Moglo bi se nadugo i naširoko pričati o tome koja je predrasuda raširenija i ukorjenjenija u Hrvatskoj: ona o iznimno kulturnim Hrvatima ili ona o kulturnoj feli kao parazitima koji sišu proračun i žive na grbači radnika. 

Potonja predrasuda, osjetio sam to mnogo puta na vlastitoj koži, posebno je izražena kad je riječ o piscima. 

Premda prividno kontradiktorne, obje su predrasude zapravo vrlo harmonične čim se odstrani laž kojom se hrane: niti su Hrvati nešto posebno kulturni u odnosu prema drugim narodima, a još manje su “kulturni pregaoci” paraziti. 

I samo onaj tko ne konzumira kulturu, koga ona ne zanima, može iznjedriti te predrasude: onu o vlastitoj kulturi, i onu o parazitizmu kreativaca.

Potonju predrasudu iz temelja su uzdrmali rezultati nacionalne studije koju je naručio Hrvatski klaster konkurentnosti kreativnih i kulturnih industrija (HKKKKI). 

Rezultati studije su objavljeni ljetos na internetskoj stranici Hrvatske udruge poslodavaca, ali kulturna i šira javnost iz nekog razloga nisu pokazali prevelik interes za njih, premda su, zapravo, iznenađujući, gotovo nevjerojatni.

Studiju naslovljenu „Studija mapiranja sektora kreativnih i kulturnih industrija“ izradio je Ekonomski institut iz Zagreba. Istraživanje je trajalo od prosinca 2014. do svibnja 2015. 

Svrha istraživanja, kako stoji u dokumentu, bila je podizanje svijesti o značenju kreativnih i kulturnih industrija (KKI), njihovu doprinosu gospodarstvu, a u kontekstu razvoja ekonomije zasnovane na znanju. 

Cilj mu je bio prikupiti podatake i informacije o osnovnim obilježjima kreativnih i kulturnih industrija u Hrvatskoj kao i njihovoj važnosti za nacionalno gospodarstvo. Rezultati su, velim, zapanjujući.

Kreativne i kulturne industrije zapošljavaju 124 tisuće ljudi, i drugi je po veličini sektor u Hrvatskoj po udjelu prihoda u BDP-u (3,5%). Značenje njegova doprinosa gospodarstvu vidljivo je u podacima o prihodima bruto dodanoj vrijednosti. 

U 2013. godini KKI je ostvario “približno 15 milijardi kuna prihoda ili 2,4 posto ukupnoga prihoda svih poduzeća u Hrvatskoj i 4,6 milijardi kuna bruto dodane vrijednosti ili 3,5 posto bruto dodane vrijednosti svih poduzeća u Hrvatskoj”.

U emisiji “Otvoreno” urednica portala teatar.hr Nora Krstulović kazala je da na svaku kunu državnog ulaganja u kulturu, kulturne industrije uprihode 17 kuna, i da se takvim omjerom ne može pohvaliti niti jedan drugi sektor u Hrvatskoj. Matematika je neumoljiva. 

Naime, prema podacima HUP-a sektor kreativne i kulturne industrije 2013. ostvario je 15 milijardi kuna prihoda, a prema podacima Ministarstva financija iste su godine ukupna davanja za kulturu iz javnih fondova iznosila nešto više od milijardu i tristo tisuća kuna. 

Odbije li se od te svote, kako je u “Otvorenom” izračunala gospođa Krstulović, troškovi Ministarstva kulture, županijskih službi za kulturu, gradskih ureda kulture i službenika ili službi za kulturu u svim gradovima i općinama koje Ministarstvo financija uzelo u računicu, a koji ne proizvode ništa, dolazi se do odnosa od 1:17.

Svejedno je u Hrvatskoj kultura trinaesto prase. Prezir prema kulturi nije svojstven samo prosječno nekulturnom Hrvatu, on je vidljiv posvuda – od medija do politike. 

Udio kulturno relevantnih vijesti i emisija u privatnim televizijama ne zadovoljava ni propisani zakonski minimum. Jedina nacionalna novina koja ima posebne priloge o književnosti i umjetnosti jest ova koju držite u ruci.

A koliko je kultura važna hrvatskim vladama vidljivo je iz budžeta kojim raspolažu ministri kulture. U posljednjih deset godina izdvajanja za kulturu u Hrvatskoj su se strmoglavila s 1,2 posto vrijednosti budžeta koliko je iznosio za mandata Račanove vlade, kad je ministar kulture bio Antun Vujić, na 0,49 posto koliko iznosi danas.

Knjižarskom sektoru država daje neusporedivo manje poticaja nego što ih daje jednom privatnom agrokoncernu, da spomenemo samo ovaj primjer.

Za usporedbu, europski prosjek budžetskog izdvajanja za kulturu je 2.2 posto. Najviše izdvaja Island, preko 7 posto, Španjolska izdvaja nešto više od 3 posto, Francuska gotovo 3 posto.

Italija je među najškrtijima kad je kultura u pitanju, prije dvije godine izdvajala je svega 1,1 posto, što je izazvalo val nezadovoljstva među kulturnjacima koji su smatrali kako to ugrožava kulturnu baštinu. 

A Hrvatska, vrijedi ponoviti, danas izdvaja 0,49 posto. S tim u vezi, u programima dvaju najjačih stranaka kultura je usputna napomena, nešto što se mora imati reda radi. U predizbornoj kampanji i javnim debatama nema je ni u tragovima, barem kad su dvije vodeće stranke u pitanju. 

Ako kulturnom politikom ne smatramo Karamarkove prijetnje intendantu riječkog HNK Oliveru Frljiću, te njegova buncanja o tome što će se smjeti javno pisati i govoriti ako HDZ dođe na vlast.

U čemu je, dakle, kvaka? Zašto Hrvatska ne ulaže više u taj žilavi, kreativni, plodonosni sektor. Rekao bih da je kvaka u sintagmi «razvoj ekonomije zasnovane na znanju», što je bila svrha spomenutog istraživanja Ekonomskog instituta.

Političkim elitama, dokazale su to bezbroj puta, nisu u interesu ni znanje niti išta sa znanjem povezano, pa tako ni ekonomija utemeljena na znanju. 

One svoju moć i svoj opstanak grade prije svega na poslušnosti i ovisnosti, a ne na produktivnosti i s njome povezanoj neovisnosti. A kad je tomu tako, onda je posve logično što daju jalovima, a gaze kreativne i produktivne.