Darijan Ivezić (Novska, 1990.) mladi je dirigent koji iza sebe već ima zavidne rezultate. U rodnoj Novskoj završio je Srednju glazbenu školu (smjer klavir i teorijski smjer), a 2014. godine završio je studij dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Tijekom studija primio je brojne nagrade te je već 2013. godine postao članom Opere HNK u Zagrebu, gdje od 2015. godine radi kao Umjetnički voditelj studija uloga. Kao naslovni asistent na Odsjeku za dirigiranje, harfu i udaraljke surađivao je s Muzičkom akademijom u Zagrebu, član je minhenskog kazališta Staatstheater am Gärtnerplatz, kao dirigent surađuje s brojnim orkestrima i ansamblima, a ovog prosinca objavit će i svoju prvu autorsku božićnu pjesmu. U razgovoru za Express Darijan nam je otkrio kako je njegova pjesma nastajala, kada se javila njegova ljubav prema glazbi, kakvo mu je bilo iskustvo raditi u inozemstvu te kako se priprema za nadolazeće dirigiranje u opereti ‘Šišmiš’ u zagrebačkom HNK.
Express: Sredinom prosinca predstavljate svoju prvu autorsku pjesmu ‘Merry Xmas’, koja je nastala još tijekom vaših gimnazijskih dana u rodnoj Novskoj. Možete li nam reći nešto više o samoj pjesmi, kako je izgledao njezin proces nastajanja, koja se priča krije iza nje?
Vezanost uz glazbu, osim dakako genetikom, započela je od najranijeg djetinjstva, zato što je sedam godina starija sestra išla u glazbenu školu, a u međuvremenu je diplomirala i klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Od upisa u glazbenu školu kao sedmogodišnjak, istovremeno sam vezan uz klasičnu glazbu (prvo kao pijanist, kasnije i korepetitor kolegama iz škole, a onda i kao dirigent) te pop i rock izričaj, što kao član raznih bendova, ali i kao solist. Uz dominantnu stranu glazbenika-interpretatora, tijekom puberteta razvio se i osjećaj za stvaranjem vlastite glazbe, kada je nastao jedan lijepi broj autorskih pjesama, ponajviše pop-baladnog izričaja. Jedina pjesma koja je zasad ugledala svjetlo dana jest upravo ‘Merry Xmas’, nastala 2007. godine, koju je godinu dana kasnije izveo Zbor mladih Novska, koji sam tada vodio, a kao solist nam se pridružio Saša Lozar. Nakon dugogodišnje šutnje, pjesma je ponovno zaživjela krajem prošle godine kada sam svojim kolegama i prijateljima na društvenim mrežama dao uvid u svoje kantautorske djelovanje s “one take” akustičnom izvedbom dijela navedene pjesme. Sve redom pozitivni komentari bili su mi dodatni motiv da pjesmu “ogrnem” i u pop kaput te da, uz veliku pomoć i suradnju Ivana Škunca, ista povodom božićnih i novogodišnjih blagdana dobije svojih “pet minuta”, odnosno nešto više od tri (smijeh).
Express: Vratimo se sada nakratko na početak, što vas je motiviralo da se okrenete glazbi? Kako je izgledao vaš glazbeni put od klavira do dirigiranja i kantautorstva?
Uz ranije navedene obiteljske okolnosti, zbog kojih sam kao instrument u glazbenoj školi i odabrao klavir (na čemu sam do dan danas iznimno zahvalan!), vjerujem da je glazba zaista poziv i da nije nešto što smo mogli sami odabrati. Slijedio sam taj put od prvog dana i otkrivao razne puteve, otvarao si mnoga vrata tražeći sebe i svoj glazbeni jezik. Tijekom srednje škole intenzivno sam surađivao s kolegama iz klupe svirajući godišnje produkcije i maturalne ispite, a kasnije nastavio i suradnjom s pjevačima. Autorstvo je nekako vezano upravo za srednjoškolske dane u rodnom gradu, čemu sam se vratio tek prije nekoliko godina, na poziv prijatelja i dugogodišnjeg suradnika Ronalda Brausa. Riječ je o pet songova za dramsku predstavu ‘Carlotta Grisi - od Vižinade do vječnosti’, na riječi autorice libreta i glumice naslovnog lika Annamarije Serda. Ti su songovi stilski vezani uz razdoblje mjuzikla 70-ih godina, uz, dakako, štih današnjice. Pozitivne reakcije publike na songove također su dodatni motiv i poticaj za daljnji autorski rad, s kojim bih se s vremenom rado ponovno družio.
Express: Od 2014. član ste Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu te ste kao asistent dirigenta sudjelovali u deset opernih produkcija. Kakvo vam je bilo to iskustvo, kako ste se osjećali na tom radnom mjestu na koje ste stupili vrlo mladi?
Vjerujem kako je svim akademskim građanima dobro poznata situacija znana kao “što nakon studija” (smijeh). Uz brojne sjajne profesore i mentore na studiju dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, od kojih sam zaista mnogo naučio, s nekima sam imao čast i surađivati na projektima izvan studija. Jedan od njih bio je i Saša Britvić koji me je “uzeo pod svoje” i stavio preda me brojne profesionalne izazove. Jedan od tih bili su i prvi operni projekti s ansamblom HNK u Zagrebu, kojem sam se po završetku studija, na jesen 2014. godine i pridružio kao korepetitor, a već godinu dana kasnije i kao Umjetnički voditelj studija uloga (njem. Studienleiter), što je u opernom svijetu netipično i relativno rano. Nedugo zatim mjesto ravnatelja opere preuzeo je Nikša Bareza, koji je prepoznao moju upornost i ambicioznost, ali, prije svega, posvećenost dirigentskom pozivu i veliku želju za stjecanjem novih znanja, kojima je maestro obilovao. Tijekom narednih sezona ostvario sam deset naslova kao asistent dirigenta (ponajviše upravo maestru Barezi), ali i nekoliko samostalnih dirigentskih izvedbi. Velika je čast bila s nepunih 25 godina biti dijelom takvog ansambla i učiti od starijih kolega, istovremeno prateći i njihovu pripremu uloga, kako s vokalno-tehničke strane, tako i sam rad na različitim scenskim, interpretativnim i, najposlije, emotivnim. Nezahvalno je i izazovno na početku bilo korigirati kolege mahom više od 15 godina starije od mene (i s toliko godina iskustva prednosti), ali, gledajući retrogradno, ja sam od njih puno više naučio i na tome ću vječno biti zahvalan.
Express: Od rujna 2019. godine član ste i minhenskog kazališta Staatstheatrer am Gärtnerplatz, a svoj njemački dirigentski debi ostvarili ste u ožujku 2021. godine. Možete li nam reći nešto više o vašem radu i boravku u Njemačkoj, koliko se stvari razlikuju u odnosu na bavljenje glazbom u Hrvatskoj?
Želja za stjecanjem novih znanja, vještina i, prije svega, profesionalnih iskustava vodila me je na brojne međunarodne audicije, pa sam tako prije odlaska u München imao raznorodne audicije u opernim kućama u Stockholmu, Rimu i Parizu te naposljetku i u minhenskom Državnom teatru pri Gärtnerplatzu, čiji sam član bio od rujna 2019. do kolovoza 2023. godine, kada se vraćam u Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu, a nedugo zatim i pridružujem kao vanjski suradnik i na Odsjek za pjevanje Muzičke akademije u Zagrebu (od 2016. do 2019. godine bio sam asistent na Odsjeku za dirigiranje, harfu i udaraljke na Akademiji). Uz izazov svladavanja novog jezika, svakako je bilo potrebno neko vrijeme prihvatiti svakodnevni radni ritam u kazalištu. Budući da je bila riječ o raznovrsnom repertoaru (od opera Donizettija, Mozarta, Verdija i Puccinija preko brojnih opereta njemačkih i austrijskih autora pa sve do suvremenih mjuzikala i praizvedbi), bila je potrebna i brzina u “čitanju” novih materijala te prisutnost i koncentracija u nekoliko posve različitih glazbenih žanrova i jezika istovremeno (nerijetko i po nekoliko različitih naslova u tjedan dana), ali i dosta gust raspored, često i izvan prvotno propisane norme radnih sati. Tipično za rad u glazbenom kazalištu (smijeh).
Express: Glazbom se bavite kao dirigent, kao pijanist i kao kantautor. Što biste izdvojili kao najveće sličnosti, a što kao najveće razlike u vašem pristupu glazbi u tim različitim granama?
Klavir je instrument s kojim se neprekidno družim gotovo 30 godina, od najranijeg djetinjstva, i prvi je medij kroz koji sam prvotno upoznavao glazbenik jezik i značaj, a kasnije stvarao i vlastitu sliku o interpretaciji postojećih dijela, uz povremene izlete i u stvaralačke vode. Iako se sam čin izvedbe jednog djela za solo-klavir razlikuje od onog u duetu s pjevačem ili instrumentalistom, a naročito s cijelim orkestrom ili aparatom potrebnim za glazbeno-scenska djela u kazalištu, osobna je priprema uvijek uz klavir. S iskustvom se lakše stvara i “zvuk iz slike”, odnosno iz partiture ili kakvog drugog notnog teksta. Svojevremeno sam smatrao kako je sve veća količina glazbenog materijala u “radnoj memoriji” otegotna okolnost za autorsko djelovanje, ali sve više uviđam kako su ta dva svijeta međusobno neraskidiva i kako se dodatno međusobno obogaćuju i nadopunjuju.
Express: U prosincu i siječnju dirigirate u opereti ‘Šišmiš’ u režiji Krešimira Dolenčića u zagrebačkom HNK. Kako se pripremate za tu izvedbu, kako izgledaju probe?
Velika mi je čast biti dijelom ovogodišnjih izvedbi operete ‘Šišmiš’ u HNK Zagreb iz nekoliko razloga. Prije svega jer je riječ o 200. obljetnici rođenja velikog Johanna Straussa ml., čije sam jedno od najznačajnijih scenskih dijela već i izveo, i to kao premijeru 2019. s ansamblom Opere bb, drugom operetnom premijerom nakon ‘Vesele udovice’ 2017. godine. Još je veća radost što su u solističkoj podijeli prijatelji iz studentskih dana, ali i brojni mladi umjetnici koji s vremenom sve više nose repertoar Kazališta, a pred kojima je velika i snažna budućnost, kako na hrvatskoj, tako i na međunarodnim pozornicama. A uz to je uvijek radost surađivati sa Zborom i Orkestrom Opere HNK, nakon uspješne suradnje u veljači ove godine s izvedbama opere ‘Così fan tutte’ W. A. Mozarta, za čiji sam opus zadnjih godina dirigentski dosta vezan. Naslov je idealan za božićno i novogodišnje vrijeme i uživam na svakoj probi, a s nama će zasigurno uživati i brojna publika – s obzirom na to da su sve izvedbe gotovo rasprodane. Ono što mogu obećati jest puno smijeha, posebno ako je suditi prema atmosferi na probama, a opereta je za to i stvorena. Sjajni su umjetnici na sceni i “ispod” nje i sjajna energija je zagarantirana.
Express: Kako gledate na recepciju klasične glazbe među mlađom generacijom? Kako povećati interes mladih prema takvoj vrsti glazbe?
U današnje je vrijeme više nego ikad izazov motiviranja djece na upis u glazbene škole. To je izazov koji zaokuplja glazbeni obrazovni sustav diljem svijeta, ponajviše u srednjoeuropskim državama koje njeguju tradicionalni način glazbenog obrazovanja nalik općeobrazovnim školama. Talentirane djece ne nedostaje, upravo suprotno, ali je zadatak od najranijeg djetinjstva, još prije polaska u školu, djecu upoznati s čarima klasične glazbe i motivirati ih da budu, prije svega, ljubitelji – i aktivni slušatelji – a neki onda s vremenom i profesionalni glazbenici. Brojni orkestri, glazbene udruge i institucije održavaju sjajne tematske koncerte za djecu i mlade, na čime im ovim putem čestitam, i dodatno pozivam roditelje da prate njihov rad i upoznaju nove generacije sa čarobnim svijetom glazbe.
Express: Što slušate u slobodno vrijeme? Postoje li neki izvođači koji su tijekom vašeg života posebno utjecali na vas?
Moj je glazbeni ukus zaista raznorodan i teško ga je ukalupiti u jednu kategoriju (smijeh). Kad je riječ o glazbenom jeziku, uvijek ističem autore poput grupe Queen (svi su članovi bili autori pjesama iako se stiski najviše divim Freddieju Mercuryju), Eltona Johna i Michaela Jacksona. Dobar dio dana posvećen je, dakako, klasičnoj glazbi, kako repertoaru koji trenutno pripremam, tako i otkrivanju novog repertoara i stvaranju koncertnih i opernih projekata za nadolazeće razdoblje, ali i nastavne literature za studente, a to je najšira literatura koja postoji, od ranih baroknih autora do praizvedbi. Kada je riječ o “zabavnoj” ili neklasičnoj glazbi, tu je također prisutna široka paleta glazbenih jezika i izričaja iako se uvijek najviše nađem u rock baladama, snažnim soul/R&B vokalima te, dakako, utjecaju mjuzikla i glazbe za filmove. Upravo se utjecaj navedenih pod-žanrova može najbolje prepoznati u mom radu iako je ona glazba za dušu na kraju uvijek utemeljena na snažnom vokalu, u zadnje vrijeme nerijetko i na tradicijskog glazbi naših krajeva – ili onoj koja je na nju snažno naslonjena.
Express: Kakvi su vam planovi za budućnost, imate li u planu neke nove projekte?
Godina koja je iza nas bila je jedna od najraznovrsnijih do sada, od obnove dirigentske suradnje s ansamblima poput Simfonijskog orkestra HRT-a i matičnog kazališta do prvih suradnji poput one s Hrvatskim komornim orkestrom, s kojim sam proslavio i 30 godina Glazbene škole u Novskoj te istim povodom uredio i monografiju škole. Uz to sam imao priliku dirigirati naslovima koji su mi želja još od studentskih dana, među kojima i po prvi puta jednom od Beethovenovih simfonija i jednom Mahlerovom simfonijom. A ako tome dodam i svježe započeti poslijediplomski doktorski studij lingvistike te prvu kantautorsku pjesmu koja je u punoj snazi ugledala svjetlo dana (iako je sama de facto punoljetna), rekao bih da 2026. to teško može nadmašiti (smijeh). Šalu na stranu, neki planovi i ideje postoje, dakako, ali o tome više s vremenom.
Express: Za kraj – što za vas predstavlja glazba?
Otkad znam za sebe, znam i za glazbu. Rekao bih kako sam kroz nju upoznao svoje najbliže prijatelje, svoje najveće ljubavi, ali na kraju i samoga sebe, iako se otkrivamo svakim danom.
