadna i predvidljiva. U dramama špranca nije tako česta. Osobno volim gledati i komedije i drame, važno da je film dobar. Koliko će biti gledan naš film ‘Ti mene nosiš’, zbilja ne mogu procijeniti. Mi smo svjesni kvalitete našeg filma, dobili smo sjajne kritike, sad već imamo povratne informacije u superlativima od dosta različitih ljudi koji su gledali naš film, a komentar svih je - ‘šteta je ovakav film ne pogledati u kinu’. Hoće li ljudi ići u kino, nije u našoj moći, distribucijom se bavi distributer kojem je posao i interes gledanost filma.

Odakle ideja za film? Sestra vam je koproducentica, je li vam pomagala i oko scenarija?

Scenarij sam napisala sama, samo sam ja scenaristica. Anita je kreativan producent kao i svaki kreativni producent daje svoje sugestije, razgovara sa mnom i dragocjeno je njezino mišljenje za pročišćavanje scenarija, ali to nije scenaristički posao.

Odakle u filmu Josip Katalenić?

Katalenić se javio da je zainteresiran za bilo koju ulogu dok smo radili audicije, a mi smo mu ponudili ulogu Alberta, zvijezde sapunice, jer smo za tu ulogu i tražili nekog tko je celebrity. U sapunicama, uz glumce često glume i popularne osobe, nije važno jesu li talentirani naturščici, nego je važan samo status popularnosti. Gotovo da nema popularne osobe, osim valjda Pape i majke Tereze i još nekoliko izuzetaka, koja iza sebe nema skandale. Količina i težina skandala je proporcionalna s popularnošću. Živimo u takvom svijetu. Lik Alberta u filmu, kojeg glumi Josip, je personifikacija tog smrada na kojem neki medij zarađuju. Truju nas karikaturalnim spodobama koji nisu vrijedne naše pažnje. Medijski prostor je zakrčen šundom. Teško je uopće pronaći i konzumirati nešto što je ili pozitivno ili kvalitetno.

Kako komentirate sumnje da je aktualna Katalenićeva afera smišljena promocija filma?

Sve da je netko i htio napraviti takav PR ne bi mogao, jer je navodno nađen nekakav sadržaj u Josipovu osobnom računalu u sklopu policijske akcije, a policijsku akciju nitko od nas ne može pokrenuti, niti staviti u njegovo računalo sporne sadržaje. Kažem ‘navodno’, jer ne znam o tome ništa više od onog što su prenijeli mediji. Josip je osumnjičen, a osumnjičen ne znači da je kriv. Strašno je ako je istina za što ga optužuju, ali strašno je ako ga blate, a on nije kriv. Nije u redu ikog proglašavati krivim dok se to ne dokaže, može se upropastiti nečiji život.

Svojedobno ste snimili vrlo uspješan dokumentarac ‘Što sa sobom preko dana’, o trojici lepoglavskih zatvorenika. Često su vam u fokusu interesa rubni likovi?

Ma, ja imam interes za pojedinca koji je u sukobu s društvom, okolinom. I takva osoba ne mora biti zatvorenik, možda biti i ugledan doktor, može biti smetlar ili iz bilo koje sfere društva. Mislim da smo svi ili pobunjeni protiv tog društva ili u nama čuči pobunjenik. Odrasla sam u vrlo osebujnim okolnostima, moji roditelji su interesantni karakteri, oboje profesori koje je život odveo u ugostiteljstvo, ali vjerujem da su i vaši roditelji zanimljiviji zanimljivi karakteri, baš kao i roditelji čitatelja ovih redaka. Ne mislim da je okolina presudila da se bavim ovim čime se bavim, istina, od djetinjstva sam upoznavala različite ljude: od umjetnika, uglednih građana do kockara i pijanaca, među kojima je opet bilo ‘uglednih građana’. To je background koji je dragocjen za inspiraciju, kao i za poznavanje različitih karaktera. Međutim, za svaki scenarij ja istražujem i gradim svijet na temelju novih spoznaja jer ne možete se osloniti samo na sjećanje i prethodno iskustvo.

Rekli ste da su vam problematični ljudi zanimljivi jer sadrže esenciju života? Možete li to pojasniti?

Najveće uzbuđenje jest kad pratimo kako se rješava neki problem. Bilo da je riječ o teniskom meču, nogometnoj utakmici, kazališnoj predstavi ili filmu. Publika bez daha prati rješavanje problema. Tako je u svakom žanru, od komedije, drame do trilera. Naravno da su onda i tzv. problematični ljudi najzanimljivi likovi, dakle oni koji imaju problem i mi gledamo kako se bore s tim problemom. Treba razlikovati problematične od već spomenutih ‘popularnih’. Ne zanimaju me popularni i njihovi glupi skandali, barem ne u površnom smislu njihove popularnosti. Zanimaju me oni koji se bune protiv nepravde, koji su oštećeni, koji su spletom okolnosti i vlastitim nepomirljivim karakterom dospjeli u probleme. Zanimaju me hrabri, čak više kad su hrabri na svoju štetu ili oni koje smatraju slabićima, ali zapravo to nisu, samo su ih moćniji inhibirali.

I u svojim igranim filmovima volite punokrvne likove, kažete da nisu izmišljeni i da su doista postojali ili postoje. Što mislite gdje je onda granica između fikcije i stvarnosti?

Nema je, fikcija je bolja što je uvjerljivija, a često ide sa stvarnošću.

Muči li vas pomisao da stvarnost može nadmašiti maštu, budući da ste se okušali kao scenaristica i redateljica i u dokumentarizmu i u fikcionalnim filmovima?

Fikcija često daje ono što stvarnost ne može - esenciju. Usmjerava gledatelja na fokus bez distrakcije i pruža mogućnost katarze. Meni su nakon premijere svi govorili kako je film ‘Ti mene nosiš’ katarzičan. Ljudi žele katarzu, ona oslobađa. Nama nekada treba nekoliko godina da doživimo ili čak shvatimo ono što možemo doživjeti i shvatiti u sat i pol gledanja filma. I tu nema razlike između dokumentarnog i igranog filma. Za mene je dokumentarni film također fikcija, samo što barata s nekim istinitim činjenicama, ali to isto čini i fikcija.

Smatrate li da je budućnost filma u dokumentarizmu - budući da - zahvaljujući novim tehnološkim dostignućima - svatko tko ima kompjutor i mobitel može svoju intimu servirati javnosti?

Ljudima je dostupna i abeceda, pa ih to ne čini piscima. Dostupna su im i slikarska platna i boje, a to ih isto ne čini slikarima. Ista stvar je i s filmom. Borna Rajić može postat ‘zvijezda’, ali ne i dokumentarist. I prije su redikuli i poremećeni ljudi izazivali pažnju, jednako kao i danas. Jedina razlika je što takva osoba nije više vidljiva samo u svom selu nego globalno, a to može biti samo inspiracija za nove izričaje, kao i sadržaje u umjetnosti.

Mislite li da se zbog toga spušta prag tolerancije prosječnog gledatelja za estetiku snimljenog i da je važno samo u kadar uhvatiti nešto što je nesvakidašnje, pa čak i skandalozno i užasavajuće - ali stvarno i istinito?

Nimalo. Estetika prosječnog gledatelja samo raste baš zato što ne želi vidjeti ono što može napraviti sam. Žele više i bolje, sve su zahtjevniji i meni je to drago, jer me potiču da budem kreativnija, da se nadograđujem, neprestano učim, istražujem i tražim nova rješenja. Na test-projekciji ‘Mad Maxa’, navodno se Robert Rodriguez digao iz gledališta i pitao: ’Kako ste to uspjeli snimiti?’. To je pitao redatelj koji je majstor zanata. Eto što publika od nas stalno traži: da se usavršavamo. Podiže nam ljestvicu, a ne spušta. I mi smo se trudili u stvaranju našeg filma ‘Ti mene nosiš’ da jako podignemo tu ljestvicu s obzirom na dosad viđeno na našem filmu. Estetski i produkcijski smo u rangu svjetskih filmova. Stalno slušamo komentare da ‘ne izgledamo kao hrvatski film’. Mislim da su, kako navodite, ‘skandalozno i užasavajuće – ali stvarno i istinito’ izgubili na na interesu, baš zbog dostupnosti i masovnosti toga. Ponuda je znatno veća od potražnje. Ljudima više to čak nije ni skandalozno nego dosadno, što moram priznati da mi je drago. Mediji su nas toliko zasuli ‘skandaloznim i užasavajućim – ali stvarnim i istinitim’: od javnih smaknuća do kućnih pornića, da ljudima više to ne izaziva senzaciju. Traže sadržaj i smisao, a to im može pružiti jedino osmišljena i znalački ostvareno djelo koje ih vodi doživljaju. Hladna informacija koja ne vodi nikamo, ostavlja ih indiferentnim.

Što planirate nakon ovog filma? Imate li nove ideje, hoće li to biti dokumentarac ili igrani?

Igrani, U dokumentarnoj formi kod mene ljudi igraju u okviru scenarija koji im ne otkrivam, a u igranoj formi ljudi igraju unutar scenarija koji im otkrivam. Pošto više volim dijeliti scenarij s ekipom i uživam u međusobnoj nadogradnji, draža mi je igrana forma.