Kovertu plave boje i pisamce učiteljice Nade čuvao sam dugo, i izgubio u ratu. Bilo je to prvo pismo na svijetu koje je na adresu stiglo s mojim imenom na koverti. Fotografija je, srećom, sačuvana, i naiđem povremeno na nju dok prekopavam kutije sa slikama. Ne znam što u kojoj stoji, nikad to nisam ni znao, niti sam osjetio potrebu da sređujem i arhiviram porodičnu i osobnu

povijest u slikama. Draže mi je da fotografije ostanu u neredu, onakvom u kakvom su i sjećanja. Samo duga pripovijest, duža od života, stvara red u sjećanjima, pripitomljuje ih i anestezira, život svodi na priču, koja ne treba biti vjerodostojna i istinita, jer takav nije bio ni život. Raj je zamišljen kao mjesto na kojemu se prethodno odživljeni životi dovode u red, lektoriraju se i uređuju, i pretvaraju u konačno pripovijest. Ili je tako zamišljen pakao? Književnost je održavanje ove nedoumice.

Prvi put fotograf je u malu područnu školu u Donjoj vali došao krajem listopada ili početkom studenog 1972. Dan je bio sunčan, s kopna je zapuhala neka suha bura, koja nas je s ceste kojom smo pješačili nosila prema profundama, a mi smo namjerno išli lijevom stranom puta, tik uz rub, izazivajući sudbinu i tražeći neki duboki razlog za naše kratke, tek šestogodišnje ili sedmogodišnje živote. Put od Gornje vale do škole na kraj Donje vale bio je dug. Svaki bismo dan prepješačili dvaput po tri kilometra. Ali nismo znali je li to teško, ili ipak nije. Svaka ljudska patnja započinje kroz mogućnost usporedbe s onim što nije patnja.

U školi, ispred učionice, prezuvali smo se. Cipele smo ostavljali u stalaži i navlačili papuče koje smo donijeli prvog dana škole i koje će do kraja školske godine ostati tu. Tako smo, čistih nogu, ulazili u razred. Tu nas je tog dana čekao muškarac, ne pamtim njegove godine, stas ni lice, pamtim samo njegov glas, i to da je tepajući govorio, kao da priča sa sasvim malim djetetom. Kamera je bila starinska, sa stalkom od četiri drvene noge, objektivom koji se razvlačio u harmoniku i crnim prekrivačem. Možda prekrivača nije bilo, nego se pojavio u dugom prepravljanju sjećanja, u svim tim sjećanjima na sjećanja, na sjećanja, na sjećanja…

Sjedali bismo, jedan po jedan, u prvu klupu, a on bi nas fotografirao. Dvaput bi okinuo, pa bi onda kasnije izabirao uspjeliju fotografiju. Povlačio sam se negdje iza, neka se drugi prije mene slikaju. Prije mene, svi su se, četiri dječaka i tri djevojčice, smijali u kameru, što je fotografa činilo sretnim i uznemirujuće euforičnim. Vikao je od oduševljenja, sve jednako tepajući, a ja sam se uplašio. Želio sam da sve to konačno prođe, ali dugo nije prolazilo. Konačno sam, posljednji, sjeo u prvu klupu. Majstor je, pokriven crnom krpom koje možda i nije bilo, vikao: Smij, smij, smij… I nikako da okine snimku, da dvaput zaustavi vrijeme, dvaput ubije ono što snima… A ja se nikako nisam mogao osmjehnuti. Dugo je to trajalo, toliko dugo da mi se učini da još uvijek traje. Smij, smij, smij, ponavljao je čovjek kojeg sam vidio tad i možda nikad više, a ja sam već bio očajan. Nisam se mogao smijati, niti sam mogao plakati. Sedam mojih razrednih drugarica i drugova, troje iz prvog i četvero iz drugog razreda, najprije su me kratko hrabrili - jer oni su imali iskustva s fotografiranjem i to ih je iskustvo ispunjavalo samopouzdanjem - da bi se zatim počeli glasno smijati, tako da ih je učiteljica Nada umirivala. Rugali su mi se, a ja nisam nalazio načina da to prekinem. Kako nisam mogao pobjeći van, bježao sam unutra, i taj će bijeg ostaviti posljedice. Svaki bijeg ostavlja posljedice.

Fotograf, čiji stas ne pamtim, ne pamtim mu glavu ni lice, na kraju je izgubio volju, izgubio je živce, prestao je vikati smij, smij, smij, možda je u sebi i opsovao, to ne mogu znati. I samo je jednom, pa drugi put okinuo, te je tako nastala moja prva službena fotografija u životu. Prva školska fotografija, na kojoj je snimljen moj pokušaj da se nasmijem. U međuvremenu prošlo je već toliko godina da se nitko osim mene, vjerujem, ne sjeća tog dana od slikanja. Učiteljica Nada umrla je davno. Ni fotograf, možda, nije živ. Sedam mojih školskih drugarica i drugova nisu imali po čemu upamtiti ovaj dan, jer im je sve u njemu teklo obično i lako. Ja sam ga međutim upamtio zbog te neobične patnje i zbog straha da nikad neće proći.

Nona je sliku odnijela na uramljivanje. Ne znam zašto je to učinila. Vjerojatno je na fotografiji vidjela nešto što ja ni danas ne vidim. Kao i prije pedeset godina, vidim samo muku djeteta. Vidim vlastitu muku, koju ni s kim nisam mogao podijeliti, jer kako ćeš reći da su tražili od tebe da se smiješ, a ti nisi mogao, i onda te je sveg prožela neka strašna strepnja, pa su ti se onda počeli rugati, a ti se i dalje nisi mogao smijati. Nikome to nisam mogao reći, jer nitko moju muku ne bi ozbiljno shvatio - uostalom, kakva je to muka smijati se? - a govoriti nekome nešto što te tako boli da o tome jedva progovaraš, i da taj netko tvoje riječi isprati samo pristojnim potvrđivanjem, i da u tebi vidi samo dijete u običnim dnevnim dječjim brbljarijama, odrana me je naučilo da postoje neizgovorive stvari. Naučio sam ih lučiti od onih izgovorivih, i tako sam postao krajnje introvertan dječak.

Uramljivačka radnja bila je odmah na Mejtašu, preko puta samoposluge, uz frizerski salon i praonicu rublja. Uramljivač, stariji gospodin, koji će nekoliko godina kasnije iznenada umrijeti, s unutrašnje strane stakla na ulaznim vratima nalijepit će njegovu crnu smrtovnicu s križem - već tada sam znao razlikovati katoličk

ok jednoga dana nestane i smrtovnice i unutrašnjosti radionice za uramljivanje, u koju se tada useljava netko drugi, s nekim drugim obrtom, ali začudo ja se više ne sjećam kojim.

Ram je starinski, boje višnjina drveta, fino izrađen. Sa stražnje je strane kukica, da se slika objesi na zid. Ali zašto bi itko na zid vješao sliku svog prvašića, nakon što je ovaj već tri, pet ili sedam godina stariji? Zašto bi itko uopće na zid vješao sliku svog ukućana? Ne znam, i nikad mi, zapravo, neće biti jasno iz kakvih je razloga Nona uokvirila moju đačku sliku.

Tako uramljena, slika je bila pospremljena po ladicama, na ormarima, u kovčezima u kojima su se do svog uminuća i prirodne smrti koja se zbiva kada se korisna ili draga stvar pretvori u smeće, čuvale nepotrebne stvari. A među njima i neke važne dragocjenosti, koje su na takav način zauvijek izgubljene, jer su završile na gradskom deponiju ili na smetlištu povijesti, kao žrtve na oltarima jedne cjeloživotne neurednosti, kaosa, kućne i obiteljske šizofrenije, iz koje bi nas mogla izvući samo priča, pripovijest, roman, neka stabilna forma u kojoj bi sve našlo svoj red. Tako je, u nekom od starih kovčega, možda upravo u onom smeđem, kožnom kuferu, jednom od dva u koja smo se, Nona i ja, u lipnju 1973, doseljavali iz Drvenika u Sarajevo, slika u fino izrađenom, zastakljenom okviru boje višnjina drveta, slika učenika prvog razreda osmoljetke, koji se očajnički pokušava osmjehnuti, dočekala rat.

Njih dvoje su, majka i sin, živjeli u Ulici Miladina Radojevića, broj 23, koja se do početka sedamdesetih nazivala Sepetarevac, pa će se tako opet zvati nakon što završi rat. Ona je radila kao šefica računovodstva u Akademiji scenskih umjetnosti, na Obali vojvode Stepe, a on je bio dopisnik splitskih tjednih novina iz Splita, usput je radio i u jednom sarajevskom njus magazinu, ali je od svega, ipak, bilo važnije što je bio mladi, vrlo talentirani i perspektivni pjesnik. Samo zato njegov slučaj neće biti zaboravljen ni skoro trideset i pet godina kasnije. Književnost nije među narodom popularna, naročito poezija, od književnosti nikad se u našim krajevima nije moglo živjeti, za razliku od novinarstva, koje čak i u ova nesigurna vremena pametnim i dovoljno opreznim ljudima pruža mogućnosti za pristojan i uredan život, ali sudbine pjesnika se pamte, a novinari bivaju brzo zaboravljeni.

Mati bila je neobična, nesretna žena. Udavala se dvaput, dvaput život promašila, ali se drugi put, nakon što se već bila razišla sa čovjekom, u njoj zametnuo plod. Sina je rodila, uvijek tvrdeći da je željeno dijete, ali joj je bio vazda na smetnji, i podsjetnik na onoga kojeg nije voljela. Dvije godine po dječakovom rođenju, išla je na abortus. Plod se opet zametnuo, odnekud s istim onim čovjekom, ocem njezina djeteta, s kojim se već bila razišla. Pod aborthane u Skerlićevoj bio je prekriven zelenim linoleumom. Kako bi žene spuštenih pogleda izvana ulazile, tako bi se po linoleumu iscrtavali mokri i ružni, tragovi blata i snijega. Uza zid su, sa sve četiri strane čekaonice, bile poredane stolice, na koje bi posjedale, očiju uz linoleum, tako da jedna drugoj ne upamte lica, te žene s neželjenim plodom, i gledale su u slike od blata i snijega, koje su im se prikazivale na linoleumu, i mijenjale se ako bi koja preko njih prošla na svom putu. Svaka bi žena vidjela drugu sliku, jer su se prizori mijenjali ovisno o položaju stolice na kojoj sjedi, a onda i o mašti i o prethodno proživljenim iskustvima. Slike bile su tmurne, onako kako je tmuran svaki život, kad ga se gleda tako, naslikanog. Čekalo se tu dugo, satima, sve dok ti rugobasta medicinska sestra, čuvena Jovanka, ne promoli glavu i ne prozove ime. A svakih je sat, u minut tačno, nailazila čistačica, sitna, vrlo stara ženica, imenom Ragiba, s kantom i zogerom, da obriše pod, koji će tih nekoliko trenutaka prije nego što neka nova naiđe, biti savršeno čist.