Redateljica, spisateljica i redovita profesorica na Odsjeku Produkcije Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Rođena je u Zagrebu 1963. godine. Studirala je francuski i španjolski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, diplomirala kazališnu režiju na Akademiji dramske umjetnosti (1990.) i doktorirala teatrologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (2011.). Usavršavala se na nizu stipendija i edukacija u Hrvatskoj i inozemstvu, od čega se ističu Fulbrightova stipendija na Sveučilištu Yale i više usavršavanja u umjetničkim ustanovama Francuske i Njemačke. Kao nastavnica je gostovala na više sveučilišta u inozemstvu. Režirala je 50-ak predstava i scensko-glazbenih događanja u zemlji i inozemstvu, autorica je više scenskih predložaka, adaptacija i prijevoda za kazalište te mnoštva znanstvenih i stručnih tekstova iz područja teatrologije, recenzentica više znanstvenih članaka i promotorica brojnih književnih i teatroloških izdanja. Članica je više umjetničkih udruga i mreža u Hrvatskoj i u inozemstvu. U dva je navrata bila predsjednica Vijeća za scensku umjetnost Ministarstva kulture RH, a bila je i ravnateljica Drame HNK u Zagrebu, ustanove Rachlin and friends u Dubrovniku te predsjednica Vijeća za Dramu Dubrovačkih ljetnih igara. Redovito objavljuje kolumne i blogove o kazalištu, kulturi i politici u tiskanim i online izdanjima. Glavno su područje njezina rada i istraživanja povijesni i kulturno-politički razvoj nacionalnih kazališta i festivala u Hrvatskoj, a ponajviše utjecaj politike na kulturu. Objavila je knjige: "Država i njezino kazalište" (2012.), "Kazalište krize" (2013.), "Službeni izlaz" (2018.), "Tragovi i svjedočanstva Mladena Škiljana" (2019., urednica) i "Kazalište za narod" (2020.). Živi u Zagrebu, a odnedavno i u Gorskom kotaru.

Hrvatska povijest 20. stoljeća začuđujuće je nereflektirano razdoblje. Čovjek katkad pomisli kako su bolje obrađeni kraljevi Tomislav i Zvonimir, nego Ante Pavelić, Vladimir Bakarić, Mile Budak, Jakov Blažević i drugi akteri epohe. U tom je kontekstu povijest Hrvatskog narodnog kazališta u NDH, sa svim njegovim akterima - Vjekom Afrićem, Aleksandrom Freudenreichom, Belom Krležom, Dušanom Žankom, Dubravkom Dujšinom i nizom drugih, slavnih kulturnih prominenata - do istraživanja Snježane Banović predstavljalo terru incognitu, posve neistraženo područje. A onda je ona, pedantno, akribično, marljivo i bez predrasuda, razgrnula cijele slojeve magli s te teme. Njezina knjiga “Država i njeno kazalište” (višegodišnje istraživanje na osnovu kojeg je ujesen 2011. obranila disertacija na odsjeku Komparativne književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu) sad se pred hrvatskom publikom pojavila u drugom, dopunjenom i prerađenom izdanju koje ima sve izglede nadrasti, kao i prvi put, okvire specijalističke teme i postati bestseler.

Kazalište je, kako svi znamo, kod nas jako popularno - zagrebački teatri lani su ugostili više publike nego nogometni stadioni - a knjiga Snježane Banović napisana je izvanredno zanimljivo i pitko, uz otkriće niza široj, pa i stručnoj javnosti manje poznatih ili nepoznatih detalja.

U uvodu knjige autorica je objasnila misionarsko shvaćanje kulture unutar ustaškog pokreta - kazalište, književnost i sve druge umjetnosti trebale su poslužiti, strogo instrumentalno, rađanju novog hrvatskog čovjeka. Umjetnici su tretirani, da se poslužimo Staljinovom formulacijom, kao “inženjeri (narodnih) duša”, pri čemu su, kako je barem isprva zamišljan, u teatru mogli opstati samo pravi Hrvati, katolici ili, još uže, samo ustaše. Kazališni je svijet, međutim, idejno znatno šarolikiji - u njemu je djelovala masa komunista, Židova, masona, haesesovaca, Srba, Rusa, Ukrajinaca... Hrvatsko državno kazalište trebalo je postati središnjim mjestom prezentacije “novoga doba u uskrsloj državi Hrvatskoj”, kako je rekao Mile Starčević. Intendant Dušan Žanko često je, čitamo u knjizi, na početku mandata volio govoriti o novom duhu, pa je Pavelićev povratak u Hrvatsku, kao i svoj dolazak na mjesto intendanta, nazvao ujedno i dolaskom “novoga doba i novoga duha, koji su na Uskrs 1941. preobrazili Hrvate i Hrvatsku”.

To je za Žanka bio ustvari “duh poglavnika i doglavnika” Mile Budaka, ukratko “ustaški duh” koji ne predstavlja nekakvu “strašnu riječ”, nego “precizirani izraz za princip slobode i pravde”. Zato su putem ustaške promidžbe redovito servirani novi aksiomi po kojima “Poglavnik ima uvijek i u svakoj prilici pravo” ili “Nitko od nas ne može biti veći rodoljub od poglavnika”.

“No ubrzo nakon što je članstvo Hrvatskog državnog kazališta potpisalo zakletve lojalnosti novoj državi i poglavniku, došlo je do snažnog ideološkog razilaženja kazališnog osoblja u raznim smjerovima, koje je Stanko Lasić gradirao od radikalne afirmacije preko kompromisne angažiranosti do striktne neutralnosti, ali i radikalne negacije”, piše Snježana Banović. Gleichschaltung nije bilo lako izvesti - a pokazalo se, niti je bilo moguće. Kako stvoriti ustašku kulturu, preko noći, u gradu i državi kojima suvereno vlada Miroslav Krleža i čija je inteligencija prilično lijeva?

Početkom 1942. objavljen je stoga Indeks zabranjenih knjiga, što je značilo da režim ne može ustrojiti/uštrojiti kulturu po svojim zamislima. Zabranjeni su Ksaver Šandor Gjalski, Janko Leskovar, Srđan Tucić, Miroslav Krleža, ali i oni koji su već likvidirani: Božidar Adžija, August Cesarec, Ivan Dončević, Milan Durman, Stevan Galogaža i Hasan Kikić.

“Svako posjedovanje tih knjiga moglo je imati za posljedicu - slanje u logor”, piše Snježana Banović i nastavlja: “Krleža je poslije izjavio da su već prvih dana poglavnikove vlasti sve njegove knjige ‘u kamionima odnijeli na Savu i spalili, i na koncu hapse svakoga kod koga nađu jednu jedinu moju knjigu”.

Novom su se režimu, barem na riječima, stoga mnogi nastojali prilagoditi. A što im je drugo u tim danima i preostalo? Slavni Zvonimir Rogoz, koji je glumio u “Ekstazi” s Hedy Lamarr, nakon audijencije kod Mile Budaka u svibnju 1941., napisao je veliki tekst za Hrvatski narod.

“U njemu je, uz obećanje režiranja i igranja Shakespeareova ‘Hamleta’ i drame ‘Pest Čeha’ Jaroslava Hilberta, iznio svoju viziju novoga hrvatskog kazališta kao sveučilišta puka jer ono uči ‘široke slojeve pučanstva što je dobro, a što je zlo’. Za njega je kazalište mjesto ‘uzvišene zadaće’, koje daje ‘najvažnije smjernice za život, jer uči kako se valja ponašati, kako govoriti, kako prosuđivati, kako valja živjeti’, a osim toga, još je važnije za Rogoza da ‘ono uzgaja smisao za etiku, ono razvija osjećaj za pravdu, ono uči estetici, ono daje smisao života za život, ono daje skupni smjer misli i duhu’. U skladu s tim, Rogoz predlaže i po njegovu mišljenju najbolji model kojim se dolazi do takvog kazališta, onaj centralistički koji predviđa samo jedno doista Državno kazalište vođeno ‘jednom jedinom idejom narodnog uzgajanja’, koja je teško provediva, ali je moguća samo onda kad je bude pratio u svim njenim česticama čisti narodni duh”, piše Banović.

Zbog tog duha trebalo je počistiti nepoćudne.

“U Zagrebu su tijekom proljeća 1941. studenti bili prvi na udaru režima. U tom valu nasilja strijeljani su Strozzijev miljenik Ivan Štrk, Veljko Ilić i Rade Sladić, studenti Filozofskog fakulteta, đaci Glumačke škole i članovi SKOJ-a, a ujedno i najmlađi članovi Kazališta koji su tek stupili na daske i bili nepoznati široj publici. Nešto poslije, za odmazdu je obješen i Nikola Vodopivec, član opernog zbora.”

Deset dana nakon uhićenja Ivana Štrka, Dušan Žanko je uputio kratak dopis Ministarstvu hrvatskog domobranstva o njegovu uhićenju od strane ustaškog redarstva, dajući im tu činjenicu na znanje radi eventualne mobilizacije. Svi ubijeni mladići bili su članovi SKOJ-a te su zbog svog djelovanja protiv “društvenog poredka, ustaškog pokreta ili ustaških postrojbi” potpali pod Zakonske odredbe o prijekom sudu i pokretnom prijekom sudu.

Tijekom ljeta uhićen je Krsto Hegedušić, osnivač Zemlje, možda najveći hrvatski slikar prošlog stoljeća. U logoru u Gospiću proveo je tjedan dana - do 26. srpnja.

Kasnije će se Hegedušić od ustaša skrivati u poznatom sanatoriju dr. Đure Vranešića. Od 1942. do 1944. višekratno su uhićivani glumci Dubravko Dujšin i Janko Rakuša, operni šaptač Ante Boglić i postolar Tomo Fadljević. Pred sam kraj rata član Partije, Rakuša, treći je put uhićen, a 10. veljače 1945. i obješen s trideset talaca, i to na stup pored ceste između Remetinca i Savskog mosta. Za Rakušu su u svojem javnom proglasu ustvrdili da je uhvaćen u skupini s tridesetero “uglavljenih komunista i odmetnika” zbog toga “što je bio član NOP-a, održavao tajne komunističke sastanke, prikupljao novčane priloge za NOV te što je sastavljao i raspačavao komunističko promičbeno tvorivo”. Za Josipa Horvata je nakon Rakušine smrti bilo jasno da “beštija krvožedna mlatara oko sebe, možda u posljednjim trzajima. Zato je sve dvostruko strašno”.

Nezavisna Država Hrvatska s Njemačkom uspostavlja živahnu kulturnu suradnju, pa brojne delegacije odlaze u tu zemlju, između ostalog posjećujući i - Auschwitz.

“Već u kolovozu 1941., skupina od devetnaest novinara i umjetnika iz NDH otputovala je na veliku turneju po Reichu, i to na poziv ministra Reicha Goebbelsa, koji je za njih priredio i svečano primanje u Berlinu. Izvršna organizacija bila je povjerena poslanstvu NDH u Berlinu i tamošnjem attachéu za novinstvo Luki Fertiliu. Projekt je bio ambiciozan, suradnja je obuhvatila predstavnike njemačkog ministarstva propagande i vanjskih poslova jer je gostovanje upriličila njemačka vlada. U svom izvješću poslaniku Budaku, Fertilio kaže da ‘su proputovali veliki dio Reicha te imali prilike vidjeti mnoge znamenitosti’ i pritom bili ‘veoma srdačno primljeni i upravo gospodski pogošćeni’. K tome, ‘stanovali su samo u prvorazrednim hotelima’, a ‘s njemačke strane izišlo se je u susret njihovim željama’. Zbog srdačnoga gostoprimstva i ‘velikodušne pomoći za vrijeme puta’, dirigent Lovro Matačić je Goebbelsu ponudio ‘veliki hotel na Jadranu na raspoloženje ranjenim njemačkim vojnicima’. Pojedini članovi Kazališta cijeloga su rujna 1942., u organizaciji Radničke komore, njemačke organizacije Kraft durch Freude, ‘s neizrecivom radošću’ nastupali s djelima Ive Tijardovića, Milana Asića i Vlaha Paljetka za hrvatske radnike i vojnike u Berlinu, Nürnbergu, Stuttgartu, Ludwigshafenu, Essenu, Dortmundu, Bochumu, Hannoveru, Hamburgu, Auschwitzu, Malehofu, Leipzigu, Münchenu, Linzu, Beču i Grazu. Turneja je imala i podršku hrvatskoga poslanstva u Berlinu i poslanika doglavnika Budaka, koji je bio nazočan na izvedbi u Berlinu, u dvorani Europahaus s više od dvije tisuće mjesta...”

U Zagrebu se, paralelno s tim, odvija i velika čistka nepoćudnih: Srba, Židova, komunista i “nepouzdanih elemenata” uopće.

“Što se tiče Srba u Zagrebu, oni su, kao i Židovi, već početkom svibnja istjerani iz sjevernih dijelova grada, a uz to su imali i zabranu kretanja po cijelom gradu od 9 sati uvečer do 6 sati ujutro. Osim toga, ulaz i izlaz iz grada za njih je bio zabranjen, osim u ‘veoma važnim slučajevima’. Za razliku od Židova, nisu morali nositi znak, ali su često bili otpuštani s posla. No neki su ostali na svojim radnim mjestima, ali samo u slučaju prijelaza na katoličku vjeru. Tako je bilo i sa Srbima u Kazalištu. Taj tvrdi nacionalistički i protusrpski stav, koji će obilježiti cjelokupno djelovanje ustaške vrhuške tijekom četverogodišnje vladavine, prisutan je i u prvoj službenoj odluci novoga intendanta Žanka priopćenoj odmah po imenovanju 23. travnja 1941., o čemu je promptno izvijestio Hrvatski narod. S repertoara je ponajprije skinut ‘Rastanak na mostu’, ‘društvena tragikomedija’ srpskih dramatičara Raše Plaovića i Milana Đokovića, koja je samo dva mjeseca prije doživjela zamjetan uspjeh i kod publike i kod kritike. Nekoliko dana poslije u kazalištu je organiziran sastanak ansambla na koji ‘pozvaše sve pripadnike pravoslavne vere da se skupe’, a među tim ‘pravoslavcima’ bilo je i Hrvata koji su iz svojih posebnih razloga prešli na pravoslavlje. To su mahom bili oni koji nisu mogli po drugi put da se venčaju, pa su se mnogi uhićenici sa strahom pitali šta će od njih da bude sad kad su kao rođeni Hrvati postali Srbi.”

Pravoslavci iz kazališta bili su uhićeni 27. i 28. travnja 1941. po nalogu ustaškog redarstva i njegova zloglasnog savjetnika Ivana Britvića te odvedeni u zatvor u Petrinjskoj ulici.

Tamo su fotografirani i ispunjeni su im kartoni s osnovnim podacima o stanovanju, radu i tjelesnim karakteristikama. Bili su to glumci Aleksandar Binički, Dejan Dubajić, Bela Krleža, Stevan Vujatović i Milan Vujnović. Uz glumce, uhićeni su i prvi redatelji Kazališta, Branko Gavella i Tito Strozzi, Hrvat koji je radi ženidbe s ruskom balerinom Irinom Aleksandrovnom prešao na pravoslavlje, “jer Katolička crkva ne priznaje razvod braka”, pa se “bacio u naručje vizantijskim raskolnicima i svojoj novoj dulčineji”. Po riječima Elize Gerner, u Petrinjskoj su se svi “iznenadili ‘pravoslavnom’ Strozziju, a zatim su ga energično zamolili da se udalji”. I sam je Strozzi bio začuđen: “Je, kaj ste Vi ponoreli, mene hapsiti? Moral sem preći na pravoslavnu vjeru, drugač se nije htela udati za mene”. Branko Gavella je bio očajan - nakon uhićenja oduzeli su mu kravatu, pa je nervozno hodao ćelijom držeći “obje ruke, odnosno dlanove na mjestu gdje stoji kravata”. Molio je stražare da mu je vrate “jer ne može gol hodati po ćeliji u kojoj ima njemu stranih ljudi”.

Među uhićenima bili su i članovi Opere: dirigent Đorđe Vaić, solist-bariton Pajo Grba, čelist Pavao Stojković (na jednom popisu označen kao “pošteni Srbin”), članica opernog zbora Stana Sumić, ali i šaptači Pero Radmanović i Joco Orobović. Od tehničkog osoblja uhićeni su pročelnik muške garderobe Andrija Šukić, vatrogasac Dušan Beč te Ilija Šušić, pozornički nadzornik i dekorater. Intendanta Žanka nakon toga je događaja nazvao Miroslav Krleža i ljutit upitao zašto su uhićeni. Na to mu je Žanko, za kojega je Krleža primijetio “da je bio pristojan”, priopćio da su uhićeni jer nisu Hrvati, a Krleža je uzvratio da su - iako nisu Hrvati - hrvatski umjetnici “koji blage veze s politikom nemaju?!” Žanko je na to odgovorio: “Gospodine Krleža, žao mi je, nesretan sam zbog toga, ali takva su vremena došla.

Ništa ne mogu učiniti, nego da i ja odavde odem”.

Sama Bela Krleža poslije je duhovito pretjerujući opisala svoje iskustvo: “Osam dana i noći sjedila sam na stolici u rukavicama i sa šeširom na glavi. Znajući da u tom mnoštvu žena ima agent-provokatora, stalno sam govorila: Ovo je greška, ljudi! To je neka zabuna, sve će se ovo razjasniti”. Po Afrićevim riječima se “na kraju krajeva nikome ništa nije dogodilo. Svi su najzad vraćeni svojim kućama. Neki istog dana, a neke su zadržali i čitavu nedjelju”. Gavella je u Petrinjskoj proveo tri dana, Salko Repak najdulje. Dvije godine nakon tog događaja Krleža je zapisao u “Dnevniku” da je Bela nakon osam dana provedenih u “buturnici u Petrinjskoj” kući “stigla mrka, bijesna. U dobrom stilu. Duboko uvrijeđena”. Bez obzira na to što je sve prošlo bez posljedica, taj je događaj izazvao za mnoge u Kazalištu “opšte osećanje straha i neizvesnosti. Ljudi su bili zaista obezglavljeni, a ustaše se prosto zabavljahu. Igrahu se s ljudima kao mačke s miševima”.

Zato su do ljeta 1941. svi Srbi koji su željeli ostati u Kazalištu obavili prijelaz na katoličanstvo. Pajo (Pavao) Grba obavio je prijelaz 19. lipnja 1941. u župi svetog Blaža te o tome obavijestio kazališnu upravu. Isto su uskoro učinili i glumica Nađa Grahor udana Rajman, dirigent Đorđe Vaić, član orkestra Stjepan Vuković, operni šaptač Petar Radmanović, balerine (i sestre) Anđelka i Darinka Ilić (učenica Glumačke škole), glumac Stevan (Stjepan) Vujatović, pozornički nadzornik i dekorater Ilija Šušić i pročelnik muške garderobe Andrija Šukić.

Glumac i redatelj Aleksandar Binički prešao je, kao i Branko Gavella, s pravoslavne na grkokatoličku vjeru u ljeto 1941. u vrijeme masovnih izgona Srba iz Zagreba. Istovremeno je molio da ga se ne ubraja “među Srbijance i isključi iz hrvatske narodne zajednice” jer nije “doseljenik niti uljez”. Stoga je tražio da se “izda potvrda da se zakonski propisi određeni za Srbijance ne protežu na mene i moju obitelj”. Gotovo dva mjeseca poslije odgovoreno mu je iz ureda ministra nastave da čitava obitelj “ne potpada pod udar propisa o Srbijancima, već se smatra Hrvatima, te prema tome ne dolazi ni u obzir iseljenje iz NDH”.

Stanko Lasić piše da je od svih navedenih članova Kazališta najtragičniji bio slučaj “fanatika teatra” Branka Gavelle, koji je morao dokazivati ustaškoj vlasti da nije Srbin već Hrvat, što je i učinio u pismu Žanku u kolovozu 1942., iako je “ne jednom pisao kako je zapravo ‘Hrvat po vlastitom izboru’ (Wahlkroate), ne niječući da je na takav stav utjecala upravo dugogodišnja kulturno-povijesna društvena i politička orijentacija njegove obitelji”.

Osim što u tom pismu uvjerava svog intendanta da je NDH ostvarenje njegovih “davnih čežnja”, tvrdi da je njegovo “hrvatstvo tako notorno, da se prigodom prijavljivanja pravoslavaca u Zagrebu prema odredbi Ravnateljstva za državnu službu ja nisam morao prijavljivati, tako da ni službeno nisam evidentiran kao Srbin”. Lasić tvrdi kako “Gavella dobro zna da su ove njegove riječi teška kapitulacija, ali on na nju pristaje: to je kapitulacija jednog vjernika kulture, jednog luđaka autentičnog stvaralaštva”. Sve do svojeg konačnog odlaska iz Zagreba, u siječnju 1944., on se, iako je režirao do jeseni 1943. čak deset predstava i mnogo prigodnica, po mnogima “držao povučeno. Zakukuljen u svome kružoku, radio je kao i do tada: kao crv”. Žankov stav prema Srbima može se jasno iščitati i iz sljedećeg postupka: u rujnu 1941. Državno ravnateljstvo za gospodarstvenu ponovu odgovorilo je pozitivnim dopisom na prijedlog Kazališta o preuzimanju zaplijenjenih predmeta nađenih u patrijaršiji u Srijemskim (tad Hrvatskim) Karlovcima, da “može izabrati potrebne i odgovarajuće stvari, koje mogu preuzeti uz zapisničku primopredaju, a nakon propisne procjene”. Netko je u kazalištu na isti dopis napisao olovkom dvije riječi: sobe! piano! Vjerojatno se radilo o prijedlogu iz Tehnike za potrebnim namještajem. Da je potraga za potrebnim namještajem bila uspješna svjedoči i Žankov opetovani dopis na istu adresu - već 8. studenoga obratio se istom ravnateljstvu da mu “s obzirom na velike reprezentativne potrebe dodijele još nekoliko sagova i ćilima”.

“Dodjela stvari” iz “srbskih zavoda i ustanova” u Srijemskim Karlovcima dobila je i zakonski okvir u travnju 1942., kad je ministar nastave Stjepan Ratković izdao Naredbu kojom je cjelokupna imovina gimnazije, đačkog doma (“pitomišta”), bivšeg svećeničkog konvikta i bivše Srbske narodno-crkvene zaklade predana upraviteljima koje nadzire Ministarstvo nastave.