Studija "Ustaški teror u Velikoj župi Zagorje" Gorana Hutineca, povjesničara s Katedre za hrvatsku povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta, rezultat je dugogodišnjeg istraživanja progona Židova u Varaždinu tijekom Drugog svjetskog rata, koje je u međuvremenu prošireno i na progon svih drugih "nepoćudnih" skupina, prvenstveno Srba i Roma u Velikoj župi Zagorje, koja obuhvaća kotareve Varaždin, Ludbreg, Novi Marof, Zlatar, Ivanec, Krapinu, Pregradu, Klanjec, a nominalno i međimurske kotareve Čakovec i Prelog. Posljednja dva kotara su od sredine travnja 1941. bila pod mađarskom okupacijom, koju režim NDH nije priznavao, zbog čega je, kako bi pokazala da polaže pravo na taj teritorij, NDH utemeljila u Varaždinu kotarsku oblast Čakovec-Prelog, s ciljem održavanja simbolične veze s Međimurjem. Knjigu je objavio Profil. Uvrštavanjem u knjigu svih "nepoćudnih" skupina u NDH, Hutinecu je otvorilo prostor da napravi dublju analizu ustaškog pokreta i njegovih proturječnosti te odredi njegov položaj "unutar kontinuuma fašističke ideologije i prakse europske povijesti prve polovine 20. stoljeća, pri čemu je ustašama očiti uzor bila najradikalnija, nacistička verzija fašizma".

"Proširenje fokusa istraživanja dijelom je bilo odgovor na negativne trendove u hrvatskoj historiografiji u posljednja dva desetljeća", piše Hutinec. Tu prije svega misli na revizionizam: "Vulgarni je historijski revizionizam devedesetih ipak opstao, mjestimice umiven i razvodnjen, a gdjegod prepakiran u novu, komercijalnom duhu vremena prihvatljivu ambalažu. (...) Umjesto da odgovaramo na pitanja je li ustaško masovno nasilje prikladnije objasniti intencionalističkim ili funkcionalističkim teoretskim konceptima, jesu li djela počinitelja masovnog nasilja u NDH objašnjiva individualnom patologijom ili strukturnim zadatostima društva tog vremena...". Očuvanost izvorne arhivske građe iz prvih godina ustaške vlasti u Zagorju, kad je taj prostor temeljito "očišćen" od Židova, Roma i Srba, omogućila je Hutinecu stvaranje povijesne slike tog perioda "s visokim stupnjem pouzdanosti", a blizina ustaške hijerarhije u Zagrebu i mogućnost neometane komunikacije zagrebačkih i zagorskih ustaša u to doba poslužilo mu je kao indikator stupnja odgovornosti vrha ustaške hijerarhije za zločine počinjene izvan njihove neposredne blizine.

Na zagorskom su području prvi nemiri i oružane akcije protiv NDH zabilježeni tek u proljeće 1942. godine, a to govori u prilog tome da romsko, židovsko i srpsko stanovništvo ni na koji način nije ugrožavalo režim NDH, čime pada u vodi najčešći argument povijesnih revizionista da se režim zločinima i nasiljem prema "nepoćudnima" branio od političkih protivnika jer su se zločini odvijali prema potpuno istim obrascima kao i u sredinama gdje je broj "nepoćudnih", prvenstveno Srba, bio mnogo veći i gdje im je predstavljao koliko-toliko realnu prijetnju.

Tko je osmislio progon Židova u NDH: Nijemci ili ustaški pokret?

Osnovno pitanje koje Hutinec želi riješiti ovom knjigom jest "temeljno pitanje historiografije o Holokaustu i genocidu u NDH", jesu li Holokaust i genocid u NDH bili plod namjere, odnosno "svjesno ostvarenje težnji nekolicine istaknutih eksponenata nacističke ideologije u Njemačkoj i njihovih istomišljenika u drugim državama, kako tvrdi intencionalistička škola, ili niza strukturnih okolnosti koje su u procesu kumulativne radikalizacije dovele do genocida što zastupaju sljedbenici funkcionalizma". Već na početku knjige, Hutinec se ograđuje od promišljanja o pravnoj definiciji ustaškog masovnog nasilja nad Židovima, Srbima i Romima: "Pravna definicija genocida usvojena u OUN-u 1948., a kasnije uključena u kazneno-pravne sustave mnogih država, uključujući i Republiku Hrvatsku, nastala je kao plod političkog kompromisa, s vrlo nejasno definiranim razmjerima masovnog nasilja potrebnog da se određeni proces može svrstati u tu kategoriju. Međunarodni je vojni sud u Nürnbergu, po mojemu mišljenju, postupio mudro uzimajući kao pravnu osnovu kaznenog progona koncept zločina protiv čovječnosti, u kojem nije potrebno dokazivati namjeru počinitelja, nego samo izvršenje kaznenog djela masovnog ubijanja, progona, raseljavanja itd. Koncept genocida jest korisno analitičko sredstvo, no jedino ako se prihvati u nekoj od politoloških ili socioloških definicija, a ne u manjkavoj pravnoj inačici".

Vrlo važno pitanje, da bi se objasnio karakter NDH, i pitanje je redoslijeda terora u župi Zagorje, odnosno je li nasilje bilo odgovor na pobunu protiv NDH ili je riječ o ni s čim izazvanoj, ali temeljito organiziranoj provali nasilja nad nedužnim i nezaštićenim pojedincima i skupinama, osmišljenoj u višim krugovima ustaškog pokreta. Osobito važno pitanje, koje se s pravom postavlja, bilo je ono je li njemački utjecaj bio presudan za početak progona Židova ili su oni proganjani u sklopu autonomne genocidne politike ustaškog pokreta. Hutinec iznosi brojne primjere koji idu u prilog ovoj drugoj tezi, da je riječ o autonomnoj genocidnoj politici osmišljenoj u Zagrebu.

U uvodnom dijelu knjige Hutinec piše o doseljavanju Židova, Srba i Roma na područje Zagorja. Naseljavanje Židova bilo je zabranjeno u Hrvatskom kraljevstvu u 16. stoljeću, no prema nekim izvorima, u Varaždinu su Židovi boravili već u 17. stoljeću. Pravo posjedovanja nekretnina Židovi su stekli 1860. naredbom cara Franje Josipa, a punu ravnopravnost u Hrvatskoj stekli su temeljem zaključaka Sabora donijetih 1873. godine. To je bio uvod u nekoliko zlatnih desetljeća židovske povijesti u Varaždinu, koja su potrajala do Prvog svjetskog rata. Pravoslavno stanovništvo naseljavano je u sjeverozapadnu Hrvatsku u 15. i 16. stoljeću, u vrijeme habsburško-osmanskih ratova i nastajanja Vojne krajine. Novopristiglo stanovništvo u izvorima se različito nazivalo: Vlasima, Rašanima, prebjezima, hrišćanima, Srbima, "ovisno o motivima i ciljevima pisaca tih zapisa". O prvim doseljavanjima Roma na područje Zagorja ne postoje pouzdani podaci. Tek se na osnovu migracije Roma u susjednim županijama može izvući zaključak da su došli u 17. stoljeću.

"Pritom su nerijetko najraniji izvori o Romima na tom području posljedica netrpeljivosti i pokušaja stanovnika Varaždinskog generalata Vojne krajine da se od viših vlasti ishodi njihovo protjerivanje". piše Hutinec. Prvi pouzdani popisi stanovništva u kojima su na ovom prostoru zatečeni i Romi potječu iz sredine 19. stoljeća. Riječ je o Romima koji su se bavili kovačkim zanimanjem ili su bili nadaleko poznati glazbenici.

Ustaški teror nad manjinama odvijao se prema teorijskom konceptu Elisabeth Hope Murray, prema kojemu evolucija radikalne ideologije nastupa kroz tri razine - temeljnu, progresijsku i genocidnu. Temeljnom razinom označava se faza prije pristupanja centrima moći, a progresijskom faza ovladavanja i korištenja državnih institucija.

"Iznenađujuća je brzina kojom je ustaški režim jednom kad je stekao vlast i ostvario pretpostavke za prijelaz iz temeljne u progresijsku fazu naglo ubrzao proces i već nakon nekoliko tjedana otvoreno i javno započeo i genocidnu fazu svoje ideološke evolucije", piše Hutinec. Po njemu, ta brzina ideološke radikalizacije upućuje na raniju evoluciju ustaštva prema ekstremnim rješenjima: "Nakon stupanja Pavelića na vlast samo je javno proklamirano razmišljanje koje je otprije postojalo i već uhvatilo dubokog korijena u ustaškom pokretu, pogotovo među emigrantima".

Skup Mile Budaka

Posebno poglavlje knjige posvećeno je Mili Budaku, ustaškom doglavniku i ministru bogoštovlja i nastave, zato što je Budak jedan ustaški skup u Varaždinu iz svibnja 1941. godine, po kojemu je ostao upamćen, završio pokličem: "Srbe na vrbe!". Riječ je o pokliču koji ekstremni srbomrzilački elementi u Hrvatskoj koriste i danas. S obzirom na to da mnogi historijski revizionisti poriču istinitost navoda o Budakovu korištenju tog pokliča, Hutinec u knjizi iznosi brojne dokaze koji govore u prilog toj tvrdnji. Najvažnije je svjedočenje varaždinskog ustaškog stožernika Mate Frkovića, koji je prvi u javnosti spomenuo Budakove riječi. Na istom skupu Budak je izrekao još niz antisrpskih parola, uključujući i onu poznatu o rješenju srpskog pitanja u NDH, po kojem jednu trećinu Srba treba raseliti, jednu pokrstiti, a jednu trećinu pobiti.

Prema posebnim istraživanjima, koja su provedena nakon Drugog svjetskog rata, na području Velike župe Zagorje ubijeno je 3305 stanovnika. Kažnjavanje ratnih zločinaca odgovornih za progone Židova u Varaždinu i okolici u osnovi je sprovedeno samo na nižim razinama. Viši dužnosnici su uglavnom prošli s gotovo simboličkim kaznama, a to je vrlo zanimljiv podatak. Indikativan je slučaj Božidara Gregla, šefa Ustaškog redarstva u Varaždinu, koji je predvodio teror nad "nepoćudnima" na području Zagorja, a koji je zbog svojih radikalnih postupaka stekao nadimak "bijesni Gregl". Gregl je završio u doušničkoj UDB-inoj mreži, koji je UDB-i "isporučio" niz najtežih ustaških zločinaca, poput Ljube Miloša i Ante Vrbana.

Deportacije Židova iz Velike župe Zagorje slijedile su obrazac sličan zagrebačkom, ali mnogo radikalniji ako se uzme u obzir postotak članova zajednice zahvaćenih deportacijama. Znakovito je da su centralne vlasti obuzdavale u početku teror u Zagorju, konkretno iseljavanje Roma, da bi potom od proljeća promijenile politiku i provele genocid nad njima u cijeloj NDH.

Iz ovoga primjera je jasno da su svi planovi lokalnih razina vlasti u osmišljavanju i provedbi ustaškog masovnog nasilja nad civilima bili orkestrirani iz Zagreba: "Vergilije nas uči da su vrata pakla stalno otvorena i da je u nj lako sići. NDH se tijekom Drugog svjetskog rata u pakao genocida nije survala slučajno niti su je u taj pakao uvukli drugi. Ustaški je režim svjesno i svojevoljno odabrao put u ponor".