Nagrađivanoj redateljici Nenni Delmestre drama "Kušnja" Arthura Millera, kod nas poznatija kao "Vještice iz Salema", 75. je komad koji režira. Strpljivo je čekala da joj sazrije u glavi još od studentskih dana, čekala je da bude spremna uhvatiti se u koštac s kompleksnošću koju to monumentalno djelo donosi.

Postavila ga je na kazališne daske splitskog HNK, gdje se i premijerno prikazuje. U intervjuu nam otkriva zašto je na scenu vratila Zoju Odak, zašto u Americi, gdje je završila studij tehnologije komunikacija te kazališnu režiju, nije ostala graditi karijeru i kako ju je tenis, u kojem je bila iznimno uspješna, oblikovao kao osobu.

U opisu najavljene premijere Millerove 'Kušnje' stoji: 'Nenni Delmestre novom interpretacijom klasičnog teksta pronalazi snažnu poveznicu s aktualnom situacijom i okolnostima u kojima živimo'. Možete li nam o tome malo detaljnije?

Prije svega, komad koji je napisao Arthur Miller nije samo američki komad, to je komad univerzalne vrijednosti. Gotovo epskih, monumentalnih dimenzija. On se podudara s mnogim prilikama u povijesti, ali i sadašnjosti. Mogu se povući paralele kamo god se okrenete, posebno u svijetu koji živi pod restriktivnim, represivnim aparatom kojeg se ljudi moraju striktno držati. Istodobno se unutar toga događaju korupcijski procesi onih koji bi trebali biti besprijekorni uzori. Tu su seks skandali, nasilje prema ženama, vršnjačko nasilje, lažne vijesti… I za mnoge druge teme koje postoje u tom tekstu svakako se mogu povući paralele s današnjim društvom, pri tome ne mislim samo u našoj zemlji nego diljem svijeta.

Je li, u tom smislu, kazalište tu da kritizira društvo i na koji način vi kroz svoju interpretaciju kritizirate aktualne teme koje nas svakodnevno okupiraju?

Za mene je uloga kazališta i u tome da upozorava. Da kritizira? Kritiziranje je pojam koji u sebi nosi neki osjećaj superiornosti, to da si ti pravedan, a onaj drugi nije. Kušnja je trajna metafora svijeta u kojem živimo. Upirati prstom i prozivati određene osobe iz našeg malog, lokalnog, društvenog i političkog života može biti aktivistički dostatno, no ne i kazališno. Za kazališno razbuđivanje potrebna je univerzalna priča i drukčija sredstva. Jedna od koncepcijskih linija ove predstave jest upravo to da se i mi zapitamo gdje smo u svemu tome.

Miller je zbog drame bio i državni neprijatelj u Americi. Očekujete li i vi nekakvu etiketu?

Ne očekujem jer se već dugo bavim kazalištem na svoj način, osluškivanjem bila ljudske svijesti i savjesti. Nisam netko tko radi predstavu tako da je upotrebljava u dnevnopolitičke svrhe. Miller jest neko vrijeme bio državni neprijatelj, u doba makartizma, u doba prozivanja ideoloških neprijatelja u Hollywoodu. To je bilo vrlo apsurdno vrijeme, baš kao i progoni vještica u Salemu. Sve je krenulo iz plemenitih pobuda kad su ljudi iz glumačkog svijeta, sindikalisti, počeli tražiti bolje uvjete rada. Zbog toga su bili prozivani da su komunisti, iako mnogi od njih nisu imali veze s tom u Americi šaljivom partijom, ali su stavljani na crne liste. Pretrpjeli su velike štete u privatnom životu i karijeri. Taj progon nevinih ljudi imao je cilj razbiti jedinstvo među ljudima i vezati ih za ideje jednoumlja, i to u ime 'obrane demokracije'. Miller se s velikom većinom holivudskih intelektualaca, pisaca, glumaca i redatelja odupro tome da prokazuje svoje prijatelje kako bi se spasio od 'crne liste'. 'Kušnja' je i nastala iz tog progona 'vještica', nevinih ljudi u Hollywoodu.

Kako to da nakon studija niste ostali u Americi okušati sreću, pokazati svoje znanje i talent?

Imala sam sreću jer sam imala sjajne profesore i sjajnog mentora, oskarovca Josea Ferrera, mogla sam ostati u Americi i tamo početi karijeru. Ali meni se činilo da je tad hrvatsko kazalište bilo na vrlo zavidnoj razini, da se ovdje stvarala dobra klima za umjetnost. Činilo mi se da je američko kazalište, ono 'uspješno', prilično komercijalno. Kazalište mora imati težinu, mora nešto značiti u prostoru i vremenu u kojem se stvara.

Kako izgleda jedan vaš tipični dan kad pripremate premijeru?

U ovoj završnici? Pa, evo, budim se u pet. Bude me ideje, misli o tome što sve treba napraviti, promijeniti. Dolazim rano u kazalište i maltretiram sve oko sebe novim zahtjevima, popravcima (smijeh). U dva mjeseca proba oformite jednu privremenu, zamjensku obitelj, koja i funkcionira kao obitelj, s puno ljubavi i puno problema, uglavnom rješivih. Ja sam 24 sata na dan u kazalištu, spavala ili ne spavala. Ali daleko je važniji onaj proces prije, a to je šest mjeseci pripreme, istraživanja...

Vi ste i prevodili Millerov tekst?

Da, Elvis Bošnjak i ja smo ga preveli. Vidjeli smo tekst redatelja Koste Spajića, ali taj prijevod nam nije bio zadovoljavajući jer su mnoge stvari koje su nas zanimale bile izostavljene. Morali smo prevoditi ispočetka. Komad je pisan engleskim jezikom koji se govorio na istočnoj obali Amerike u 17. stoljeću, a pandan takvom jeziku kod nas ne postoji, pa smo ga osuvremenili. Ova predstava ne rekreira život u Salemu iz 17. stoljeća, ona je, naravno, suvremena. Smještena je u svoj kazališni prostor ogoljelog distopijskog svijeta koji je kreirala Lina Vengoechea.

Primili ste mnoge osobne nagrade, pa i odlikovanje Reda Danice hrvatske za poseban doprinos kulturi. A i mnogi glumci te vaši suradnici su nagrađivani. Predstavlja li vam to izazov ili opterećenje?

Lijepo je primiti nagradu, međutim, to ushićenje kratko traje. Već u trenutku u kojem ste nagradu uzeli u ruku mislite što dalje. Da, dosta glumaca i suradnika iz mojih predstava je nagrađivano, to mi je potvrda da radimo kvalitetno, ali to nije moj 'drive'. To se dogodi ili se ne dogodi.

Što vas inspirira, tjera dalje, 'hrani'?

Kazalište je fantastičan komunikacijski kanal. To je umjetnost koja vas kompletno okupira. Kao virus, zaraza kojoj se ne možete oduprijeti, kojoj ne možete pobjeći.

Rekli ste svojedobno da vas je sport najviše oblikovao u smislu discipline i rada...

Moja prva američka stipendija bila je teniska, bila sam na vrhu ljestvice u bivšoj Jugoslaviji. Tenis mi je dao disciplinu i shvaćanje osjećanja trenutka da morate biti prisutni ovdje i sada u toj loptici koja dolazi prema vama 150 kilometara na sat. Istrenirao me na brzo razmišljanje i odlučnost, posvećenost i rad. Bez rada nema ništa.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Iz tenisa u kazalište?

Pa nije to tako daleko, zaista. Mislim da svaki sport, ako se čovjek njime bavi na pravi način, sadrži neki dio umjetnosti. Košarka je, recimo, za mene balet. Nije to tako daleko. Ali u nekom trenutku vas zarazi nešto drugo pa krenete tim putem. Možda me sutra zarazi nešto treće pa napustim kazalište i počnem ispočetka.

Radili ste u Sloveniji, Italiji, pa i Venezueli, Meksiku... Kako vas je tamo put odveo?

Imala sam sreću da je veliki mag Carlos Giménez, tada direktor najvećeg i najboljeg festivala na svijetu, vidio moj rad i pozvao me režirati u Venezuelu. Tamo sam radila dvije predstave. U Meksiku sam radila 'Nosi nas rijeka', s meksičkim glumcima, na ITI kongresu. Dok sam studirala u Miamiju, naučila sam i španjolski i to mi puno znači, a režirati u Venezueli i Meksiku bilo je neprocjenjivo iskustvo.

Koji autori su vam posebno dragi?

Volim raditi suvremene hrvatske autore, radila sam gotovo sve svjetske praizvedbe Elvisa Bošnjaka, s kojim sam radila i dramaturšku obradu ovoga komada. Volim tekstove Lade Kaštelan, Nine Mitrović… Ma tu je cijela plejada sjajnih hrvatskih pisaca, teško mi je sve pobrojiti. Uvijek mi je drago kad mogu raditi suvremeni hrvatski tekst. Smatram da hrvatske autore treba maksimalno podržavati i baš mi je drago da sam ove godine članica povjerenstva za Nagradu 'Marin Držić' jer sam imala uvid u 40-ak novih tekstova hrvatskih autora. Moram reći da je to ohrabrujuće jer mladi pišu, i to dobro.

Ipak, gubi li kazalište bitku pred svijetom interneta, gdje je sve dostupno odmah, čim nešto poželite vidjeti, da je protok informacija vrlo brz, na svim kanalima?

S jedne strane gubi bitku kod određenog sloja publike koja je disperzirana u svojoj koncentraciji. Danas je vrlo teško razgovarati sat vremena s mladim čovjekom a da on nije pet puta pogledao na mobitel. S druge strane, postoje ljudi koji imaju istinsku potrebu da dožive tu živu riječ, to što kazalište nudi uživo, dublji smisao, traganja za odgovorima na neka kompleksnija pitanja. Naša će se publika sve više profilirati. Ne volim upotrebljavati riječ elitističko, ali zapravo mislim da ljudi koji traže dublji smisao jesu neka duhovna, intelektualna elita.

Kakva je situacija u drugim zemljama po tom pitanju?

U Sloveniji sam radila više od 15 predstava, tamo je situacija nešto bolja jer ljudi žele gledati komade koji traju tri-četiri sata i koji su značajni, smisleni i duboki. Mi uglavnom imamo neki presing koji se počeo pojavljivati u posljednje vrijeme, i to je vrlo loše za kazalište; nemoj da predstava traje tri sata, nemoj da bude preteška, nemoj ovo, nemoj ono... Ja se osobno pokušavam oduprijeti tome.

Treba li publici ipak ponuditi neke 'lajt' komade?

Da, naravno. U ovom kazalištu se izvodilo pučko kazalište visokog stila i splitski teatar je bio specifičan po tome. Imali smo izvanredan odaziv publike i mislim da i tu tradicijsku liniju trebamo njegovati jer to je publika koju također želimo. Samo, moramo biti visokog stila, a ne pričati viceve.

Postoje li autori dramskih komada od kojih zazirete?

Pa ne postoje, postoje neki teži komadi, ali nikad nečemu nisam htjela reći 'nikad', osim za komade koji su banalni. Jedino, ako vidim neku fantastičnu predstavu, ponekad pomislim: 'Bolje da ovo ne radim jer bolje od ovoga ne mogu'.

Imate li neku predstavu koja vam je stalno u glavi, a koja tek čeka realizaciju?

Evo, baš ovaj tekst mi je bio dugo u glavi, još od vremena studija. Dosta se bavim suvremenom katalonskom dramom i režirala sam nekoliko katalonskih autora. Imam još na lageru komada koje tek trebam pročitati. Klasici su uvijek izazov, a za njih treba naći pravi razlog za postavljanje.

Kako se opuštate, punite baterije?

Volim šetati, plivati, more mi je, kao svakome iz Dalmacije, važan dio života. Volim ploviti, dosta sam dugo boravila na brodu, sad više ne... A to je jedna bolna tema jer sam više od 50 godina imala brod, praktički sam rođena na jedrilici. Brod je otišao i dio moje obitelji s njim, sad mi je ostalo samo more…

Imate li tremu prije premijere?

Da, imam tremu. To je onaj trenutak u kojem shvatite da više ništa nije u vašim rukama nego je sve na glumcima i onome što oni na sceni naprave. Osjetim da mi se grlo osuši. Ja sam od onih što gledaju svoje predstave, neki kolege to ne mogu podnijeti i ja ih potpuno razumijem. A ja gledam svaki detalj, u glavi proživljavam i vrtim svaku riječ, svaki pokret, veselim se i patim s glumcima na sceni.

Jeste li perfekcionist?

Kažu da jesam (smijeh). Da, želim sprovesti svoje ideje, ali vrlo lako možete skrenuti i u drugi smjer. Zato prihvaćam prijedloge kad glumac ima prave razloge i inspiraciju. To na kraju mora biti zajednički rad s glumcima i autorskim timom. Nije dobro kad sve ide iz jedne glave.

Evo, Zoja Odak se vratila na scenu iz mirovine samo zbog ove predstave. Je li to zbog vas i koliko vam to znači?

Vratila se i zbog mene, i zbog komada, i zbog teatra. To mi puno znači jer ona je jedna od najboljih interpreta antičkih tragedija, i to ne samo u našim okvirima. Ima malu ulogu u predstavi, ali nama je donijela posebno ozračje prožeto njenim glumačkim autoritetom i znanjem. Ona je naš korektiv, čujemo se svaki dan, ne samo o njezinoj ulozi nego o svemu. Njezino znanje, iskustvo i feedback bili su mi dragocjena potpora u radu na ovoj predstavi.