Dino Buzzati je roman „Veće od života“ napisao točno 20 godina nakon „Tatarske pustinje“, fascinantnog egzistencijalističkog djela o prolasku vremena, kratkoći i apsurdnosti ljudskoga vijeka i neispunjenim nadanjima. „Veće od života“ smatra se prvim ozbiljnim talijanskim romanom znanstvene fantastike. Započinje kao kafkijanski zaplet o znanstveniku Ismaniju, a pretvara se u morelovsku potragu za očuvanjem života nakon smrti, u čijem su fokusu znanstvenik Strobele i njegova mrtva supruga Laura. S obzirom na to da se radi o 1960., pokušaj reinkarnacije čovjeka u stroju može djelovati pomalo arhaično, osobito suvremenom čovjeku koji sa sobom nosi puno moćniji i manji stroj od Buzzatijevog betonskog mastodonta čija je jedina supermoć računanje. Zapravo se radi o nekoj vrsti divovskog kalkulatora koji bi s vremenom trebao nadvladati čovjeka i zavladati svijetom, no ta ideja nije dubinski razrađena. Autor u narativu isprepliće elemente magijskog realizma, fantastike i horora (likovi primjerice čuju glasove za koje nisu sigurni odakle dolaze, žena ulazi u divovski stroj, a za njom se zatvaraju vrata, psi koji su na svojim čuvarskim pozicijama bili uznemireni, pa su ih morali otpraviti.) No fantastični elementi uvijek su ukotvljeni u realnosti, u njih je lako povjerovati iako ideja, kad o njoj dublje razmislimo, može biti apsurdna. Povlači se paralela s „Tatarskom pustinjom“ i čuvarima koji pomno paze na utvrdu i nadiranje Tatara, sve dok im život ne prođe u straži. I ovdje su likovi dio nečeg većeg, skrivenog od društva, čiju punu svrhu ni sami ne mogu razumjeti. No to je samo u prvom dijelu romana. Buzzati do jedne trećine romana gradi napetost, svojevrsnu noćnu moru satkanu od neznanja, da bi potom napustio fantastični narativ i pred čitatelje iznio, ovaj put bez trunke tajnovitosti, na kakvom projektu znanstvenici doista rade. I dok je naum znanstvenika da stvore najmoćniji, samostalno misleći stroj na planetu, jedan znanstvenik, prototip pomahnitalog znanstvenika, želi stroj napraviti na sliku i priliku svoje mrtve supruge. 

No stroj fizički nema ništa sa stvarnim tijelom njegove supruge, nego se u obliku divovskih betonskih građevina proteže po planinskim klancima. U trenutku kad stroj doista postane svjestan sebe, kad njegov um doista postane slobodan, u tome trenutku počinje shvaćati da mu je tijelo ograničeno, zapravo izliveno iz betona. Prvi dio romana tjeskobniji je od drugog, posebice trenutak kad se Ismani i njegova žena upućuju u vojni kompleks, ne znajući kamo zapravo idu, da bi se kasnije fokus prebacio na profesora Strobelea i njegovu iracionalnu ljubav prema davno umrloj supruzi. U drugom dijelu likovima manjka dubine, a pogotovo se plošnim doima profesor Strobele čija želja da oživi mrtvu suprugu djeluje naglo i isforsirano, a on sam ponešto karikaturalno. Svejedno, radi se o knjizi u kojoj se ponavljaju neke od temeljnih Buzzatijevih ideja: kratkoći, krhkosti i tajnovitosti života, nevjernoj ljubavi, snazi prirode, čekanju, porazu, samoći, odsutnosti Boga, iluzijama i distorziranoj perspektivi stvarnosti. Ovdje čak ne dominira ideja da je ljudski duh neponovljiv, jer upravo njega znanstvenici uspijevaju stvoriti, nego da je ljudsko tijelo i sve ono što ono doživljava, neponovljivo, i kao takvo nesavršeno treba biti slavljeno.

Buzzati je karijeru počeo krajem 20-ih kao novinar, u međuvremenu je postao pisac, no novinarstvom se nastavio baviti do kraja života, postavši jedno od najcjenjenijih imena talijanske štampe toga vremena. Cijeli svoj radni vijek proveo je radeći za novine Il Corriere Della Sera, što kao reporter, što kao esejist i kritičar, no uvijek se držao podalje od politike, što u Italiji nije bilo nimalo lako i zbog čega su ga smatrali snobom. Često je upravo novinarske priče pretvarao u fikciju. Među piscima je bio izuzetak jer nije pisao samo romane, nego i kratke priče (kojih je za života napisao preko 200), stripove, knjige za djecu, poeziju, drame, radiodrame, libreta, eseje i kritike. Bio je fasciniran okultnim, misterioznim i nepoznatim te je uživao u djelima Edgara Allana Poea, iako se za života suzdržavao od imenovanja svojih književnih uzora. Međutim, Buzzatija se upravo zbog egzistencijalističke tjeskobe koja se provlači njegovim narativima nepogrešivo dovodi u vezu s Kafkom, kojeg je sasvim sigurno čitao. Bio je strastveni planinar, ali i slikar i ilustrator (ilustrirao je neke svoje radove, uključujući i prvo talijansko izdanje ovog romana). Ljubav prema talijanskom planinskom krajoliku dolazi do izražaja i ovdje i podsjetit će na recentniji dragulj talijanske književnosti, „Svjetalce“ Antonija Moresca, čiji protagonist upravo u planinama proživljava nadrealne trenutke. Glavni nedostatak ovog romana, koji je imao potencijal doseći veličinu „Tatarske pustinje“ manjak je autorskog strpljenja u građenju narativa. Jednom kad nestane misterije, i priča gubi čar.