Frank Zappa, američki skladatelj i glazbenik, rođen je 1940. u Baltimoreu. Glazbenu karijeru započeo je 1956. u tinejdžerskom sastavu The Blackouts. Početkom 1960-ih osnovao je rock sastav The Mothers, koji je pet-šest godina kasnije preimenovao u The Mothers of Invention. Okušao se u gotovo svim glazbenim žanrovima, od rocka, jazza, bluesa, pa do klasičnih orkestralnih kompozicija. Svoj najutjecajniji rock album, "Hot Rats", objavio je 1969. Nagradu Grammy osvojio je 1987., u kategoriji najbolja instrumentalna rock izvedba za kompoziciju "Jazz from Hell". Krajem 1970-ih prekinuo je suradnju s Warner Brosom i osnovao vlastitu diskografsku kuću, nakon čega je svake godine objavljivao više albuma, a samo u 1984. izdao je četiri. U 53. godini obolio je od karcinoma. Umro je u prosincu 1993. Za života je objavio 62 albuma, a poslije njegove smrti objavljena su još 53 albuma s njegovim djelima (podatak iz 2020.). Posthumno je primljen u Rock and Roll Hall of Fame.

Autobiografska knjiga “Frank Zappa glavom i bradom”, koju je objavio Sandorf u prijevodu Ivana Sršena i Darka Milošića, plod je suradnje Franka Zappe i novinara Petera Occhiogrossa. Occhiogrosso je krajem 1980-ih boravio nekoliko tjedana u Kaliforniji, nakon čega je intervjue sa Zappom transkribirao. Posljednju riječ imao je Zappa, koji je rukopis autorizirao. U uvodnom dijelu Zappa navodi razloge zbog kojih je, poprilično nerado, objavio ovu knjigu. Želio je ponajprije razotkriti famu oko svoga imena navodeći dvije “popularne legende o Franku Zappi”: “Kako sam na albumu ‘Hot Rats’ iz 1969. snimio pjesmu ‘Son of Mr. Green Genes’, ljudi su godinama vjerovali da je istoimeni lik iz TV-showa ‘Captain Kangaroo’ (kojega je igrao ‘Lumpy Brannum’) moj ‘pravi’ tata. Ne, on to nije. Druga fantazija je da sam se jednom ‘posrao na stejdžu’. Narode, samo da se zna: Nikad se nisam posrao na stejdžu...”.

Zappa je sicilijanskog, grčkog, arapskog i francuskog podrijetla. Majka mu je bila napola Francuskinja i napola Sicilijanka, a njezin otac Talijan. Grčko-arapska strana pripadala je Zappinu ocu, koji se rodio u sicilijanskom selu Partinico, a u Sjedinjene Američke Države stigao je na jednom od imigrantskih brodova dok je bio dječak: “Moji su roditelji kod kuće razgovarali na talijanskom tako da djeca ne bi znala o čemu pričaju. Činjenica da nas tom jeziku nikad nisu učili možda je bila posljedica njihove želje da se asimiliraju.

(U SAD-u tijekom Drugog svjetskog rata nije bilo popularno pripadati ‘useljeničkoj zajednici’.)”.

Zappin otac radio je kao meteorolog u tvrtki Edgewood Arsenal, u kojoj su se tijekom Drugog svjetskog rata proizvodili bojni otrovi. Svi zaposlenici tvrtke, uključujući i članove obitelji, morali su u kućama imati plinske maske, u slučaju da dođe do katastrofe, odnosno curenja otrova iz Edgewoodovih pogona. Zappa je u to vrijeme bio opsjednut montažom snimaka koje je pravio s očevom osammilimetarskom kamerom. U filmu “Zappa” (2020.) redatelja Alexa Wintera uključen je i jedan kratki film u kojemu Zappa koristi plinsku masku. Otac je donosio kući razne kemijske preparate, s kojima se Zappa igrao: “Znao mi je iz laboratorija donositi stvari za igru: ‘peharčiće’, ‘destilacijske epruvete’, ‘malene Petrijeve zdjelice pune žive’ - kapljica žive. Stalno sam se s njima igrao. Čitav pod moje sobe bio je prekriven ‘slojem’ žive pomiješane s kuglicama prašine. Jedna od stvari koje sam volio raditi bilo je da izlijem živu na pod i lupim po njoj čekićem, tako da bi ona štrcnula na sve strane. Živio sam u živi. Kad se prvi put pojavio DDT, tata ga je donio kući - u ormaru ga je bila puna vreća. Nisam ga jeo ili išta tome slično, ali on je rekao da se i to može - navodno je bio ‘bezopasan’, ubijao je samo kukce”.

Zappa je s roditeljima, pogotovo s ocem, imao loš odnos: “Uglavnom sam mu se sklanjao s puta - a mislim da je i on činio isto koliko je to bilo moguće. Čini mi se da se mami sviđa kad pročita moje ime u novinama, a kad me vidi na TV-u pomisli ‘da je to dobro’ - ali ona je pobožna katolkinja, pa tko onda može znati što ona ‘doista misli’ o onom što radim ili što govorim?”. Zappa smatra kako djeca ne trebaju tražiti “priznanje” od roditelja: “Ako bismo priznali da ‘nas roditelji mogu izludjeti’, poboljšali bismo svjetsko duševno zdravlje. Vjerujem da, u određenoj mjeri, djeca postaju čudna jer su ih roditelji učinili takvima. Djeca će prije postati čudna zbog roditelja, nego zbog TV-a ili rock and roll albuma. Jedina stvar koja ih može izobličiti više od TV-a i roditelja jesu religija i droga”.

Nakon što se obitelj preselila u Kaliforniju, kad je Zappi bilo između deset i dvanaest godina, pronašao je novu opsesiju - izradu eksploziva. Jedne prilike on i jedan njegov prijatelj pronašli su u napuštenoj garaži “hrpu kašeta punih mitraljeskih metaka kalibra pedeset”.

Kliještima su skidali glave metaka i vadili barut, od čega su izradili primitivnu eksplozivnu napravu. Igra je mogla završiti kobno: “Stavili smo ga u tubu od toaletnog papira zabijenu u humak zemlje na praznom gradilištu i zapalili ga uz pomoć fitilja od flaksa. Učvrstio sam je između nogu i punio je sa slojevima ovoga i onoga, a svaki sam sloj utabavao stražnjim krajem bubnjarske palice. Kad sam stigao do sloja punjenja metaka za plašljivac, bit će da sam prejako pritisnuo i naboj se aktivirao. Eksplozija je napravila veliki krater u zemljanom podu, pritisak je otvorio vrata, a mene bacio dva metra unatrag s jajima na prvoj liniji”.

Kad je imao dvanaest godina, počeo se zanimati za bubnjeve: “Pretpostavljam da mnogo dječaka smatra bubnjeve uzbudljivima, ali ja nisam imao ideju postati rock and roll bubnjar ili išta tome slično, jer rock and roll još nije bio ni izmišljen. Samo su me zanimali zvukovi stvari po kojima je čovjek mogao udarati”.

Prekretnica u njegovu životu, koja ga je presudno usmjerila, bio je trenutak kad je poslušao ploču “The Complete Works of Edgard Varese, Volume I” francuskog skladatelja Edgarda Varesea: “Kroz čitavu srednju školu, kad god bi mi netko navratio, silio sam ga da sluša Varèsea - zato što sam smatrao da je to ‘najbolji ispit njihove inteligencije’.

Oni su također mislili da sam potpuno popizdio”.

Na Zappin 15. rođendan majka mu je poklonila pet dolara, koje je on potrošio na skupi telefonski poziv. Razgovarao je s Vareseovom suprugom, jer se Varese u tom trenutku nalazio u Bruxellesu. Druga ploča koja ga je oduševila bilo je “Posvećenje proljeća” Igora Stravinskog u izvedbi “The World-Wide Symphony Orchestra”: “Stravinskog sam volio gotovo kao i Varèsea. Još jedan skladatelj koji me ispunio ushićenjem - nisam mogao vjerovati da bi itko mogao pisati takvu glazbu - bio je Anton Webern (austrijski skladatelj, dirigent i muzikolog, op.a.)”.

Svoj prvi sastav Blackouts je osnovao u srednjoj školi, dok je živio u gradiću Lancaster, na rubu pustinje Mohave: “Trojica (Johnny Franklin, Carter Franklin i Wayne Lyles) bili su crnci, braća Salazar Meksikanci, a Terry Wimberly predstavljao je ostatak potlačenih naroda zemaljske kugle”.

Lancaster je u to vrijeme doživio snažnu ekspanziju zbog zrakoplovne baze Edwards, u kojoj je radio i Zappin otac. Domicilno, bijelo stanovništvo doživljavalo je došljake kao “nižu kategoriju”. Nakon prvog nastupa članovi Blackoutsa su napadnuti od strane bijelih mladića, “bijelog užasa”, kako ih Zappa naziva: “Dok smo poslije plesa spremali opremu u prtljažnik starog plavog Studebakera Johnnyja Franklina, okružila nas je velika grupa sportaša (tzv. bijeli užas), koja je jedva čekala da našem odvratnom, malom ‘integriranom bendu’ nanese fizičke ozljede. Tu su napravili pogrešku, jer nakon što su deseci posjetitelja iz Villagea vidjeli ‘o čemu se radi’, počeli su iz svojih prtljažnika izvlačiti lance i čelične poluge. Sportaši su se povukli potpuno poniženi. Ostali su neprijateljski nastrojeni prema meni i ostatku benda sve do mature”.

Zappa je bio u prijateljskim odnosima s Donom Van Vlietom, odnosno Captain Beefheartom, koji slovi kao jedna od najkontroverznijih ličnosti u povijesti rock glazbe: “S Donom (Captainom Beefheartom) Van Vlietom provodio sam više vremena u srednjoj školi, nego nakon što je ušao u ‘show business’. Don je također bio zaljubljenik u R&B pa bih ja donio svoje 45-ice i mi bismo satima slušali opskurne hitove Howlin’ Wolfa, Muddyja Watersa, Sonny Boya Williamsona, Guitar Slima, Johnnyja ‘Guitar’ Watsona, Clarencea ‘Gatemouth’ Browna...”. (Kontroverze oko Captain Beefhearta vezane su ponajviše uz snimanje dvostrukog albuma “Trout Mask Replica”, koji većina kritičara smatra remek-djelom. Album je objavljen 1969. u novoosnovanoj izdavačkoj kući Frank Zappa Straight Records. Van Vliet je želio da bend “živi” album. Grupa je uvježbavala njegove skladbe osam mjeseci, a svi su živjeli u kući s dvije spavaće sobe. Van Vliet je ostvario svoju viziju potpune kontrole, dominirajući nad glazbenicima, i umjetnički i emocionalno. Neprestano ih je zlostavljao, ponekad danima, sve dok ih ne bi psihički slomio. Jedan član benda je atmosferu u kući opisao kao “kultnu”, dok je jedan od posjetitelja okruženje u kući opisao kao “mansonovsko”. Grupa je jedva preživljavala, a neki članovi benda uhićeni su zbog krađe hrane u trgovinama. Članovi benda nisu smjeli izlaziti iz kuće. Vježbali su po 14 sati dnevno. Svaki neposluh Van Vliet je kažnjavao fizičkim maltretiranjem.) Van Vliet je 1976. išao na turneju sa Zappom: “Bio je u ugovornom ropstvu na svim stranama. Kuće ga nisu plaćale, a ugovori su bili sročeni na način da mu snimanje nije bilo dopušteno - godinama su mu ruke bile vezane. Kad je s nama 1976. išao na turneju ‘Bongo Fury’ bio je skoro sasvim bez igdje ičega”. Zappa je Von Vlieta posljednji put vidio početkom 1980-ih: “Navratio je na jednu našu probu. Izgledao je prilično izmoreno. Stalno se vrtio u mjestu s nekim ugovorima za Warner Bros. I nikako da nešto profunkcionira. Pretpostavljam da još živi u sjevernoj Kaliforniji, ali da više ne snima. Ondje je kupio neko imanje - neko mjesto s kojega je mogao vidjeti kitove na njihovu putu”. Captain Beefheart preminuo je u prosincu 2010. u sjevernoj Kaliforniji od multiple skleroze.

Zappa se prvi put oženio u dobi od dvadeset godina. Brak nije dugo potrajao, nakon čega je upoznao drugu suprugu Adelaide Gail Sloatman, s kojom je ostao do smrti: “Trebalo mi je nekoliko minuta, ali sam se (ne smijte se) zaljubio pa smo počeli živjeti skupa - da bismo naposljetku i zapečatili tu zajednicu krajnje smiješnim građanskim obredom 1967.

Vjenčali smo se nekoliko dana prije nego što sam otišao na prvu europsku turneju. Bila je u devetom mjesecu trudnoće i očekivala porođaj. Otišli smo u Gradsku vijećnicu u New Yorku, kamo smo stigli tik pred kraj radnog vremena. Nisam imao vjenčani prsten - ustvari, Gail još nema vjenčani prsten”.

Godine 1962. završio je na deset dana u zatvoru. Policijski provokator, poznat kao detektiv Willis, prerušen u trgovca rabljenim automobilima, naručio je od Zappe pornografsku audio snimku, navodno za zabavu koju je planirao organizirati. Zappa je uhićen nakon što je odbio predati Willisu snimku dok mu ne plati: “Rekao sam da je dogovor bio stotinu dolara i odbio sam mu predati kasetu - uopće nije ni došlo do primopredaje. Unatoč tome, razbili su mi vrata, fleševi su bljeskali, novinari su trčkarali uokolo, a meni su na ruke natakli lisice”. Odvjetnik, kojega je Zappa angažirao, objasnio mu je tko je detektiv Willis: “Kako si mogao biti tako glup i pustiti da ti ovaj tip smjesti? Mislio sam da svi znaju detektiva Willisa. To je tip koji za život zarađuje vrebajući u javnim zahodima kako bi ulovio pedere”. Zappa je optužen za “urotu za počinjenje pornografskog djela”. Dobio je šest mjeseci zatvora, od čega je morao odslužiti deset dana, uz tri godine uvjetne kazne. “Deset dana koje sam proveo u Komori C Okružnog zatvora u San Bernardinu bili su vrlo poučni. Ne možeš ni zamisliti kako zatvor izgleda ako u njemu nikad nisi bio. To nije sličilo zatvoru u Lancasteru gdje bih ujutro dobio palačinke. Bio je to gadan zatvor.

Tamo se nalazio jedan ogromni crni tip zvan Slicks. Gulio je zbog krađe bakra. Tamo se nalazio i jedan meksikanski klinac, od svojih devetnaest, koji je u zatvoru već bio tri tjedna čekajući ‘izručenje na Beverly Hills zbog kazne za nepropisni prelazak ulice’.”

Zappa u knjizi opisuje i poznati požar koji se dogodio tijekom zimske europske turneje benda u Casinu de Montreux u Ženevi, u Švicarskoj, u lokalu poznatom po jazz festivalu: “Usred sintesajzerskog sola Dona Prestona na ‘King Kongu’ sve je odjednom zahvatila vatra. Netko iz publike imao je ručnu raketu ili rimsku svijeću i ispalio je u strop, nakon čega je slamnata obloga počela gorjeti (druga verzija priče tvrdi da su požaru uzrok loše instalacije).

U prostoriji se nalazilo između dvije i pol i tri tisuće klinaca - dobrano preko kapaciteta. Kako se prostorija ispunjavala dimom, jedan je od naših roadija kutijom za opremu razbio veliki prozor. Ostali iz naše ekipe zatim su počeli pomagati ljudima da se kroz njega izvuku u nekakav vrt ispred zgrade. Bend se izvukao kroz podzemni tunel koji je povezivao stražnji dio pozornice s parkirnom garažom”.

Nasreću, u požaru nitko nije poginuo: “Čitava zgrada vrijedna oko trinaest milijuna dolara izgorjela je do temelja, a mi smo ostali bez cjelokupne opreme”.

(O ovom događaju govori poznata pjesma “Smoke on the Water” britanske rock grupe Deep Purple, koja je također trebala nastupiti u lokalu, op.a.) Na istoj turneji, u Londonu, Zappu je tijekom nastupa napao jedan gledatelj i gurnuo ga u pet metara duboku jamu za orkestar: “Bend je pomislio da sam mrtav. Pao sam u pet metara duboku udubinu za orkestar betonskoga poda, glava mi je bila izvrnuta na rame, a vrat izvijen kao da je slomljen. Imao sam duboku posjeklinu na bradi, rupu u potiljku, slomljeno rebro i polomljenu nogu.

Jedna mi je ruka bila paralizirana”. Oporavak je trajao gotovo godinu dana.

Iako se Zappu, pogotovo u Europi, prvenstveno percipira kao atipičnu rock zvijezdu, on sebe prvenstveno smatra skladateljem ozbiljne suvremene glazbe, po uzoru na Varesea i Stravinskog: “Ne pretendiram biti pjesnik. Moji su stihovi isključivo namijenjeni zabavi. Neki su doista glupi, neki su malo manje glupi, a poneki su i duhoviti. Pored političkih podmetanja koja obožavam pisati, drugi stihovi ne bi ni postojali da ne živimo u društvu u kojem je instrumentalna glazba nebitna.

U podrumu imam ormar pun partitura za orkestar - to je rezultat gotovo petogodišnjeg rada petero prepisivača na punom radnom vremenu.

Plaće isplaćene u tom razdoblju dosegle su gotovo tristo tisuća dolara, da bi zatim jedini način da poslušam išta od toga bio potrošiti još veću svotu na unajmljivanje orkestra koji bi to i odsvirao”.

Zappa je u više navrata neuspješno pokušavao snimiti svoja djela s velikim europskim i američkim simfonijskim orkestrima trošeći pritom vlastiti novac.

“Vrijedi li truda pisanje novog glazbenog djela za publiku koja za njega ne mari? Čini se da je općenitim konsenzusom glazba živućih skladatelja proglašena ne samo irelevantnom, nego i izvorno odbojnom društvu koje se prvenstveno bavi konzumacijom potrošne robe”, govori Zappa.

Kao idealnog američkog konzumenta glazbe navodi izmišljenu 13-godišnju Debbie: “Debbie ima trinaest godina. Njezini roditelji sebe smatraju ‘prosječnom, bogobojaznom američkom, bijelom rajom’.

Njezin otac pripada nekom korumpiranom sindikatu, a, možemo pretpostaviti, radi se o lijenom, nekompetentnom, preplaćenom i neobrazovanom pasjem skotu. Njezina majka je seksualno neiživljena rospija koja živi za to da bi muževu plaću potrošila na smiješne odjevne predmete - zbog kojih će izgledati ‘mlađe’. Debbie je ‘nevjerojatno glupa’. Odgojena je da poštuje vrijednosti i tradicije koje su njezini roditelji smatrali svetima.

Debbie i njezin ‘ukus’ odredili su veličinu, oblik i boju čitave glazbene proizvodnje i prodaje u Sjedinjenim Američkim Državama u drugoj polovici 20. stoljeća. Na kraju je odrasla i pretvorila se u kopiju svoje majke te se udala za tipa koji je isti njezin otac. Nekako je uspjela izroditi samu sebe”.

Zappa, koji je bio veliki protivnik konzumacije droga, bio je strastveni pušač: “Cigarete su za mene hrana. Živim pušeći te stvarčice i ispijajući ‘crnu vodu’ u ovoj ovdje šalici. Ovo bi mogao biti zapanjujući koncept za ljude u San Franciscu koji vjeruju da će živjeti dovijeka ‘ako izbace pušenje’. Amerikanci uzimaju droge kao da im njihova konzumacija daje posebnu dozvolu da se ponašaju kao šupci”.

U knjizi se, također, okomljuje i na kampanju protiv pušenja: “Svaka prirodna ljudska potreba na neki je način spriječena kako bi neko govno moglo zaraditi pare na vašoj krivnji. Ako vam se dogodio dosadan i bijedan život, jer ste slušali majku, oca, svoga svećenika, nekoga tipa na televiziji, bilo koga tko vam je govorio što i kako da radite, onda to i zaslužujete”.