Tekst Miljenka Jergovića izvorno je objavljen u novom broju luksuznog BestBook godišnjaka, koji je u prodaji na kioscima i u knjižarama.

U jednom televizijskom podcastu saborski zastupnik Stipe Mlinarić Ćipo govori protiv jednoga hrvatskog Srbina. Kaže za njega da je bio ratni gradonačelnik Vukovara, i da je tada preimenovao Ulicu Stjepana Radića i prezvao je po imenu Radićeva ubojice - Gavrila Principa. Publika koja sluša podcast znakovitog naziva "Hrvatski branitelj" zgađena je i bijesna. Dovoljan im je već i sam spomen Srbinova imena, ono što uglednik Ćipe tom imenu dodaje bijesu pruža konačnu izliku i formu. Dok oznojenim šakama stišću govedskom kožom obložene upravljače svojih japanskih i njemačkih automobila, i gnjevno dodaju gas, zamišljajući da to vrhovima cipela drobe Srbinove mošnje, trideset i jednu godinu nakon svršetka rata ti ljudi ustrajavaju na vlastitoj emociji iz 1991. Ne dopuštaju vremenu da makar i na dan poteče prema budućnosti, jer Srbin nije kažnjen za to što je bio gradonačelnik okupiranog Vukovara i što je tada učinio nešto tako podlo, umu dobroga hrvatskog čovjeka i pitome hrvatske djece duboko neshvatljivo, ulicu koja je nosila ime ubijenoga hrvatskog vođe Stjepana Radića prezvao imenom Radićeva ubojice Gavrila Principa. Nepomućeni gnjev zajednice nije u Hrvatskoj 2026. narušen ni time što, barem prema dosadašnjoj koncepciji stvarnosti, Gavrilo Princip nije bio ubojica Stjepana Radića.

No smijemo li još uvijek biti tako sigurni da Princip nije ubio Radića? Ili da je još moguće insistirati na onoj zbilji, na onom usporednom svemiru u kojemu se istina uspostavljala na osnovu određenih fakticiteta. Tada je to, naime, po prilici bilo ovako: 28. lipnja 1914. u Sarajevu Gavrilo Princip, nesvršeni gimnazijalac iz Obljaja kod Bosanskog Grahova, koji još nije napunio ni dvadesetu, u jednoj uskoj sporednoj ulici pri Apelovom keju, puca iz pištolja i ubija nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju Chotek, vojvotkinju od Höhenberga. Nakon toga pokušao se ubiti, u čemu ga je spriječio prisutni svjedok. Uhićen je, te je kao maloljetnik osuđen na dvadeset godina zatvora. Robija u tvrđavi Terezin, u Češkoj, pokraj Litoměřica, tamo gdje će u vrijeme Drugoga svjetskog rata biti njemački ogledni koncentracijski logor Theresienstadt. Umire od tuberkuloze, 28. travnja 1918. Biva pokopan u neoznačenom grobu, ali jedan od vojnika koji kopaju raku pamti mjesto, te ga ubrzo nakon rata obznanjuje. Principove kosti 7. srpnja 1920, uz kršćanski obred bivaju sahranjene, skupa s kostima nekolicine drugih mladobosanaca, u no-voizgrađenu Kapelu Vidovdanskih junaka, na Groblju svetih arhanđela Georgija i Gavrila u Sarajevu.

Sto i dvanaest godina nakon Sarajevskog atentata ne nalazimo traga o tome kako je Stjepan Radić reagirao na Principov čin. Tog lipnja 1914. upravo je bio navršio četrdeset i tri godine, na čelu je Hrvatske pučke seljačke stranke, koja 1913, na posljednjim prijeratnim izborima za Hrvatski sabor, dobiva tri mandata. Radić je novinar, politički krajnje osviješten i obaviješten čovjek, Europejac, žestoki borac protiv madžarona i madžarske političke i kulturne hegemonije, kao i zatiranja hrvatskog i svih slavenskih identiteta, nepomirljiv protivnik Habsburgovaca, neraspoložen prema hrvatskom podaništvu strancima. U knjizi "Hrvati i Srbi", koju je objavio 1903, piše o zajedništvu dvaju naroda kao preduvjetu njihova opstanka, te o tome da politika do istrage (istrebljenja) naše ili vaše nužno vodi do istrage (istrebljenja) i naše, i vaše, kao i da "samo kretenski um ili zločinačka duša može propovijedati srednjovječnu razornu plemensku mržnju". Premda Radić nije bio sklon nasilju, niti je pristajao uz modu političkih atentata, koja je obilježila epohu, slobodni smo pretpostaviti da nije osudio Principov čin, iako se nešto u njemu moralo buniti protiv takvih poduhvata.

Odmah nakon Velikog rata, Stjepan Radić, stjecajem različitih političkih, kulturnih i životnih okolnosti, postaje neprikosnoveni vođa hrvatskoga, a pomalo već i južnoslavenskog seljaštva. Takvim ga je, s jedne strane, učinila zabrana Komunističke partije, koja je u Hrvatskoj u prvo poslijeratno vrijeme bila vrlo utjecajna, te duboka kompromitacija brojnih rasturenih pravaških sekcija, među njima naročito onih probečkih i progermanskih. A kako je seljaštvo predstavljalo većinu hrvatskog naroda, tako se Radić uzdigao i u neprikosnovenog narodnog vođu. Antiklerikalac, tribun i govornik, i na neki neobičan način ikonoklast i raščinitelj novih i starih mitova, legendi, vjerovanja, Stjepan Radić je, posve logično bio i - republikanac. Ali ono čime je navukao opći bijes svojih neprijatelja nije bilo toliko u tome što je slabo poštovao kralja i monarhiju - uostalom, i on sam bio je spreman u tom pogledu činiti kompromise, jer smisao republike za njega nije bio u formi nego u suštini - nego je Radić bijes navukao u nečemu u čemu je bio apsolutno beskompromisan i nepopustljiv. Neprihvatljiv mu je bio model prema kojemu su Hrvati izgubili rat, dok su ga Srbi dobili. Nije imao poštovanja prema ratnim veteranima, solunskim dobrovoljcima i cijeloj toj novostvorenoj militarnoj i junačkoj društvenoj klasi, čije su ratne zasluge trebale biti cement nove države i jamac tome da će Hrvati i svi ostali neratnici biti kuš.

Punih deset godina nakon Principove smrti, 20. lipnja 1928, u beogradskoj Narodnoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, povela se žestoka svađa između opozicije i vladajućih, u kojoj je opozicija vladajuće optuživala za korupciju, a oni su, pak, opoziciju pokušavali ucijeniti svojim ratnim zaslugama. Pale su teške riječi, te je jedan od vladajućih izvukao pištolj i zapucao po Radiću i njegovim ljudima. Dvojicu je ubio, Stjepana Radića teško je ranio. Odakle skupštinskom poslaniku u džepu pištolj? Legalno ga u tom trenutku nije mogao posjedovati, jer se ni u jedan parlament ne ulazi s oružjem, ali suštinu govoreći, taj čovjek, imenom Puniša Račić, pištolj je imao po svom pravu ratnog veterana, borca i dragovoljca. Opisujemo li događaj s iskustvom 2026. godine u Hrvatskoj, sve se dogodilo upravo tako. S tim da su s ta dva skupštinska ubojstva, te sa smrću Stjepana Radića, koji od posljedica ranjavanja umire nakon pedesetak dana bolovanja, 8. kolovoza 1928, nestaje bilo kakve mogućnosti da se uspostavi komunikacija, makar i svađa, između dva suprotstavljena diskursa, jednog koji kaže da ste nas porobili svojim uostalom uglavnom lažnim legendama o ratnom junaštvu i da ste nas već počeli ubijati, i drugi koji kaže da ste nas prevarili i izdali, i da ne poštujete krv koju smo u ratu prolili i za vašu slobodu.

Stipo Mlinarić Ćipe po svome građanskom zanimanju obućarski je tehničar, dakle šuster, ali tim poslom nije se bavio. Sebe opisuje kao ratnog junaka, nakon zarobljavanja u Vukovaru zatočenik je logora u Srbiji. Imao je dvadeset i dvije ili dvadeset i tri godine kada je izašao iz logora, ali ono čime će se baviti do 2026. bit će isključivo određeno okolnostima rata iz 1991. Svatko tko se ikad zatekne u prilici da komunicira s njim, ili s njegovim imenom, slikom o njemu, javnom pojavom njegovom, zateći će se ucijenjen onim što je Stipo Mlinarić Ćipe 1991. stvorio kao svoju društvenu kvalifikaciju. Od te ucjene u Hrvatskoj nema jače i uvjerljivije, a prethodna iskustva, osobna, porodična i povijesna, uključujući i iskustvo Stjepana Radića, potvrđuju nam da se s njome ne igra. Čim država sebe zasnuje na stradanju pojedinca i na njegovom ratnom junaštvu, kao što je Kraljevina SHS zasnovala sebe na stradanju i junaštvu Puniše Račića, svatko tko s tim ima neki problem ucijenjen je glavom.

I što ćemo onda kada Stipo Mlinarić Ćipe kaže da je Gavrilo Princip ubio Radića?

Što ćemo ako neporecivi društveni autoritet, na kojemu je utemeljena Hrvatska 2026, a pritom i poslanik u državnom parlamentu, koji svojim umom i glasom tvori većinu na kojoj je zasnovana vlast u državi, kaže da je Gavrilo Princip ubio Radića, što ćemo kada se insert iz podcasta u kojem od to govori, e da bi narodu u svojoj zemlji pokazao kakva mu opasnost prijeti od Srbina koji je Ulicu Radićevu prezvao imenom Radićeva ubojice, širi po društvenim mrežama i internetu viralnije nego klica neke smrtonosne bolesti, a širi se zato što se tisuće ljudi, zaštićeni vlastitom anonimnošću, zezaju na račun jednoga tragičnog vukovarskog šustera, ratnog heroja i nacionalnog martira? Ako smo i sami anonimni, možemo se s tim šaliti dok god smo anonimni, ali kako da na to gledamo, i što da činimo, ako nismo anonimni, nego bi nas se moglo identificirati kao neprijatelje one Hrvatske kakvu stvara Ćipe?

Da je samo o Hrvatskoj riječ, ili da je Hrvatska 2026. tek civilizacijski ispad i izuzetak u Europi i svijetu, kao što je barem donekle to bila Kraljevina SHS u trenutku u kojem Puniša Račić poteže pištolj, mogli bismo se uz prijetnju pogibelji narugati junaku, onako kako su mu se 20. lipnja 1928. u Narodnoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca rugali Radić i drugovi. Problem je, međutim, u tome što su Ćipin svijet i njegova svijest, Ćipina neobvezanost onim činjenicama za koje smo nekad vjerovali da tvore našu zbilju - recimo, činjenicom da Gavrilo Princip u toj našoj zbilji nikako nije mogao ubiti Stjepana Radića, budući da je u vrijeme njegove smrti već bio mrtav - u potpunom tehničkom suglasju sa svijetom i sviješću, odnosom prema činjenicama, kao i od-nosom prema životima drugih ljudi, kakav imaju Donald Trump i njegov ministar rata Pete Hegseth. Ovaj potonji, naime, posvuda po svome tijelu ima istetovirane neonacističke i križarske znakove i poruke, te pozive na uništenje islama i svih muslimana. Da još uvijek živimo u nekom prethodnom svijetu, mogli bismo reći da je američki ministar rata na vlastitom koži upisao program i ciljeve rata koji su on i njegov šef poveli protiv Islamske Republike Iran, ili koji su prethodno vodili protiv palestinskih Arapa, ali nakon što je Donald Trump postao vlasnik, premda ne i dobitnik, Nobelove nagrade za mir u godini 2025, činjenični supstrat svijeta na taj se način preobrazio da mi više nismo u prilici znati kad nam je i u kojoj mjeri dopušteno uzroke povezivati s njihovim posljedicama. Je li povezivanje uzroka s posljedicama u današnjem svijetu, a naročito u Hrvatskoj, protudržavna djelatnost, usmjerena protiv naroda te njegove junačke i mučeničke povijesti?

Dana 20. lipnja 1928. bila je srijeda. U Beogradu dan je bio suncem okupan, ljetne vrućine ove su godine mnogo ranije započele, tako da je većina gradskog svijeta, skupa sa sirotinjom izašla na rijeke. Po gradskim kupalištima i na Adi Ciganliji vrvjelo je životom. Naokolo su jurila gola dječurlija. Mladići su, u prugastim kupaćim kostimima, lovili ženske pokrete dok su se zatrčavali preko drvenih dokova te naglavce, uz obavezne figure u zraku, skakali u rijeku. Dame u bijelom, i među njima tek poneka Amazonka zaljubljena u vlastiti spol, mišićava i u muškom kostimu, s koketnim bijelim suncobrančićima, kao na slikama francuskih impresionista, činile su distancu između dva fiziologijom i običajima razdvojena čovjekova roda, ali i sve one, kao u času sveudiljne sumanutosti, bile su zagledane u veliku vodu. Nekome tko sve ovo gleda sa strane, i ne poznaje dobro zakone i pravila života na Zemlji, jer se u Beogradu zatekao kao gost iz vaseljene ili iz daleke budućnosti, učinit će se u tu srijedu, 20. lipnja 1928, da se to toplokrvni sisavci primati, ružičaste kože, uglavnom bez krzna, u nekom tajnovitom ceremonijalu majke prirode, upravo transformiraju u vodozemce, i da sav ljudski rod prelazi u ribe. Tu, na tom mjestu, u gradu na ušću dviju velikih rijeka, završava ljudska, a započinje riblja povijest čovječanstva.

Nekoliko kilometara dalje, u zavjetrini prostranog gradilišta, gdje se već godinama, skoro otkako postoji država, podiže velebna palača budućega parlamenta, gradi se, ne bilo primijenjeno, kao što se, prije nego što je poteklo vrijeme, gradila Kula babilonska, tijesna je i neugledna građevina na uglu ulica Kraljice Natalije i Kneza Miloša, gdje se u posve neuvjetnim prostorima i pod niskim stropovima odvija parlamentarni život Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Tu, po tim odavno neokrečenim hodnicima, sobama i kancelarijama, kreću se sredovječni i postariji muškarci, krupni i sitni, visoki, astenični, gojazni, nabrekli, rumeni, puni svakovrsnog životnog nezadovoljstva i fanatično uvjereni u svoju životnu misiju, a svi jednako odjeveni: u teškim crnim vunenim odijelima s prslucima ispod kaputića koji po francuski nazivamo sakoom, u bijelim platnenim košuljama i sa crnim kravatama ili leptir mašnama, pod kojim je onaj teški intimni veš, uglavnom seljačkog podrijetla, i crne končane čarape. Cipele su im uglavnom razgažene salonske, na kratko dvoredno žniranje i vezivanje, ali tu se nađe i prikrivenih kundura za snijeg i blato, portirskih i svečanih vojničkih cipela za grad, te svakojake druge obuće koja imitira obuću primjerenu poslanicima u najvišem zakonodavnom tijelu države, čiju riječ osporiti može samo kralj. Među nekoliko stotina ljudi, koji se te srijede zatječu u toj privremenoj skupštinskog zgradi, na zasjedanju Narodne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, parlamentarnih poslanika, ministara, skupštinskih činovnika, pomoćnika, slugu i tjelohranitelja, možda su samo petorica ili šestorica njih u pariškom ili bečkom modernom donjem vešu, u svilenim bijelim košuljama i crnim odijelima od pamuka ili od lana, i u urednim plitkim cipelama za kazalište, glava podvezanih finim svilenim kravatama. I kod njih su, međutim, te kravate redom crne, jer se u parlamentarnom životu te kraljevine još nije pojavio nijedan takav muž koji bi se odvažio na skupštinsko zasjedanje doći s tamnoplavom kravatom, ili kravatom boje zgrušane krvi, s kakvom se na mirovnoj konferenciji u Versaillesu pojavio ostarjeli Georges Clemenceau, da za Francusku traži prekoviše toga, jer "ovaj mirovni ugovor je kao i svi drugi, samo nastavak rata, te ništa drugo ne može ni biti", rekao je tada.

U nesolidnu drvenu konstrukciju, preko koje su u pravilne redove poslagani crveni crjepovi, nesmiljeno tuče jako ljetno sunce, grije tavan prepun starudije, te pod tavanom skupštinsku dvoranu koja je donedavno, vele, bila oficirska konjušnica, a možda i nije, može biti da su i to samo glasine, i u toj dvorani, po okolnim hodnicima, kancelarijama i vladinim sobama, koju stotinu, dvije, možda i tri, muškaraca u crnim vunenim odijelima s prslucima, i bijelim košuljama od teškog stolnjačkog platna. Jedina žena u privremenoj zagradi Narodne skupštine imenom je Fadila, kafe-kuharica, pedesetogodišnja prizrenska Turkinja, emancipirana i samosvjesna, tako da bez ikakve unutarnje strepnje i tegobe, bez nepotrebnog srama, kuha kavu, razlijeva je u fildžane i po potrebi razgovara s tim muškarcima, koji su iz njezina gledišta svi isti. Ona im, tim svim istim muškarcima, tačnije nekim od njih, potajno u te iste fildžane nalijeva rakiju, ljutu crnogorsku lozovaču, koju naiskap srknu i stresu se kao pokisli psi.

Sunce udara odozgor, a odozdol tih nekoliko stotina muškaraca izdiše vreli zrak. Vrućina u zgradi je neizdržljiva, tako da one sretnike koji imaju priliku da načas izađu ugodna jeza hvata od vanjske svježine. One svježine pred kojom su se Beograđani spustili na vodu i pretvorili u ribe i vodozemce.

Južni Slaveni razvrstani su u niz junačkih plemena, koja su se, kad i većina drugih Europljana, a bilo je to koncem devetnaestog stoljeća, zgusnula u različite narode. Uz malobrojne izuzetke, te narode čini nepismen ili slabo učen svijet, temeljen na čvrstom muškom principu. Kod Južnih Slavena lirika je za ženskinje, epika za muškinje. Muško kad si, dužan si, u skladu s

najvišim epskim nalogom, biti neustrašiv. Stoga samo kafekuharica Fadila ima pravo na strah i očaj, jer je unutra tako vruće. Ostalih nekoliko stotina muškaraca u crnim vunenim odijelima s crnim vunenim prslucima, i u teškim platnenim košuljama, vratova stegnutih u omče kravata, umjesto lirskog osjećanja očaja, oznojene do kostiju prožima epski gnjev.

Ono što bi se moglo dogoditi u Narodnoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je smještena u tu krajnje neuvjetnu zgradu, dok čeka da se nad Beogradom uzdigne palača parlamentarizma, čije će se dovršenje toliko rastegnuti da ga lohotka kraljevina neće ni dočekati, pripremano u jeziku je veoma dugo. Naime, mjesecima već u lošijoj beogradskoj štampi i među junačnijim radikalskim muževima, redom veteranima sa solunske vojne i dvorskim miljenicima i zaslužnicima, širi se fama kako će Stjepan Radić, ne umukne li već jednom, riječi koje izgovara platiti glavom. Započelo je to nakon što se Radić višekratno rugao vladi i što je pojedine radikalske vođe ili njihove sinove optuživao za pljačku narodnih dobara i korupciju, i što je na taj način, prema doživljaju onih koji su bili izloženi izravnom napadu, poruzi izložio kralja i kraljevinu, i što je pljunuo na krv koja je prolivena u borbi za zajedničku nam domovinu. Premda on to nikad nije izgovorio, napadnutima se u uhu zametnulo da Stjepan Radić izvikuje: jebo vas Solunski front, jebali vas Solun i Zejtinlik! Prvi put, možda, bila je to laž i opasna potvora bačena na Radića, ali nakon što je tko zna koliko puta, upravo poput tinitusa, u ušima radikalskih solunskih dobrovoljaca odjeknulo: jebo vas Solunski front, jebali vas Solun i Zejtinlik, te riječi prilijepile su se uz Radića, te ih se on više nije mogao osloboditi. A one su se, te riječi, u epskom svijetu i među muškarcima plaćale samo glavom.

S vremenom, riječi koje izgovaraju izravno pogođeni šire se među njihovim sumišljenicima, stranačkim drugovima, braćom i simpatizerima, dok ono što Radić govori ponavljaju njemu bliski ljudi, njegovi stranački drugovi, kao i oni koji mu se nastoje svidjeti. Stjepan Radić talentiran je čovjek, darovitijega Hrvati neće među političarima imati. Ima savršen osjećaj za to kako će njegove riječi čuti i što će u njima osjetiti oni kojima se obraća. A istodobno on se obraća nepismenom i neukom hrvatskom seljaštvu, lumpenproletarijatu s gradskih periferija i onom među Hrvatima vrlo tankom sloju učenih i obrazovanih, ali takvog je on dara da se riječima koje izgovara istodobno umije obratiti ne samo svojoj braći prečanskim Srbima, nego i onom krajnje sumnjičavom i podozrivom srbijanskom seljaku, koji je skupa sa srpskom vojskom 1915. krvavio gaće po Albaniji, sve se boreći za kralja i otadžbinu, da bi sad nekim čudom povjerovao nekom čije riječi padaju kao kamenici po glavama kralju bliskih ljudi. Radiću se vjeruje zbog njegova umijeća s riječima, ali njemu se vjeruje iz još jednog razloga: nema tog cara, popa ni pape pred kojim bi se on odricao svojih uvjerenja. Nikome od onih kojima se obraća, nije on tuđin.

Takvo je, dakle, stanje stvari u Beogradu, u srijedu 20. lipnja 1928.

U Terezinu, deset godina ranije, bila je nedjelja 28. travnja 1918., kad umire zatočenik tamnice Gavrilo Princip. Još nije navršio dvadeset i četvrtu, lijeva mu je ruka prije nekog vremena am-putirana u laktu, tuberkuloza mu se vjerojatno proširila s pluća na kosti. Izdržavao je kaznu od dvadeset godina teške tamnice, na koju je bio osuđen kao maloljetnik, zbog ubojstva nadvojvode Franje Ferdinanda i vojvotkinje Sofije. Kazna je bila pojačana svakogodišnjim jednomjesečnim postom, uz poseban nalog da svaki 28. lipanj provede u potpuno zamračenoj samici, sjedeći na tvrdom ležaju. Tamo je proveo tri Vidovdana. Bio je vrlo tih i miran zatvorenik, ni na što se nije bunio, a prema svjedočenju jednog posjetitelja rekao je da mu najviše nedostaju novine. Znao je da vani traje rat, ali ništa više od toga. Na suđenju se deklarirao kao anarhist, socijalist, Jugoslaven. U Boga nije vjerovao. Nema izvještaja da se tokom robije išta od toga promijenilo.

Sutradan, u ponedjeljak, u tajnosti je pokopan, bez ikakvog obreda, na tajnome mjestu. Narednik E, šezdesetogodišnji zatvorski čuvar, pijanica, trojicu je mladih vojnika koji su nosili grubo tesani drveni sanduk s tijelom oko četiri ujutro odveo do mjesnog groblja, i naredio im da iskopaju dva metra duboku raku, izvan grobljanske ograde, sjeveroistočno, prema borovoj šumi. Nakon što su iskopali jedva malo dublje od metra, naišli su na maleni kostur, vjerojatno nekog izvanbračnog i nekrštenog djeteta. Narednik je naredio da zatrpaju rupu i kopaju nekoliko metara dalje. I na drugom mjestu naišli su na kostur, ovaj put veliki, poluraspadnuto tijelo, nedavno zakopano. Pri trećem kopanju već su se sasvim primakli šumi, pa su se mučili s korijenjem, ali barem više nije bilo kostura nezakonite djece, samoubojica, stranaca, nekrsta… Već je svitalo, nisu više imali vremena, grob je ostao plitak, ne dublji od metra i pol, kad im je narednik E naredio neka se zaustave i "neka istresu sanduk i zatrpaju rupu". Pokojnik, ne veći od djeteta, jednoruk, svalio se naglavce u raku i ostao ležati licem nadolje. Najmlađi vojnik htio ga je preokrenuti, narednik ga je grubo zaustavio: "Ostavi to, zatrpavaj!" Tako je zakopan Gavrilo Princip.

Dvojica mladih vojnika bili su Nijemci iz Praga, trećem u dokumentima pisalo je Moravská Ostrava, premda je kao dojenče bio usvojen od jedne židovske obitelji iz Terezina. Tamnoput, vjerojatno romskog podrijetla, imenom bio je Maksimilijan. On je bio taj najmlađi, i htio je preokrenuti pokojnika, tako da svojim mrtvim očima gleda u nebo, kao što u nebo gledaju i njemu se nadaju svi pokojni. Narednik E i dvojica mladih Nijemaca ovaj su neugodni ranojutarnji događaj od ponedjeljka 29. travnja 1918. ubrzo zaboravili, ali mladi Čeh, imenom Maksimilijan, upamtio ga je po grižnji savjesti. U ljeto i jesen ratna sreća se preokrenula, Njemačka je potučena do nogu, Austro-Ugarska se pred našim očima raspala do najsitnijih djelića, o sudbini Europe te o pitanjima dobra i zla sada su odlučivali oni koje su zatvorski čuvari u tvrđavi Terezin po logici stvari doživljavali čimbenicima zla. Dojučerašnji zatočenici postali su pravednici, a njihovi sudci nepravednici. Kao da pred tim i jezik zapinje, nemoćan do kraja da iskaže ono što se u Europi i u životima svih Europljana zbilo nakon tog ranojutarnjeg zatrpavanja mrtvoga Principova tijela, u kojem nije bilo ni četrdeset kila.

Nepune dvije godine kasnije Maksimilijan povjerava svom ratnom drugu i istomišljeniku iz tvrđave Terezin mjesto na kojemu su zakopali Principov leš, a on neka to javi poslanstvu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ali neka ne spominje njega, Maksimilijana, nego neka kaže da je on sudjelovao u tom ukopu. Možda ga nagrade, daju mu neki novac. Ne, ne želi Maksimilijan da nagradu podijeli s njim, neka je zadrži, ako ikakve nagrade bude, nego mu je stalo da se oslobodi tog tereta na savjesti, a strah ga je, jer nije pravi Čeh, uopće ne izgleda kao Slaven, da se sam javi u poslanstvo. Prijatelj je ispunio njegovu molbu, te je imenom ušao u povijesne dokumente i novin-ska svjedočanstva, ali nagradu nikakvu dobio nije.

Ubrzo su, u suradnji s čehoslovačkom policijom, pristigli sarajevski grobari krenuli kopati na označenom mjestu. Iskopali su dvanaest muških i ženskih kostura, velikih, malih i minijaturnih, ali među njima nije bio kostur bez lijeve podlaktice. Umjesto njega odabrali su, nasumce, kostur sitnije odrasle osobe, kakav je bio i Gavrilo Princip, odbacili s njega lijevu podlakticu, spakirali ga u limeni kovčeg, i vlakom transportirali u Sarajevo. Nitko tada nije primijetio, niti će itko ikad primijetiti, da je greškom za ulogu atentatora na austrougarskog prestolonasljednika izabran ženski kostur.

U Sarajevu je, uz opelo i službu Božju, koju su predvodili najviši pravoslavni svećenici, zajedno s još nekoliko pronađenih posmrtnih ostataka mladobosanskih zavjerenika, po propisu sahranjen i Gavrilo Princip. Povučen i sramežljiv, i kad je riječ o pjesništvu - nikome se nije usuđivao pokazati svoje pjesme, i kada je riječ o erotskoj ljubavi, Gavrilo je kao virgo intacta pokopan u ženskome tijelu. Najprije je tako počivao u grobu, uz grobove svojih drugova, da bi na kraju, krajem listopada 1939, bio pokopan u Grobnici Vidovdanskih junaka, sagrađenom na istome Groblju svetih arhanđela Georgija i Gavrila, koju je projektirao arhitekt Aleksandar Deroko, čije je djelo i Crkva svetog preobraženja Gospodnjega u Novom Sarajevu.

Za sve je, dakle, sve do posljednjeg među posljednjim danima čovječanstva, Gavrilo Princip na tom mjestu sahranjen. I nitko, sve do posljednjeg među posljednjim danima čovječanstva, nije trebao saznati da je umjesto njegova tijela pod njegovim imenom pokopana nepoznata žena, možda terezinska bludnica, a možda samoubojica. Ili je, nesretnica, bila i jedno, i drugo, te je zato zaslužila da je zakopaju izvan grobljanske ograde, kao psa ili kravu kojoj se raspuknuo trbuh od vlažne djeteline.

Maksimilijan je drugu lagao. Nešto drugo je, naime, njega mučilo: mjesecima mu se u san vraćao taj maleni ubojica nadvojvode Franje Ferdinanda, kojeg je neoprezno u grob potrbuške svalio. Nitko nije zaslužio to, mislio je Maksimilijan, da mu za leđima ostanu nebesa. Svaki pokojnik, kolika god da je zla za života učinio, pa i onaj kojeg se tako bezdušno bez službe Božje zatrpava, zaslužuje nadu da će poći u raj. I onda je on, Maksimilijan, čim je objavljena vijest o svršetku rata, pošao jedne noći da otkopa Principov grob i da pokojnika vrati u ljudski položaj. Kopao je na mjestu na kojem još nije stigla ni da nikne trava. Zemlja je bila tvrda, zimska, ali grob je bio prazan. Samo je na mjestu na koje je nekoliko mjeseci ranije palo lice pokojnikovo zemlja otvrdnula, bila je tvrđa od najtvrđeg kamena, a u toj zemlji se, kao posmrtna maska, otisnulo lice onoga koga u grobu više nema. Maksimilijan na čas nije znao što da učini, pa je, ni sam neće znati reći zašto, potrbuške legao u grob, i pokušao svoje lice unijeti u toj tvrdi otisak u zemlji. Ali nije išlo, njegove su jagodice bile šire od Gavrilovih, tako da mu se činilo da svojim licem lebdi nad maskom u okamenjenoj zemlji. Činilo mu se da se licem zagnjurio nad pakao.

I onda je, ne znajući što će dalje biti, poslao druga u poslanstvo Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, da tamo javi mjesto Principovog groba. Poslije je u novinama pročitao da je ekshumiran atentatorov grob, i da je njegovo tijelo prebačeno u Sarajevo, gdje je pokopano među tamošnjim narodnim junacima. Time je Maksimilijanova savjest bila rasterećena, premda mu je Gavrilo Princip sve do smrti dolazio u san, onako okrenut leđima prema nebu, da ga moli, ustiju punih zemlje, za milost i za pogled u nebesa. Maksimilijan je, skupa s posvojiteljima, po nacističkoj okupaciji prvo bio u getu Theresienstadt, da bi posvojitelji istog dana po dolasku u Auschwitz završili u krematoriju, a on je sve do smrti bio žrtva monstruoznih eksperimenata doktora Mengelea, koji je njegove kao ugljen crne oči bojio u plavo.

Tog 20. lipnja 1928. živa u termometru s higrometrom, koji se nalazi na zidu skupštinske dvorane u Beogradu, oko 11. sati i 15 minuta, već se penje na 47 stupnjeva Celzijevih. Psovke, prijetnje i uvrede koje se u to vrijeme izgovaraju samo dijelom bivaju unesene u skupštinski zapisnik koji nam je dobro poznat, jer je objavljen u većini knjiga na temu Beogradskog atentata. Tačno deset minuta kasnije, za skupštinsku govornicu, tačno nasuprot Stjepana Radića i drugova, koji sjede u prvome redu, izlazi radikalski političar, Srbin od Andrijevice u Crnoj Gori, veteran iz srpskih ratova i jedan od zavjerenika u neuspjelom atentatu na crnogorskog kralja Nikolu I. Petrovića, i sprema se da iz džepa izvadi pištolj. U tom se trenutku dvoranom, na skoro pedeset stupnjeva Celzijevih, i među kojom stotinom muškaraca u vunenim odijelima, iscrpljenih i dehidriranih dugim znojenjem, raširi težak i slatkast, ljudskom umu nepodnošljiv vonj raspadajućeg ljudskog tijela, nakon što pola godine mrtvo odleži u vlažnoj zemlji. Pod tom olfaktornom senzacijom neki padaju u nesvijest, drugima se na kratko pomuti pamet, i nakon što prođe pucnjava, u pogledima ljudi ostat će samo krupna figura i tupav pogled radikalskog poslanika Puniše Račića koji škljoca i dalje povlači oroz ispražnjenog pištolja. Onog drugog, kojeg su u toj strašnoj omaglici vidjeli, s kojeg otpadaju komadi crvljivog mesa, dok se kreće oko govornice, jednoruk i bezok, gole koštane lubanje, nitko se, savršeno je to logično, neće sjećati, jer je taj drugi utvara, nastala posljedica previsoke temperature u dvorani. Ovo je Balkan, gospodo, nitko ovdje ne priznaje lako ni samome sebi da je, makar i na jednu minutu, koliko je trajao masakr u privremenoj zgradi Narodne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pomračio umom i vidio nešto što ljudske oči nikad nisu vidjele!

Kada su ga u listopadu 1944. partizanski suci pred prijekim sudom čisto formalno upitali zašto je ubio Stjepana Radića i drugove, Puniša Račić odgovorio je: ali nisam ga ubio ja, nego ga je ubio Gavrilo Princip, moj pištolj je bio prazan, netko mi je na prevaru uzeo metke! Njegove riječi doživljene su kao puki i prazni cinizam, nigdje nisu dokumentirane, a bivši radikalski poslanik je na licu mjesta strijeljan.

Na zidu Principove ćelije je, prema legendi, ostao zabilježen natpis, koji glasi: "Naše će sjene hodati po Beču, lutati po dvoru, plašiti gospodu…" To su posljednji, bez sumnje i najefektniji stihovi tog neostvarenog mladog pjesnika, koje je napisao u vrijeme najveće svoje patnje, ali bez ikakvog pojma što se u svijetu oko njegove ćelije zbiva. Kada je onako nesahranjen ustao iz groba, progonjen vlastitom savješću - jer je ubio tu nedužnu ženu, koja je, dok joj se na haljini ocrtavala krvava mrlja, izgledala kao supruga profesora latinskog jezika Albinija, gospođa Marijeta, koja je uvijek bila tako dobra prema njemu - Gavrilo Princip uzletio je na krilima anđela i pošao prema Beču, ali tamo više nije bilo ni dvora, ni gospode, nego sve neki običan, vrlo žalostan svijet, kojem kad bi se približio vidio bi da su svi muškarci s licima profesora latinskog Albinija, a sve žene su gospođe Marijete, s crvenim krvavim mrljama na grudima. I tu je Gavrilo shvatio da više ne postoji svijet protiv kojeg se on borio, kao što je i on sam mrtav, pa bi trebalo da više ne postoji. Ali nije bilo tako, nego je živjeti nastavila njegova mučena savjest: Bože, zašto je pucao u dobru gospođu Marijetu?

Onda je poželio otići u zemlju za koju se borio, u Jugoslaviju. Ali ni te zemlje nije bilo. Umjesto jedinstva svih Jugoslavena, oslobođenja i pravde za sve, tamo je vidio zloćudnu kraljevinu, milijune gnjevnih i očajnih, i popove sviju vjera, koji podjaruju ljude na međusobnu mržnju. Vidio je nešto u čemu nije prepoznao ni sebe, ni sve svoje. Nije više bilo ni njegova zavičaja, ni Sarajeva koje je mrzio, ni Beograda koji nije ništa više volio. To mjesto bilo je strašnije od groba iz kojeg se uzdignuo, gonjen savješću što je ubio gospođu Marijetu, nedužnu vojvotkinju Sofiju.

I onda mu je tog 20. lipnja 1928. jedini glas koji je još mogao čuti, ali Gavrilo, bezbožnik, nije mogao znati čiji je to glas, u uho rekao da mora ubiti Stjepana Radića i još dvojicu ljudi, koji su upravo onoliko nedužni koliko je nedužna i gospođa Marijeta. Ili koji su, od toga još i više, oni ljudi od kojih je on zamišljao načiniti Jugoslaviju. Ali tek ako ubije njih, njegova će, Gavrilova, savjest biti umirena nakon još dugo, dugo vremena, i nakon još mnogih unebovapijućih zala koja se moraju odviti, jer je on ubio gospođu Marijetu. I tako je Gavrilo Princip, poželivši svojoj duši mir, ubio Stjepana Radića.

A onda je, nemoćan i mrtav, sada već sveden na goli bijeli kostur, gledao kako njegov čin za sobom vuče sve veća i strašnija zla. Pa je vidio stradanje njegova naroda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, gledao je izbliza Jadovno i Jasenovac, vidio je 1945. obješene na Marijin dvoru, gledao je kako Maks Luburić u svojoj sarajevskoj vili u kazanima kuha žive ljude, vidio je Drinu koja je krvava potekla od muslimanske krvi, i gledao je neke svoje mladobosanske drugove, recimo onog glupavog Jevđevića, kako predvode četnike u klanje muslimanskih žena i djece. Zatim je vidio kolone zarobljenika koje njihovi mučitelji pješice vode od Austrije do istoka Srbije, i usput ih ubijaju u očajničkom nastojanju da zadovolje neutaživu mater osvetu, pa je onda vidio mučenike na Golom otoku, i vidio je tisuće žena u crnom koje čekaju svoje nestale muževe, i našao se među milijunima mučenih savjesti ljudi koji su mrtvi raspadali u svojim grobovima, ali savjesti im, kao ni njegova, nisu mogle biti umirene. Sve je to vidio, zlosretni naš Gavrilo, i za sve to je znao, vrlo jasno i nedvosmisleno je znao, da je njegova krivnja. Jer da on nije prvi put povukao okidač svog pištolja, ne bi za sobom povukao i poveo taj neopisivi lanac zla.

A onda se, nakon kratke i zloslutne stanke, sve nastavilo 1991. i 1992. godine. Vidio je Gavrilo kako gori Dubrovnik, vidio je kako nestaje Vukovar, vidio je stradanje svoga naroda, ovaj put Hrvata, jer i oni su u nepromjenjivom njegovom shvaćanju njegov narod, i onda u ljeto 1995. opet stradanje njegovog naroda, sada Srba, i vidio je ono što nitko više iz njegova naraštaja nije mogao vidjeti, jer svi su već bili umireni, umrtvljeni, sahranjeni.

Smirenje duše Gavrila Principa dogodilo se tek onoga dana kada je jedan vukovarski obućar, koji se nikada nije bavio tim poslom, nego je svoj grad kratko branio od napadača, a zatim neko vrijeme proboravio u logorskim mučionicama, da bi poslije život proživio isključivo sjećajući se te muke, jer mu nije bilo dopušteno da išta drugo radi osim da se sjeća, objavio vijest da je Gavrilo Princip ubio Stjepana Radića. Pola Hrvatske i jedva nešto manji dio drugih Gavrilovih zemalja živo se kikotao nad tim što je rekao taj mali obućar, koji bi, da je u životu imao sreće, živio u Andersenovoj bajci, ali on je, Gavrilo Princip, u tim njegovim riječima konačno našao svoj mir. Mrtav je uzdahnuo, što se osjetilo kao pirkanje vjetrića u Sarajevu, niz Miljacku, u Beogradu, niz dvije rijeke, u Zagrebu, niz savski nasip niz koji veselo trče neboderski psi. I načas su zastali svi ti psi, naćulili su na tren uši, i tada je Gavrilo napokon nestao, sjedinio se s kostima koje su bile posljednji i konačni dokaz da je nekad postojao.

Eto, tako bi, po mjeri ovoga pisca, nabrzinu skicirana, mogla izgledati priča o tome kako je Gavrilo Princip ubio Stjepana Radića, koja bi jedina mogla u današnjoj Hrvatskoj očuvati integritet svijeta zasnovanog na uzrocima i posljedicama, bez kojeg nema ni stvarnosti. Ovakve bi priče, s poukom ili bez pouke, u različitim oblicima i povodima, udarnički morali pisati pisci širom svijeta, naročito oni koji dobro vladaju žanrovima koji su udaljeni od stvarnosti, ili koji imaju dar imaginiranja svijeta bez stvarnosti. Najveće među njima moglo bi se zadužiti da povezuju uzroke s posve nevjerojatnim i nečuvenim posljedicama u najmarkantnijih rastvarača zbilje našega doba. Za Donalda Trumpa, recimo, zadužen bi mogao biti Salman Rushdie, a za Elona Muska, možda, Peter Handke. Smisao njihovog posla bio bi da se kroz literarnu fikciju mogućom, a na kraju i vjerojatnom, učini nemoguća stvarnost. Lako je, naime, opravdati tvrdnju dragog obućara iz Andersenove bajke, koji 2026. čini većinu u Vladi Andreja Plenkovića, da je Gavrilo Princip ubio Stjepana Radića, jer nakon što se samo malo raspripovijedamo, nakon što svakom junaku svoje priče stvorimo njegov etički, socijalni i emocionalni okvir, shvatit ćemo da je Andersenov obućar u pravu, i da je Princip doista ubio Radića, ali za ono što bi trebao opričati Salman Rushdie, a bez čega neće biti ni spasa ovoj civilizaciji, ni nekog budućeg čovječanstva, potrebni su zanos i mašta kakve čitatelju nije lako zamisliti. Potrebno je nešto što je mnogo veće i što je više od onog što je Salman Rushdie imao dok je, pišući "Sotonske stihove", negdje u dubokoj pozadini svijetu ajetolaha Ruholaha Homeinija stvarao uzročno posljedične veze. Taj ispad veličanstvene imaginativne moći možda je tada spasio svijet, ali je Rushdieju na vrat navukao ajetolahovu fetvu, čije će ga posljedice pratiti sve do kraja života. Ali sve je to još uvijek bilo u granicama zamislivog, ili se nama, Rushdiejevim čitateljima, nakon svega njegovog što smo pročitali može učiniti da je bilo u granicama zamislivog. Nakon što je svijet spašen, čini nam se gotovo i predvidivim da je morao biti spašen. Ali kakva je imaginacija potrebna da se razumu privedu postupci Donalda Trumpa i da se oko njih stvori privid uzročno-posljedičnih veza? To je veliko književno pitanje: život u paklu donosi najveće, redom neočekivane čitateljske užitke.

Novi broj luksuznog BestBook godišnjaka na više od 240 stranica potražite na svim kioscima i u knjižarama. Za BestBook pišu: Miljenko Jergović, Goran Gavranović, Darko Vlahović, Julia Očić, Jagna Pogačnik, Franjo Nagulov, Hrvoje Klasić, Alen Galović, Lora Tomaš, Josip Mlakić, Kruno Lokotar, Magdalena Blažević, Hermina Stefanović, Bora Ćosić, Boris Rašeta, Nina Ožegović, Etgar Keret, Velibor Čolić, Snježana Banović, Ena Katarina Haler, Dunja Ilić, Denis Derk, Dragan Jurak...