Treći je K.-u bio najgori: slabašni glavonja, kao da nije ni prisutan, kao da ne zna što mu se događa i kao da ga nije briga što će mu se na kraju dogoditi. Taj treći je Hrvat, a ova dvojica su Muslimani. K. je to naprosto znao. Svima im se u imenima čuje šta su. Nama u Sarajevu nikada nije bilo važno što je tko, e to bi i K. umio reći da ga je netko upitao, nama u Sarajevu nikada nije bilo važno je li netko Hrvat, Musliman ili Srbin, ali se nekako u imenu uvijek moglo čuti je li netko Musliman ili nije Musliman, je li netko naš ili nije naš? K. je, kao i J., uvijek bio dobar i s onima koji nisu Muslimani, i vazda je u raji bilo onih koji nisu Muslimani, pa evo i sad u jedinici ima puno onih koji nisu Muslimani, nego su Srbi i Hrvati. Ali nešto je u njima tuđe, osjećao je K., premda ne bi umio reći to što osjeća, i nije mislio da je nešto tuđe u ovim Srbima i Hrvatima u jedinici, nego je nešto tuđe u tim tuđim Srbima i Hrvatima. I to što je osjećao prema njima kao da se sabralo upravo u ovom slabašnog glavonji pred njim, koji skupa s drugom dvojicom, sjedi na tri stolice, ispred pisaćeg stola u bazi. On ne samo da ne zna šta mu se događa, ne samo da ga nije strah, nego kao da ne živi na istom svijetu sa svim ostalima. Pomislio je da ga sastavi šakom u glavu, pa je najednom shvatio da to nikako ne može učiniti. Zašto ne može? Zašto ne može? Zašto ne može? Zašto ne može, nikako K. nije to pitanje mogao smetnuti s pameti, i nikako ga nije mogao udariti. Kakav je to stvor kojeg on ne može udariti?

Onda je u džepu slučajno napipao kirurški nož zakrivljenog vrha. Izvadio ga je i bez ikakvog razmišljanja tom trećem je, koji nije Musliman, zarezao vrat na mjestu sa crteža u brošuri “Likvidacija neprijatelja”. Iz vrata je šiknuo nezaustavljiv krvoskok, koji je u času okupao drugu dvojicu novinara. Rez nije bio širok ni pola centimetra, ali je precizno zahvatio karotidnu arteriju. Kao diletant koji na poluvremenu utakmice šutira sa sredine terena prema košu i pogodi jednom od stotinu puta. Ali to jednom biva iz prve. Tako je K. pogodio žilu koja od srca vodi prema mozgu.

Kratko zatim, bio je dovršen život mladog pjesnika sa Sepetarevca. U tih nekoliko preostalih mu trenutaka, možda i cijelih šezdeset sekundi prije nego što izgubi svijest, kratko prije nego što će mu se zaustaviti srce i prestati funkcije mozga, svjedočio je nastaloj zbrci usred koje kao da je nestajalo granice između njega i svijeta. Da ga je imao priliku kome prenijeti, to bi bio njegov osnovi dojam o umiranju. Osjećao je kako mu se prisutnost širi na bića i stvari, na te ljude koji su najprije izbezumljeno grajali na jeziku koji više nije razumio, da bi se zatim njihovi glasovi pretvorili u sporo i muklo zavijanje gramofonske ploče u času kad nestane struje. Potom je još postao svjestan da više ne može disati. Da je duže potrajalo, tad bi ga možda obuzela i panika, no nju je prestigla samo još jedna, posljednja misao: ovo je lakše od toliko toga što je prethodno doživio, ovo je vrlo lako, ovo je lako, lako…

S. K. zvani K., prijeratni sitni kriminalac, nakon toga ratni heroj, a sad ubojica dvadesetšestogodišnjeg pjesnika sa Sepetarevca, dopisnika splitskih tjednih novina, uzbihuzurio se i uspaničio nad svojim djelom. Mahao je koltom i vikao, udario je vojnika Kahrović Hazima zvanog Bolesnik, tražio neka se zove hitna pomoć, neka se opere sva ta krv, neka se ranjenik iznese iz prostorija komande, neka se vozi na Koševo… Nije, bolan, ranjenik, nego je mrtav čovjek!, rekao mu je Kahrović Hazim zvani Bolesnik, i S. K. zvani K. ga je tada udario revolverom pljoštimice po glavi, revolver je u tom trenutku opalio, metak se zabio u strop, Kahrović Hazim zvani Bolesnik ležao je na podu u nesvjestici, preživjet će s frakturom lubanje i teškim potresom mozga, trajno gluh na jedno uho, doživjet će totalnu amneziju, danima će u bolnici sabirati

sjećanja, ali mu se događaji od tog dana neće vratiti u memoriju, neće pamtiti kako je S. K. zvani K. zaklao pjesnika, i osjećat će se za to oštećenim, oštećenijim možda nego za sluh na desno uho, jer kao da ga tu nije bilo, kao da nije prisustvovao tom događaju, kao da uopće nije bio živ u tom vremenu koje više ne pamti, ili kao da je doživio pa preživio vlastitu smrt.

Srećom, nekoliko sljedećih dana trajala su vrlo intenzivna granatiranja grada. Naše su snage, izvana i iznutra, pokušavale probiti blokadu Sarajeva, ali obruč je bio čvrst kao od čelika. Izginula je u pokušajima proboja neka gradska mladost, a u gradu ukupno je, tokom sljedeća 72 sata, bilo 27 civilnih žrtava. Time u određenoj mjeri bila pokrivena smrt pjesnika sa Sepetarevca, ili su samo na neko vrijeme bile odgađane njezine posljedice… Ali vratimo se na događaje na dan ubojstva. Vijest da je u Ulici Sutjeska, u bazi samozvane specijalne jedinice, koju je početkom rata formirao prijeratni sitni kriminalac, samoproglašeni komandant i general J., ubijen pjesnik sa Sepetarevca, munjevito se, između podneva i prvog popodnevnog sata širila od jedne do druge institucije u opsađenom gradu. Civilna policija odmah je izvijestila ministra unutarnjih poslova, koji je zvao u Predsjedništvo i javio Stjepanu Kljuiću, članu Predsjedništva koji je taj dan bio dežuran. On je telefonirao u komandu Prvog korpusa, izravno zapovjedniku, generalu Mustafi Hajrulahoviću, zvanom Talijan… I kako se vijest telefonom širila od ureda do ureda, od posilnog do posilnog, od tajnice do tajnice, sve više je ljudi znalo da je S. K. zvani K. zaklao pjesnika. Sarajevo je velik, ali stiješnjen grad, u kojem se ljudi oduvijek bolje poznaju nego u prostranijim gradovima slične veličine, pa su tako mladog i nekomunikativnog pjesnika poznavali mnogi, a znali su za njega svi. To je, uz pomalo grotesknu činjenicu da je prijeratni sitni kriminalac, priglupi jalijaš S. K. zvani K., danas heroj, ubio pjesnika, i to kako ga je ubio, tako što ga je zaklo, doprinijelo je ubrzanom nekontroliranom širenju vijesti. Telefon je radio u manjem dijelu grada, ali su sve važne institucije bile telefonski povezane. Po gradu su, tada još uvijek u uobičajenom ritmu i rasporedu, koji bi se meteorološki mogao okarakterizirati kao oblačno s povremenim padalinama, djelovali snajperisti i minobacači od 82 milimetra, tako da su ljudi išli na posao i vraćali se s posla, išli su s kanisterima po vodu i vraćali se s vode, a bilo ih je i koji su odlazili u privatne posjete ili poslom u druge dijelove grada. U takvim se okolnostima naokolo raznosila vijest, koja se putem nadograđivala i granala u priču koja bi tek dijelom bila zasnovana na stvarnim činjenicama, ili u kojoj bi istini odgovaralo samo to da pjesnik sa Sepetarevca nije više živ. Vijest je djelovala na osjećaje ljudi i na njihove živce, mijenjala je njihove metaboličke tokove, usmjeravajući ih u prethodno neočekivanim pravcima. Tjerala ih je prekovremeno na zahod, žeđali su od nje, zastajala im je poput knedle u grlu, gušila ih i dovodila do očaja, jer nisu pobjegli iz svega ovog dok je još bilo vrijeme. Premda su odavno već bili emocionalno zasićeni poplavom nasilnih smrti, na to da im poznati svakodnevno nestaju, ili da bježe iz jednog u drugi dio grada jer su im upravo izgorjeli njihovi domovi, bili su pomireni s tim da je nesreća prirodno čovjekovo stanje, ovo je u iskustvu grada bilo nešto novo. S. K. zvani K., heroj iz nedavno spjevane pjesme, ustvari iz njezinog spota, jer J. je glavni lik u toj pjesmi, zaklao je pjesnika! U tome bilo je nešto nepodnošljivo. Kao da im je K. oduzeo ono posljednje što su imali i po čemu su se razlikovali od svojih neprijatelja - to da su njihovi junaci dobri ljudi, to da brane grad i ne ubijaju nedužne ljude.