Ova godina iznimno je važna za Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: u njoj je započela energetska obnova zgrade, zatim je u srpnju dobilo novu ravnateljicu, slovensku kulturnu menadžericu Uršulu Cetinski, koja najavljuje inovativan program, a sredinom prosinca proslavilo je 75. godišnjicu postojanja. Taj veliki jubilej obilježen je i objavljivanjem raskošno ilustrirane monografije "Osmijeh Zagreba" Lucije Ljubić i Davora Schopsa u kojoj je predstavljen život Komedije, od početaka 1950. godine do danas. Posebna pažnja posvećena je najznačajnijim uspjesima tog kazališta, od dramskih projekta do besmrtnih mjuzikala, kao što su legendarna "Jalta, Jalta", "Guslač na krovu", "Gubec-beg", "Grička vještica" te suvremeniji projekti "Cabaret" i "Jadnici", koji su svojim hit pjesmama odredili kulturni identitet Zagreba. Nakon nostalgičnog prisjećanja na stotine naslova izvedenih tijekom više od sedam desetljeća u toj kući smijeha i mjuzikla na Kaptolu, bit će vrlo zanimljivo pratiti repertoarni zaokret nove ravnateljice. Naime, ona je poručila da Komediju vidi kao zagrebačko kazalište, a ne brodvejsku franšizu te je najavila otvorenje zgrade u veljači, nakon završetka energetske obnove, praizvedbom glazbene drame "Radio Dubrava" u režiji Krešimira Dolenčića, u kojoj se autorica Ana Tonković uz glazbu Jasenka Houre, Ines Prajo i Arjane Kunštek referira na devedesete godine u Zagrebu.

O značaju Komedije kao svojevrsne glazbeno-dramske kronike Zagreba najbolje govore povijesni podatci: Kazalište Komedija nastalo je na poticaj svestranog vizionara i njegovog prvog ravnatelja Fadila Hadžića spajanjem dvaju zagrebačkih ansambala - Zagrebačkoga dramskog kazališta i Kerempuhova vedrog kazališta, a vrata je otvorilo 29. studenoga 1950. godine kolažom od četiri glazbeno-dramske jednočinke objedinjene pod nazivom "Kerempuhov vedri program". Već potkraj iste godine premijerno je izvedena romantična opereta Franza Lehara "Zemlja smiješka" u režiji Ferde Delaka. Komedija je tim izvedbama zacrtala svoj budući repertoarni put, na kojem će se u idućim desetljećima izmjenjivati komediografsko-dramski i glazbeno-scenski program, od opereta i komičnih opera, preko mjuzikla i suvremenih rock-opera do dramskih predstava s jakim glazbenim, plesnim i pjevačkim elementima, ponekad i sa satiričnim bodljama. Takav operetni i komediografski repertoar odmah je privukao brojnu publiku, koja je ostala vjerna i blagonaklonija svojem kazalištu od stručne kritike, posebno prema opereti.

Naime, veliki Branko Gavella već je 1953. godine zapisao u "Zagrebačkim kazališnim perspektivama", objavljenim u Naprijedu, da je Komedija u svoju kazališnu dvoranu uspjela "unijeti duh poletne predanosti i smjelosti", no istodobno je upozorio da se "odviše ne osloni na sigurnost efekta jeftinih erotičnih aluzija i da ga brak s operetom ne zavede u antipatično koketiranje s publikom". Kako se navodi u monografiji, opereta se u to doba u određenim društvenim krugovima smatrala staromodnom i prevladanom formom, koja je bila namijenjena, kako je zapisao Vjesnik u studenom 1965. godine, "sentimentalnoj publici". Ideološki prijepori išli su do takvih anegdotalnih situacija, napominje se u monografiji, da su naslovi omiljenih opereta "Kneginja čardaša" i "Grofica Marica" bili mijenjani u "Silva i Marica" kako bi se izbjeglo spominjanje plemićkih titula. Međutim, Ivo Hergešić, jedan od prvih ravnatelja tog kazališta, izjavio je u "Književnim kronikama" u izdanju Školske knjige, da je Komedija "stekla glas kazališta, koje je, vedro i zabavno", ali se "neće zadovoljiti pukim lakrdijanjem nego hoće, da njezino ime bude shvaćeno što šire". To se i obistinilo.

Komedijine predstave okupile su generacije slavnih umjetnika, redatelja, koreografa, dirigenata, scenografa, kostimografa i tehničkih suradnika, koji su svojim talentom, znanjem i inspiracijom pridonijeli popularnosti njezinih predstava. Primjerice, s Komedijom su u jednoj fazi karijere surađivali dirigenti Boris Papandopulo, Miro Belamarić i Davorin Hauptfeld, zatim redatelji Vladan Švacov, Georgij Paro i Marin Carić, glumci Ivo Serdar, Ana Karić i Uglješa Kojadinović, sopranistice Sonja Šagovac i Nada Siriščević Ruždjak te mnogi drugi. Komedija je 1970. godine pružila utočište i neprikosnovenoj zvijezdi HNK Titu Strozziju, "posljednjem glumcu s frakom, koji je zapamćen i po tome što je za vrijeme NDH, za vrijeme prozivke i podjele po nacionalnosti, u znak protesta istupio na pravoslavnu stranu zajedno s Belom Krleža, Brankom Gavellom, Margaretom Froman i drugima te je odveden u zatvor.

Također, prilikom posjeta poglavnika zagrebačkom HNK, Strozzi je jedini među prvacima uzdignutih ruku ostao prekriženih ruku na prsima. Publika ga je obožavala, a u Komediji je proslavio pedesetu obljetnicu svog bogatog i svestranog kazališnog rada. Sljedećeg dana je preminuo.

Jedan od tih slavnih svakako je bivši novinar, komediograf, satiričar i redatelj Fadil Hadžić, kojemu je od osnutka do osamdesetih godina 20. stoljeća izvedeno jedanaest dramskih tekstova. Njegove satire, često i političke, režirali su redatelji različitih naraštaja i poetika, od Tita Strozzija do Borivoja Šembere i Bogdana Jerkovića, dok je Georgij Paro postavio čak pet Hadžićevih komedija. Veliki trag u Komedijinim predstavama ostavila je Ruža Cvjetičanin, sopranistica jake umjetničke osobnosti, školovanog glasa i iskonskog šarma. Ona je povezala i osigurala kontinuitet, navodi se u monografiji, dvjema sjajnim razdobljima zagrebačke operete, onome prije Drugoga svjetskog rata u HNK-u i onome u Komediji pedesetih i šezdesetih godina.

Također, u Komediji je od prvih dana bio Đani Šegina, "omiljeni čardaš-kavalir i neosporna tenorska zvijezda operete pedesetih i šezdesetih godina, koji je imao urođen smisao za glumu, prekrasan tenorski glas muževne boje, šarm, ležernost, uvjerljivost i sugestivnost te smisao za ples". Također, u kraćim angažmanima u Komediji bili su sopranistica Nada Siriščević Ruždjak, zatim dirigenti Boris Papandopulo i Miro Belamarić, a u subretskom fahu istaknule su se Mirjana Dančuo, koja je kasnije razvila opernu karijeru dramske sopranistice u Norveškoj kraljevskoj operi u Oslu, te Lili Čaki, koja je uz pjevačka i glumačka ostvarenja tijekom šest desetljeća karijere u Komediji postavila niz koreografskih točaka u operetnom repertoaru. Svoj obol prepoznatljivosti Komedije dale su i stalne kostimografkinje Marija Zidarić, Elvira Ulip i Mirjana Zagorec, a posebno Ljubica Wagner, u čijem se opusu posebno ističu kostimi za glazbeni igrokaz "Đerdan" Jakova Gotovca, u kojima je "ne kopirajući narodnu nošnju, već primjenjujući prepoznatljive folklorne detalje dinarskoga kraja, ostvarila profinjenu stilizaciju".

Jedan od najvećih i najzaslužnijih svakako je neumorni Vlado Štefančić, glumac raskošnog talenta, komičar, operetni tanckomiker i redatelj više od pedeset predstava i mjuzikala te dugogodišnji ravnatelj tog kazališta, koji je uvelike pridonio repertoarnom profiliranju i popularnosti Komedije. Kad mu je 2000. godine dodijeljena Nagrada hrvatskoga glumišta za životno djelo, Štefančić je u svom govoru istaknuo da je on prvenstveno zabavljač i da se toga ne stidi. "Ponosim se time, iako znam da se mnogi moji kolege neće složiti, jer zaboravljaju da je to bit našeg poziva," rekao je Štefančić, koji je i svojoj autobiografskoj knjizi u izdanju Prometeja nadjenuo naslov "Zabavljač". On je zaslužan za to što početkom sedamdesetih godina na Kaptol dolazi mjuzikl, koji je do tada bio poznat samo iz američkih filmova. Zapravo, već je početkom šezdesetih redatelj Vlado Habunek otvorio novu i nepoznatu stranicu postavom klasičnog mjuzikla Cola Portera "Poljubi me, Kato" sa Sandom Lagerholz Miladinov u naslovnoj ulozi, koja je za tu ulogu dobila Nagradu Grada Zagreba, što je u to doba bio presedan. Predstava je u tri i pol godine izvedena stotinu puta. Američki koreograf Ray Harrison u intervjuu za radijsku stanicu Glas Amerike oduševljeno je ustvrdio da u Zagrebu vlada veliko zanimanje za mjuzikl i da se glumice koje su igrale Katu, Bianku i Patriciju mogu mjeriti s najboljima u Americi.

Redatelj Vlado Štefančić okupio je kolege istomišljenike "željne novih izazova u stvaranju novoga kazališta", a rezultat su bili mjuzikli "Čovjek iz Manche" i "Guslač na krovu", realizirani potkraj šezdesetih, također u suradnji s koreografom Rayem Harrisonom, koji su doživjeli neočekivani uspjeh. Mjuzikl "Čovjek iz Manche" pamti se i po odličnoj scenografiji Ljube Petričića, koji je više od tri i pol desetljeća bio kućni scenograf s osamdesetak ostvarenja, dok se "Guslač na krovu" bilježi kao najizvođeniji strani mjuzikl s tri stotine šezdeset i jednom izvedbom. Također se nije očekivalo da će sljedeći mjuzikl "Jalta, Jalta" Alfija Kabilja i Milana Grgića u Štefančićevoj režiji postati, uz opere "Nikola Šubić Zrinjski" Ivana pl. Zajca i "Ero s onoga svijeta" Jakova Gotovca te operetu "Mala Floramye" Ive Tijardovića, najizvođenije hrvatsko glazbeno-scensko djelo te zaštitni znak Komedije. No početak nije bio lagan. Autori Grgić i Kabiljo najprije su djelo nudili nekim drugim kazalištima, a kada su ga ponudili Komediji, nije bilo zainteresiranog redatelja. "Za glavne uloge – osim Sande Langerholz u glavnoj ulozi Nine Filipovne, koja je bila neupitna – za trojicu sobara predlagali su, među ostalima, Radu Šerbedžiju i Ivicu Vidovića", napominju autori u monografiji. Onda je redatelj Vlado Štefančić odabrao svoju trojicu sobara – Pavlenića, Simonellija i Krstulovića te Lukreciju Brešković u ulozi Brigadirke, predvidjevši stotinjak izvedbi. "Jalta, Jalta" praizvedena je 28. prosinca 1971. godine i u kratkom vremenskom periodu izvedena je čak pet stotina trideset i četiri puta.

Taj mjuzikl "melodijske i harmonijske jednostavnosti, revijalnog idioma i produhovljene simbolike pojedinih glazbenih brojeva", prvenstveno onog "Neka cijeli ovaj svijet" s plemenitom porukom o idealnom mjestu mira i ljubavi, izvođen je sve do 11. veljače 1995. godine, što je po duljini trajanja iste podjele rijetkost na kazališnim scenama i u svjetskim razmjerima. Tom uspjehu uvelike je pridonijela Sanda Miladinov Langerholz, jaka pjevačka ličnost hrvatskog mjuzikla, čije su uloge, kao što su Nina Filipovna u "Jalti, Jalti", ali i Aldonsa-Dulcinea u "Čovjeku iz Manche" te Golda u "Guslaču na krovu" i druge uloge oduševljavale publiku. Uz to, ulogom Margo Channing sa cijelim je ansamblom, ističe se u monografiji, u listopadu 1985. ispisala izniman datum Komedijinih ljetopisa. Ugledni američki koreograf i redatelj Gene Foote, suradnik velikog Boba Fossea, premijerno postavlja mjuzikl "Aplauz", donoseći tim projektom, kako je zapisao kritičar Večernjeg lista, "Broadway na Kaptol" te time "poništio uobičajene granice među članovima ansambla – glumcima, pjevačima i plesačima, određene njihovim strukama. Također, Komedija je "Jaltu, Jaltu" izvela više od osamdeset puta na brojnim gostovanjima u zemlji i inozemstvu, primjerice, u proljeće 1979. igrala je kao dio repertoara kazališta Politeama Rossetti u Trstu.

Nakon nezapamćenog uspjeha "Jalte, Jalte" intenzivirala se produkcija hrvatskog mjuzikla. Skladatelj Alfi Kabiljo s tekstopiscem Milanom Grgićem ili u suradnji s drugim autorima stvara mjuzikle "Car Franjo Josip u Zagrebu", "Tko pjeva zlo ne misli" i komorni mjuzikl "Vjenčani list" koji se izvode više od stotinu puta. Glazbu za pojedina djela skladaju Đelo Jusić, Stipica Kalogjera, Pero Gotovac, Stjepan Mihaljinec i Arsen Dedić, a najčešći tekstopisci bili su Nino Škrabe, Boris Senker i Tahir Mujičić te Ivica Krajač koji je s Karlom Metikošem i Miljenkom Prohaskom postavio prvu hrvatsku rock-operu "Gubec-beg". Ta rock-opera o seljačkom vođi i legendarnom ustanku označila je početak trajne suradnje Komedije i KD Vatroslav Lisinski na području mjuzikla.

Uslijedio je novi hit "Grička vještica" s temom iz starog Zagreba i romana Marije Jurić Zagorke, a zatim je u suradnji sa Zlatkom Tanodijem postavljena i glazbena legenda "Crna kraljica", koja je također igrala u dvorani Lisinski. U te velike projekte uključile su se i zvijezde zabavne glazbe i estrade. Branko Blaće afirmirao se u ulogama Gubeca i kapetana Siniše u "Gričkoj vještici" te Javerta u "Jadnicima" kao "idealan interpret toga žanra". Ulogu Jane u "Gubec-begu" označila je Josipa Lisac svojom jedinstvenom interpretacijom, dok se Radojka Šverko istaknula u ulogama Nere u "Gričkoj vještici" i Fantine u "Jadnicima". U predstavama sudjeluju Miro Ungar i Ivo Pattiera. Ti novi mjuzikli privukli su tisuće novih posjetitelja u koncertnu dvoranu na "periferiji grada", naročito mladih, navode autori monografije, što je pridonijelo popularizaciji i mjuzikala i Komedije.

Sredinom devedesetih u Komediju dolazi mlada sopranistica Sandra Bagarić koja ulogama Sylve u "Kneginji čardaša", grofice Marice, Rosalinde i Adele u "Šišmišu" te nizom drugih operetnih i mjuzikalskih uloga, posebice kao Ana u mjuziklu "Tko pjeva zlo ne misli" i Nina Filipovna u novoj "Jalti", te svojim šarmom, osvaja zagrebačku publiku. To razdoblje označava i dirigent i skladatelj Veseljko Barešić sa svojih šest mjuzikala, kao što su "Romeo i Julija", "Priča s južne strane" i "Opasne veze" u kojima se afirmiraju novi glumci-pjevači, poput Dubravke Ostojić, Mile Elegović, Jasne Palić Picukarić, Sanje Marin Ožbolt, Dražena Čučeka, Igora Mešina, Zlatka Ožbolta, Dražena Bratulića. Također se ponovno aktivira suradnja s dvoranom Lisinski na kojoj se postavljaju dva svjetska hita, rock-opera "Jesus Christ Superstar" Andrewa Lloyda Webbera, koji se smatra magom suvremenoga svjetskog mjuzikla, te mjuzikl "Kosa". Oba mjuzikla doživljavaju ovacije kod publike. Pored Giuliana i Ivana Mikulića s estradne scene, naslovnom ulogom Isusa nametnuo se veliki pjevački talent Đani Stipaničev, koji je, zajedno s Ervinom Baučićem u ulozi Jude, brzo ušao među stalne članove Komedijina ansambla. U tom su se razdoblju također istaknule Jasna Bilušić u ulozi Edith Piaf u glazbeno biografskoj drami "Piaf" te Zdenka Kovačiček u predstavi "S ljubavlju, Janis", koje je režirao Lawrence Kiiru. Kao vrsni komičari u operetama i mjuziklima ističu se Damir Lončar i Vid Balog.

Posljednjih godina u Komediji se ističu hitovi svjetskoga mjuzikalskog repertoara u kojima je stasao novi dirigent Dinko Appelt, dok ugledna redateljica Dora Ruždjak Podolski postavlja hit predstave "Chicago", "Aidu" i "Cabaret". Kritičarka Novog lista piše da "Chicago" "može stati uz bok svjetskih kazališta", dok Vjesnik ponovno dodjeljuje Komediji epitet "Broadwaya na Kaptolu". Nova koreografska zvijezda postaje Igor Barberić koji je, osim "Chicaga", koreografirao i "Skidajte se do kraja" i "Aidu", a u dvostrukoj ulozi, tj. kao redatelj i koreograf, dokazao se u planetarno popularnom mjuziklu "Mamma mia!" iz 2015., koji je postigao 250 izvedbi. Izvanrednim glasovnim mogućnostima i snažnom osobnošću pjevačkog izraza afirmirale su se glumiceRenata Sabljak te Danijela Pintarić, Vanda Winter, Ronald Žlabur, Adalbert Turner i Vlatka Burić Dujmović. Nastavlja se suradnja s koreografom i redateljem Leom Mujiće na svjetskom mega hitu "Ljepotica i zvijer", također u dvorani Lisinski. Zatim slijede mjuzikli "Six" čiji komercijalni pop i rock izraz privlači mlađu publiku te "Jadnici", prema romanu Victora Hugoa, čija je autorska ekipa, na čelu s redateljem Stanislavom Mošom, dramskim i glazbenim redateljem, tekstopiscem i libretistom, došla iz istaknutoga europskoga mjuzikalskog središta Gradskog kazališta u Brnu.

U monografiji je spomenut i veliki problem s premalom Komedijinom pozornicom, koja je u vlasništvu Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda i Samostana sv. Franje Asiškog. Dvorana je u početku bila još metar i pol plića, s nižim stropom tako da su se scenografi i redatelji na razne načine domišljali kako bi je stvarno ili prividno povećali. Jedan od izlaza pronađen je u suradnji s dvoranom Lisinski, čime se otvorila mogućnost za velike scenske projekte, unatoč tome što su joj nedostajali scenska tehnička oprema, uzvlake, prostor za orkestar i zastor itd. Zbog problema s malom pozornicom, Komedijine predstave igrale su se i na stadionu na Šalati, zatim u otvorenom kinu Tuškanac, atriju Galerije Klovićevi dvori i na trgu Gradec te drugim otvorenim prostorima, a početkom 21. stoljeća izvođene su i na ljetnim pozornicama na Jarunu i Bundeku te u sklopu festivala Zagreb Classic na Tomislavovu trgu.

Umjesto zaključka možemo citirati teatrologa i sveučilišno profesora Nikolu Batušića, koji je u "Povijesti hrvatskog kazališta" u izdanju Školske knjige zaključio da se to kazalište "istrglo iz pogubnog zagrljaja operetne shematičnosti i komediografske banalnosti, te u mjuziklu i opredijeljenoj, često politički i socijalno obilježenoj komediografskoj književnosti uspjelo naći smisao i prostor svoga postojanja, ne samo u Zagrebu već i u širim hrvatskim scenskim parametrima".