Jergović: Cijena spasa

Unsplash
Ponoćni avion, raskošna Caravelle, jedna od tri u JAT-ovu jatu, ponos jugoslavenskog aviotransporta, na letu iz Moskve, sretno se spustila u surčinsku zračnu luku...
Vidi originalni članak

I sve se u tom vrćenju nepovratno pomiješalo. Priča sastavljena od njegovih sve nesigurnijih sjećanja i od onog što je o bratovoj sudbini saznavao od oca i majke, delirično se ispreturala s gotovo istovjetnom pričom koju je o sebi i svojima stalno nastavljala Olga Ismailovna, a sve je bilo u jedno privezano pričom o Židovki Evgeniji Jakovljevnoj Štajn, koja je spašavala sina tako što je pred njegovim očima u usta uzela эрегированный пенис komesara Grigorija Davidoviča Čukovskog, zvanog товарищ Смерть, a on je, da ovaj prizor trajno zakuje u čeonu kost onog koji u sve gleda, pri vrhuncu svog uzbuđenja mladićevoj majci glavu raznio kuršumom.

Najednom, sve to je D.- u bilo svezano u jednu istu priču, o njegovoj majci, o starijemu bratu i o njemu. Ono što je gledao mladi sovjetski dezerter u kancelariji komesara Čukovskog, svojim je očima vidio D. Samo što ta nesretna žena nije bila sovjetska Židovka Štajn, nego je to pred njegovim očima bila njegova majka. Zbog priče i zbog načina na koji ju je Olga Ismailovna ispripovijedala, sve prateći po rubovima ne samo njegov život i povijest njegove obitelji, nego i njegova unutarnja iskušenja, strahove i stradanja, D. nije više mogao van, i sve što bi ona ispričala o drugima, bilo je ispričano o njemu i o njegovima.

Krajevima svijesti pomišljao je da mu je sve ovo KGB namjestio, da je vodka možda otrovana, ili da su u alkohol usuli neku svoju drogu - D. o drogama nije znao ništa! - ali bi ga već u sljedećem trenutku priča sasvim preuzela, i pred oči bi mu opet izašla njegova majka, prema prljavštini, tuđemu znoju i svim ljudskim izlučevinama naročito gadljiva žena, s penisom komesara Čukovskog u ustima, kako spašava njegov D.- ov život. Ima li smisla po svaku cijenu biti spašen? Ima li smisla biti spašen?

Jednom pošto život prođe, a D.-ov život će proći, ili će se dovući do samog kraja, u veljači 1998, i umirat će on u pregrijanoj sobi bolnice, u jednoj srednjebosanskoj kasabi, dugo će mu u tom njegovom umiranju najveća i najteža muka biti strepnja od toga da se u posljednja svoja doba ne sunovrati u košmar i da, već izvan svijesti, glasno ne izgovori što se događalo te noći u novosagrađenom hotelu Uzbekistan, u Taškentu.

Plašio se toga da ne ispriča priču koja ga je morila već dvadeset i tri godine, i u kojoj njegova majka radi ono što je ustvari radila Židovka Štajn, da bi spasila sina Isaka.

Plašio se da ne izgovori kako je on ustvari taj Isak, jer je, uostalom, svaki na svijetu preživjeli brat neprijateljskog vojnika stradalog u ratu imenom i sudbinom Isak. Plašio se, dok je u veljači 1998, umirao D. da će, ne znajući što govori, ispričati i zašto je išao u Taškent - išao je u Taškent kao da ide u bordel! - i zašto se nalazio s Olgom Ismailovnom, a onda i što se te noći između njih dvoje zbilo. Nije više bio siguran tko bi njegovu priču mogao čuti, ni tko bi mogao biti u publici posljednjeg njegovog košmara.

U stvarnosti, bili su tu njegova žena, mnogo odanija i čvršća od Penelope, njegov sin, liječnik u toj srednjebosanskoj bolnici na kraju svijeta, u koju su ga doveli na umiranje, jer lijeka za njegovu čudnu nedijagnosticiranu bolest nigdje nije bilo, bili su tu i neki drugi liječnici, medicinske sestre i tehničari, te rodbina koja ga je puna vjere i naranača svakodnevno obilazila, kao i nekadašnji drugovi s posla, što su dodlazili na posljednja viđenja, ali kako D.-ova stvarnost, što zbog bolesti i slabosti koju je bolest donosila, a što zbog čudnih preobražaja u njegovoj svijesti, nije bila čvrsto povezana s onim što se oko njega tada stvarno događalo, nailazili su i oni kojih već odavno nije bilo.

Naročito noću, kada bi se ostali razišli, njega su, puni neumrlog prijekora obilazili mati, otac, brat, pa draga omama i ozbiljni otata, i neki ljudi iz Kaknja 1944, koji su ga spašavali od novačenja tako što su ga zaposlili u rudniku, kao rudara.

Što će se dogoditi ako se u svom košmaru njima oda? Što će biti, pomišljao je u svom predsmrtnom užasu, ako majci ispriča kako ju je gledao dok je klečala pred rasporkom druga Smrti? Tako da je, umirućeg, spopalo budalesanje. Glumio je da gubi razum. Glasno je iz sve snage prdio, dok su mu se oko postelje okupljali svi njegovi.

Smijao se, kratkim preostalim dahom. Ljudima bilo je neugodno. Govorili su: dobro si ti, D., evo te, skoro ozdravljaš. Samo ga je žena njegova, nekad ljepotica, sa sumnjom i prijekorom pogledavala, sluteći da iza njegovog ludovanja nešto stoji.

Prošli su pokraj recepcionera, s licem i držanjem cirkuskog konferansjea, i nastavili prema liftu.

Recepcioner im se teatralno naklonio, označivši time još jednu pobjedu velikoga Sovjetskog Saveza nad silama imperijalizma.

U postelji njegove sobe između njih dvoje zbilo se sve što se moglo zbiti, te ponešto od onog što se još nikad između muškarca i žene u njegovu životu i u njegovoj mašti nije zbilo. Zato je i odlazio od žene, zato je svakoga mjeseca napuštao njihov lijep, prostran i dobro ozvučen stan u centru Moskve, i putovao po širokom Sovjetskom Savezu.

Bježao je od nje u razvrat. Bježao je od čednosti, koja i nije uvijek bila tako čedna. Bježao je, nastojeći umaći onoj od koje se pobjeći nije moglo. Bježao je od majke, koja mu nije oprostila smrt svoga starijeg sina, a njegova brata, i koja ga je spašavala tako što ga je slala da radi kao rudar u kakanjskim rudnicima. Ali nije ga spašavala jer je i on bio njezin sin. Nije ga spašavala jer joj je sad bio jedini. Nije ga spašavala jer ga je voljela, nego ga je spašavala da na njega preseli teret svoje savjesti. Dok god je živ, on će, a ne ona, biti kriv za smrt starijega brata.

Sve će drugo biti manje važno. Ili će sve drugo biti pokušaj, uglavnom uzaludan, kao što je sve u čovjekovu životu uzaludno, da izmakne svojoj krivnji i da pobjegne od majke i mrtvoga brata.

U Ljubljani je završio za inženjera metalurgije, rano je postao član Partije, Partija mu je oprostila, ali nije zaboravila. Oprostila mu je starijeg brata, koji je pao kao neprijateljski vojnik. Sigurnosno je provjeravan, grijehe komunizma prihvaćao je kao vlastite, i tko zna što je sve morao učiniti da ga postave za direktora metalurškog kombinata, a zatim i da ga pošalju u Moskvu, kao zastupnika cjelokupnog jugoslavenskog čelika, kao predstavnika cijele naše metalurške industrije, kao povjerljivog čovjeka režima, lišenog tako pogubne individualne subjektivnosti, obzira, emocija ili bogotražiteljstva, čovjeka koji će SSSR-u prodati milijune tona zeničkog čelika, od kojeg će jednom, u dalekoj budućnosti, biti iskovani topovi i tenkovi koji će rušiti Ukrajinu i ubijati Ukrajince.

Na veliko zlo čovjek pristaje čim izrazi spremnost da mu država i Partija oproste zlo koje on nije počinio.

Na veliko zlo čovjek pristaje čim dopusti da se i njegova privatna tuga i nesreća izlije u kloaku velike povijesti, u beskonačni, savršeno uređen kanalizacijski sustav čovječanstva i sveukupne čovječanske civilizacije, stvarane od trenutka u kojem se majmun oljudio stvorivši prvu sjekiru kojom će razbiti glavu drugome majmunu.

Kako je, u preciznoj rekonstrukciji, izgledala noć koju D. provodi s Olgom Ismailovnom Dostum, vjerojatno je snimljeno, zapisano i dokumentirano u arhivima sovjetskih obavještajnih službi, no D. se tako opjanio vodkom, a možda i još nečim, da se ničega nije sjećao. Posljednje što pamti prije jutra, ili kasnog prijepodneva, kada se budi s upečatljivom glavoboljom, jest kako ga, dok s Olgom Ismailovnom prolazi betoniziranom aulom hotela Uzbekistan, prati đavolski pogled recepcionera.

Ponešto od tih događaja možda bi mogli rekonstruirati forenzičari markiza De Sadea, prateći tragove što ih je čin infenktivnog zbližavanja ostavio na njegovu tijelu.

No, liječnici specijalisti, dermatovenerolozi i infektolozi, takvim se detaljima neće baviti.

Ponoćni avion, raskošna Caravelle, jedna od tri u JAT-ovu jatu, ponos jugoslavenskog aviotransporta, na letu iz Moskve, sretno se spustila u surčinsku zračnu luku.

Službeno zlovoljni i zabrinuti dočekuju ga carinici i policajci; četvorica carinika, dva policajca i jedna policajka - ustvari dva milicajca i milicajka, ali kako izgovarati riječi koje su u međuvremenu izgubile značenje? - avion dočekuje i rodbina nekolicine putnika, kao i ljudi koji su tu po službenoj dužnosti, premda nam suština i svrha njihove službe nije poznata.

Posjeti Express