Norveški je pisac, dramatičar, grafički dizajner i glazbenik. Rođen je 1979. godine u Stavangeru, trenutačno živi u Oslu. Objavljuje prozu i dramske tekstove od 2008. godine, njegova su djela prevođena na petnaest jezika, dobitnik je nekoliko prestižnih književnih nagrada, njegov prvi roman adaptiran je za TV seriju i time više iznenađuje što je njegov najnoviji roman 'Max, Mischa & Ofenziva tet' prvi prijevod Johana Harstada na hrvatski jezik. I nasreću da se i naš jezik upisao na podugačku listu prijevoda ovog uistinu velikog suvremenog pisca.

U njegovu dosadašnjem opusu nalaze se, osim romana, zbirke kratkih priča, žanrovski romani znanstvene fantastike i horora, jedan nagrađivani roman za djecu, društveno i politički angažirane drame te publicistička knjiga o norveškom bendu Motorpsycho. Unazad nekoliko godina izrađuje i izlaže svoje grafike. Njegova sklonost vizualnim umjetnostima jedan je od mnoštva mogućih uvoda u roman "Max, Mischa & Ofenziva tet", u ovu veliku priču o kazališnom redatelju Maxu Hansenu, silom prilike preseljenom iz rodne Norveške u New York, o slikarici Mischi koja će mu obilježiti život, o jednom veteranu Vijetnamskog rata, o svim ratovima koje ne smijemo gledati jednostrano, roman o odrastanju, izmještanju, sazrijevanju i udaljavanju, ni s čim dosad usporediva posveta suvremenoj umjetnosti. Tim povodom razgovarali smo s autorom o romanu, njegovu pisanju, umjetnosti i kulturi koja ga je oblikovala, ratovima od kojih se očito ni u mirnoj Norveškoj ne može pobjeći.

Express: Vaš posljednji roman 'Max, Mischa & Ofenziva tet' proteže se na gotovo 1000 stranica. Riječ je o velikoj priči, u svakom pogledu, detaljno je i elaborirano ispisan život kazališnog redatelja Maxa Hansena. Koja je bila motivacija za pisanje upravo te priče? Zašto vam ju je bilo važno napisati?

Slučaj je s većinom mojih knjiga da nemam jasnu namjeru od početka do kraja, nego pisanje doživljavam kao putovanje, dopuštam da me priča odnese i da se gradi s vremenom. Tako je bilo i s ovim romanom. Trebalo mi je šest, možda sedam godina da ga napišem. Od toga sam dvije godine samo pokušavao shvatiti kakva bi to knjiga trebala biti. S jedne strane, bila je to moja osobna reakcija na činjenicu da se nikad neću vratiti u svoj rodni grad u Norveškoj. Živim sad u Oslu, no rođen sam u Stavangeru. Pa se tu ugradio i moj interes za odnos Norveške i SAD-a. Nabasao sam na jedan članak o obitelji koja je živjela u Apthorp zgradi u New Yorku, bili su posljednji stanari. Taj se dječak vozio biciklom kroz te hodnike, stalno sam zamišljao taj prizor. Tako da se roman gradio iz više pravaca, u njega je ugrađeno puno toga što me zaokupljalo kroz vrijeme. Kad bih morao sažeti, rekao bih da sam u osnovi htio napisati roman o gubitku identiteta, no iz jedne drugačije perspektive. Nisam htio pisati iz pozicije izbjeglice, nego jednostavno nekoga tko se morao preseliti i tužan je zbog toga. Ostalo je došlo s vremenom kroz pisanje.

Express: Spomenuli ste odnos prema rodnom gradu. Ipak niste napisali autofikciju. U romanu je puno toga što odudara od vaše biografije, naposljetku cijela priča je smještena u New York, gdje osobno niste živjeli. Koliko je ipak vas u Maxu, u romanu uopće? Kako stavljate u ravnotežu ono što je zasnovano na stvarnosti i čistu fikciju?

To je sjajno pitanje. Kad pišem nešto što nije autobiografski, zapravo mogu unijeti više 'sebe' u tu priču, ako to ima smisla. Ugrubo, rekao bih da je u knjizi možda 20-30 posto mene. Nije to samo Max, ima mene i u stricu Owenu, i u Mischi, u drugim likovima. Puno je poveznica s mojim životom u romanu, neizravnih. Mischini slikarski radovi ili njezina razmišljanja o umjetnosti, to je isto djelomično moje. Također, u Mischu su upisani neki meni bliski ljudi. Ugrađivale su se u knjigu stvari iz mog života, vrlo spontano. Igrao sam glavnu ulogu u Ionescovoj drami u srednjoj školi, isto kao i Max u jednom trenutku u romanu. Recimo da počinjem sa sobom i onda si stvaram drugi život. Mislim da to što ne pišem autobiografski otvara mogućnost da napišem više istine o sebi i svijetu koji mi je blizak. Zapravo, postoji jedan trenutak u romanu gdje sam u potpunosti upisao sebe. Max u jednom trenutku promatra nekoga i to sam zapravo ja. Neću otkriti o čemu se točno radi, tek nekolicina ljudi će to primijetiti. Svidjela mi se ta pomisao, da se lik i autor na neki način sretnu.

Express: Niste stvorili samo svoj drugi život, nego ste napisali i jednu 'paralelnu popularnu kulturu'. Uz brojne reference na onu stvarnu - od Coppole i 'Apokalipse danas' kao provodnog motiva, Ionescovih drama, filma i glazbe do likovne umjetnosti - veliki dio romana je i 'izmišljena umjetnost', opisujete izložbe i predstave koje postoje samo u romanu, čak i jazz glazbu koja u stvarnosti nije snimljena. Tako da bih vas pitala prvo zašto vam je bila toliko važna popularna kultura, ona koja vas je oblikovala i onda i vaše likove, a potom kako ste stvarali ovu svoju u romanu, s obzirom na to da djeluje potpuno uvjerljivo i utemeljeno?

Te reference na popularnu kulturu, onu koja postoji oko mene, bile su mi nužne jer je to neodvojivi dio onoga što mi jesmo. Ta nas popularna kultura oblikuje i više nego što smo svjesni. To je jedna vrsta socijalnog agregata. Recimo da vidite nekoga tko nosi majicu benda koji volite, odmah imate poveznicu s tom osobom. Banalan primjer, ali razumijete što hoću reći. Imam osjećaj da se cijeli život upravo putem popularne kulture izražavam o sebi. Nisu te reference tek rasute po knjizi, nego suprotno, često sam se suzdržavao da ne upotrijebim neku, nisam htio da priča bude zaglušena njima. No esencijalni je dio toga kako govorimo i kako se odnosimo upravo u popularnoj kulturi. Bilo bi zapravo čudno napisati suvremeni roman bez nje. Što se tiče vizualne umjetnosti, to je došlo prirodno s obzirom na to da se godinama bavim grafičkim dizajnom. Unazad nekoliko godina počeo sam izrađivati grafike i baviti se sitotiskom. Nemam formalno obrazovanje ni u jednom, to je proizašlo iz mog istraživanja suvremene umjetnosti. Puno sam čitao i promatrao kako kritičari pišu o suvremenoj umjetnosti, što je iz perspektive pisca većinom hrpa gluposti. Znate kako koriste te tobože 'uzvišene' izraze koji ništa ne znače. Htio sam unijeti i taj pseudointelektualni diskurs o umjetnosti u roman. Također, rad na knjizi mi je dao priliku da istražim i kako bih ja stvarao umjetnost kad bih imao vrijeme i priliku. Slično je i s predstavama koje Max postavlja.

Express: To sam vas isto htjela pitati, jesu li to skice za vaše drame?

Veliki dio njih da. Ima jedna drama u knjizi, "Napoleon želi ostati dulje budan", ona je bila u nekoj pretprodukcijskoj fazi prije nego što sam napisao knjigu. Imam tu kazališnu grupu s jednim vizualnim umjetnikom i jednim glumcem. Planirali smo postaviti tu dramu, no odgodilo se mojom krivnjom, zbog pisanja ovoga romana. Tako da sam je na kraju upisao u knjigu, to mi je bilo zabavno pisati.

Express: Na neki ste način proživjeli svoj drugi život kroz Maxa.

Da, točno tako. Pisao sam razmišljajući što bih volio, u čemu bih uživao, čega bih se bojao, za čim bih išao u životu da sam odrastao u SAD-u. Bio sam više puta u New Yorku s jednim prijateljem. I uvijek odemo u jednu pizzeriju tamo. Nije popularna, čak ni hrana nije tako dobra. No idemo tamo, vodi je isti čovjek već 50 godina. I svaki put sjedimo tamo i imamo tu neku romantiziranu ideju, da smo odrasli tamo u blizini te pizzerije, pa odlazimo na neko vrijeme u inozemstvo i vraćamo se, a taj nas čovjek dočekuje. To je taj američki utjecaj od kojeg ne možemo pobjeći.

Express: Zanimljivo mi je to čuti, s obzirom na popularnost skandinavske literature, pa i filma i TV serija u zadnje vrijeme ovdje u Hrvatskoj. Naravno da se nijedna kultura ne može usporediti s američkom po pitanju globalnog utjecaja, no kao norveški autor, osjećate li da imate pristup svjetskom tržištu? Iako, naravno, radi se ipak o jeziku koji traži prijevod svuda izvan matične države...

Puno se toga otvorilo unazad desetak godina. Krimi romani su postali popularni i tako otvorili put skandinavskoj književnosti na svjetsku scenu. Istovremeno, na neki način je ograničavajuće pisati na jeziku koji, kao što kažete, mora biti preveden da bi ga netko iz druge države razumio. Ne bih rekao da vidim tu neku čvrstu barijeru doduše, no malo me rastužuje kad pomislim da neće svi osjetiti to kako sam ja napisao knjigu, nego imaju neko posredno iskustvo. Slično se događa kad se filmovi sinkroniziraju na strani jezik. Nastojim raditi s prevoditeljima za koje znam da su dobri u svom poslu i vjerujem da se dogodi da nešto u prijevodu bude i bolje nego što sam ja to napisao. Sviđa mi se i ta pomisao da norveški onda postaje kao neki tajni, kodni jezik koji samo mi razumijemo. No puno dugujem prevoditeljima, često ne dobivaju pozornost koju zaslužuju.

Express: Velik dio te američke priče posvećen je ratu u Vijetnamu, štoviše jedan od likova je ratni veteran i neka su poglavlja napisana iz njegove perspektive. Odakle ta potreba da se toliko posvetite ratu koji se odvijao izvan vaše države?

Norveška nije bila direktno uključena, no odjek tog rata se svakako osjetio. Još od svoje devete ili desete godine svjestan sam utjecaja tog rata. Opet se vraćam na vezu Norveške i SAD-a, koja je čvrsta još od kraja Drugog svjetskog rata. SAD je uvelike financirao poslijeratnu izgradnju u Norveškoj. I to je pogotovo otvorilo put popularnoj kulturi koja nas je preplavila, odrastali smo u tome. Rat u Vijetnamu utjecao je i na norvešku politiku. Lijeva struja je glasno prosvjedovala protiv rata, dok su ga oni s desne podržavali. To je promijenilo i odnos prema SAD-u. Do Vijetnama su Norvežani doživljavali SAD kao nekog velikog spasitelja. Nakon toga postavilo se pitanje možemo li im stvarno vjerovati. Važno je napomenuti i da je mnogo izbjeglica iz Vijetnama došlo u Norvešku. Išao sam u osnovnu školu s dečkom koji je bio iz Južnog Vijetnama, tako da sam slušao i to neposredno iskustvo. Nisam siguran je li ovo ostalo negdje u romanu, no stvar je da smo moji prijatelji i ja odrasli gledajući filmove i dokumentarce o Drugom svjetskom ratu, gdje su svi nacisti prikazani kao zločinci, no uvijek su uglađeni, imaju uredne uniforme, one 'gospodske' frizure. Onda su se počeli snimati filmovi o Vijetnamu, gdje je sve izgledalo puno prljavije, kaotičnije... To me na neki čudan način privlačilo, taj kaos i kaljuža.

Express: U romanu na nekoliko mjesta vrlo detaljno i sirovo opisujete izravno iskustvo rata kroz lik veterana Owena Larsona. Kako ste se uspjeli približiti tom iskustvu? Koliko ste i na koje načine istraživali?

Zapravo je vrlo blisko istraživanju bilo koje situacije. Istražujem rat u Vijetnamu otprilike otkad mi je bilo deset. Na polici iza mene stoji možda četiri metra dužine knjiga samo o Vijetnamu. Čitao sam sve što mi je došlo pod ruku. Toliko sam investiran u tu temu već 30 godina da sam se osjetio dovoljno sigurnim pisati o tome. Bilo mi je važno da sve bude činjenično točno, naravno. Primjerice, to gdje je Owen stacioniran, nije važno vjerojatno nikome osim meni i onima koji su bili tamo, opis tog mjesta je posve točan, uvjeren sam u to. Često gledam neki film smješten u Vijetnamu i živciram se ako su nešto pogrešno prikazali. To sam htio izbjeći. Isto je i sa svim ostalim mjestima u knjizi, bilo mi je važno da ono što je stvarno bude vjerno prikazano. A onda u to ubacujem fikciju - likove, izmišljene izložbe, glazbu, situacije...

Express: Na jednome mjestu u knjizi stavljate u odnos rat u Vijetnamu s ratom u Bosni. Vijetnam je, kao što ste i sami rekli, rat globalnog utjecaja. S ratom na ovim našim prostorima ipak nije bilo tako, većina ljudi izvan bivše Jugoslavije nema svijest niti puno znanja o njemu. Zašto je vama bilo važno osvrnuti se na taj sukob?

Osobno, raspad Jugoslavije i posljedično rat imao je utjecaj na mene. Na istoj polici gdje je i Vijetnam imam i knjige o tom ratu. Rat u Bosni bio je moj Vijetnam, na neki način. Bio je to prvi rat koji sam gledao na televiziji. Imao sam dvanaest, trinaest godina tad. Sjećam se kad sam gledao snimke opsade Sarajeva i bio užasnut time. Većinu mojih vršnjaka to nije zanimalo i to nisam mogao razumjeti. Ne možete vidjeti te snimke i ne biti pogođeni. U osnovnoj sam školi imao kolegu iz Vijetnama, a kad sam došao u srednju, imali smo u školi učenike izbjeglice iz Bosne, Hrvatske, Srbije... Tako da sam i od njih slušao priče iz prve ruke. S osamnaest godina sam se preselio nakratko u Lillehammer. U toj je školi postojao mirovni program unutar kojega su ti ljudi s prostora bivše Jugoslavije govorili o svojim iskustvima. To je bilo u vrijeme sukoba na Kosovu. Čuo sam stvarno razne strane i sve je to utjecalo na mene. Pisao sam o tome i u svojim ranijim djelima. Upoznao sam jednog Hrvata iz Vukovara, to je također priča koja me duboko pogodila. Njegovu sam priču upisao u jednu svoju dramu.

Express: Vjerujte da nije često da netko iz 'zapadnog' svijeta u toj mjeri pokazuje interes za rat u Bosni i Hrvatskoj...

Znate što me najviše šokiralo? Kad smo imali Zimske olimpijske igre u Lillehammeru 1994., samo deset godina nakon Sarajeva. Shvatio sam koliko je sve to krhko. Ono što se dogodilo tamo, moglo se dogoditi bilo gdje. To je bilo vrijeme raspada nekih starih sistema, ne samo u Jugoslaviji, nego gotovo u cijeloj Europi. Ne mislim da je Norveška izuzeta od takvih ishoda.

Express: Na početku romana, a i kasnije na nekim mjestima, pišete upravo o političkoj situaciji u Norveškoj, odnosno ekstremno lijevoj, komunističkoj struji. Radi se o sedamdesetim i osamdesetim godinama 20. stoljeća i reakcijama između ostalog, i na rat u Vijetnamu kako ste već naveli. No kakva je situacija danas po pitanju društvene i političke podijeljenosti?

Unazad nekoliko godina lijeva struja postaje ponovno sve popularnija. Nema tu više nekih komunističkih tendencija, društvo danas naginje socijaldemokratskim načelima. Rekao bih da imamo jaku i stabilnu ljevicu. Drugačije je to bilo ako govorimo o šezdesetim godinama, kad su bili puno radikalniji s jedne strane, dok je s druge postojala puno veća opresija: bili su prisluškivani, nadzirani, mijenjali su aute na putu do sastanka da ih ne bi netko pratio. To je izblijedilo kad i u većini Europe, krajem osamdesetih godina. Danas je sva europska politika... Ne znam kako bih se izrazio uopće. Nesuvisla. Teško je više promatrati politiku tako polarno. Ono što mogu reći za Norvešku je da mi se čini kako su razlike između lijeve i desne struje puno manje nego što je to slučaj u ostalim državama. Pogotovo kad promatram SAD. No sve je to krhko i pitanje je kako će svijet izgledati za pet ili deset godina.

Express: Za kraj ću vas pitati radite li na novoj knjizi ili drugim novim projektima?

Pišem novi roman, ako sve bude po planu, trebao bi izaći početkom sljedeće godine. Recimo da sam u završnoj fazi, no imam još posla. Na proljeće 2024. godine ću imati i svoju prvu samostalnu izložbu grafika. Zapravo, počeo sam to raditi dok sam pisao ovaj roman. Mischa u romanu slika perilice rublja, a ja sam iste motive pokušavao izraditi sitotiskom. Postoji mogućnost da ću gostovati u Zagrebu u rujnu, nisam još siguran, no volio bih to. Nisam nikad bio ni u Hrvatskoj ni u Bosni, tako da bi mi to putovanje puno značilo.