"Listopad 1937. godine razbuktao se jugom Španjolske u rumenilu rane jeseni." Oduvijek sam smatrao da je tekst o nekoj tragediji najbolje započeti riječima koje bude potpuno drugačije emocije. Tu taktiku upotrijebio je i banjalučki povjesničar Vladan Vukliš jer je već sljedećom rečenicom naslutio u kojem smjeru će se razvijati radnja njegove knjige: "Pogledom iz auta na pustoj asfaltiranoj cesti ništa u tim prizorima ne bi izgledalo kao da već cijelu godinu okolo bijesni težak rat". Svakome tko zna barem malo svjetske povijesti 20. stoljeća odmah je jasno da je riječ o Španjolskom građanskom ratu koji se vodio između pristaša Republike, uglavnom ljevičara, i desnih nacionalističko-fašističkih snaga. Nakon tri godine bratoubilačkog rata, u kojemu je poginulo oko 600 tisuća ljudi, snage predvođene generalom Franciscom Francom osvojile su vlast, ukinule Republiku i proglasile diktaturu koja će trajati sve do Francove smrti 1975. godine.

Vjerojatno najpoznatiji građanski rat u povijesti ostavio je duboke tragove, pa i podjele, u španjolskom društvu, koji se osjećaju i devedeset godina kasnije. Međutim, činjenica da su u ratu, prvenstveno na strani republikanaca, sudjelovali i borci iz više od 50 zemalja iz cijeloga svijeta učinila je ovaj unutarnjopolitički sukob događajem od svjetskog značaja. Uostalom, to što su Hitler i Mussolini pružili pomoć španjolskim nacionalistima kako bi, između ostalog, testirali svoju vojnu silu za rat koji će oni uskoro započeti samo potvrđuje tezu po kojoj se Španjolski građanski rat s pravom naziva i uvodom u Drugi svjetski rat.

Za sve one koje zanimaju uzroci, tijek i posljedice rata koji je na Iberskom poluotoku bjesnio od 1936. do 1939. knjiga Vladana Vukliša bit će više nego dovoljan izvor informacija. Ali pravi razlog zbog kojega bi ovu knjigu trebali uzeti u ruke krije se u samom naslovu - "Jugoslaveni i Španjolski građanski rat". Kao što je spomenuto, u ratu je, u sastavu tzv. internacionalnih brigada, sudjelovalo više desetaka tisuća stranih dobrovoljaca, od kojih je gotovo 2000 bilo jugoslavenskog podrijetla. Da stvar bude zanimljivija, polovica njih bili su Hrvati, a drugu polovicu činili su Slovenci, Srbi, Crnogorci i ostali. Suprotno očekivanom, tek polovica jugoslavenskih "Španaca" bili su komunisti, ali je većina imala već nekih sindikalno-protestnih iskustava. Međutim, koji god bio razlog, činjenica da su pojedinci prelazili tisuće kilometara, često u neprijateljskom okruženju, kako bi se u tuđoj zemlji borili za pravdu i pritom bili spremni žrtvovati vlastite živote, pokazuje da se radilo o posebnom kovu ljudi.

Sam put do Španjolske često je bio dovoljan pokazatelj te posebnosti. U knjizi ćete saznati vjerojatno sve načine kojima su Jugoslaveni, legalno, polulegalno i ilegalno, prelazili španjolsku granicu, a za ovu priliku izdvojio sam slučaj čovjeka kome je španjolska epizoda bila tek početak velike životne priče. Riječ je o Kosti Nađu, školovanom vojniku koji je zbog komunističkih ideala napustio vojnu karijeru u Kraljevini Jugoslaviji te se kao bjegunac odlučio pridružiti internacionalnim brigadama u Španjolskoj. Bez partijske veze, Nađ je uz pomoć švercera prešao jugoslavensko-austrijsku granicu te se iz Beča uputio prema Švicarskoj. Međutim, pred švicarskom granicom je uhićen i smješten u pritvor, iz kojega je izašao tek nakon višednevnog štrajka glađu. Zatim je tri puta bezuspješno pješice pokušao prijeći granicu, a uspio je tek ukrcavši se u teretni vlak. Iskačući iz vlaka ozlijedio je nogu te se tri dana teško pokretan skrivao u šumi, da bi zatim još sedam dana propješačio do Basela, gdje se povezao s tamošnjim komunistima. Odatle je prevezen u Francusku, a zatim ponovno pješice, ovaj put preko Pirineja, ilegalno ušao u Španjolsku i pridružio se borbenim jedinicama. Kao i većina "Španaca", i Kosta Nađ će svoje ratno iskustvo iskoristiti nekoliko godina kasnije kao jedan od najboljih partizanskih zapovjednika u Jugoslaviji tijekom Drugog svjetskog rata.

Jugoslaveni će u internacionalnim brigadama obavljati različite dužnosti. Od običnih vojnika do uglednih zapovjednika. Da spomenem samo neke poput Blagoja Parovića, Vladimira Ćopića, Koče Popovića, Božidara Maslarića, Marka Oreškovića ili Ivana Gošnjaka. Posebno je zanimljiva priča Crnogorca Mirka Markovića koji je u Španjolsku došao iz Moskve, da bi uskoro postao zapovjednikom američkog bataljuna "Washington". To će biti prilika da se upozna, ali i sprijatelji s piscem Ernestom Hemingwayom. Njihovo prijateljstvo nastavit će se i nakon rata pa će ugledni pisac Markovića ugostiti na Kubi gdje će loveći sabljarke diskutirati o ratu i rukopisu romana "Kome zvono zvoni".

Svojim sadržajem knjiga Vladana Vukliša daleko nadilazi dani joj naslov. Već je spomenuto kako je koristan izvor informacija za Španjolski građanski rat općenito. Međutim, čitatelj će saznati i ključne informacije o političkoj situaciji u Kraljevini Jugoslaviji 1930-ih, s posebnim naglaskom na položaj pripadnika i simpatizera Komunističke partije Jugoslavije koja je u tom trenutku već desetak godina bila zakonski zabranjena. Upravo zbog toga autor opisuje i situaciju u Sovjetskom Savezu, prvoj i jedinoj komunističkoj državi na svijetu, i samim time "centrali" svjetskog komunizma. Kako je Španjolski građanski rat koincidirao s najrigidnijim periodom staljinizma, tako je i odlazak jugoslavenskih komunista u rat nužno promatrati u kontekstu promjena koje se u tom razdoblju događaju u KPJ. Jer neki će upravo zbog odlaska u Španjolsku preživjeti, a neki u Španjolsku neće otići jer će stradati u Staljinovim čistkama.

Iako nitko od jugoslavenskih komunista u Španjolsku nije išao s predumišljajem ili kalkulacijom, njihov dobrovoljni i aktivni antifašizam odličan je protuargument svima onima koji partizanski pokret u Jugoslaviji tijekom Drugog svjetskog rata smatraju tek pukim ispunjavanjem Staljinove naredbe da se pomogne napadnutom Sovjetskom Savezu. Jer u Španjolsku ih nitko nije tjerao. Njihova želja da se bore protiv fašizma bilo gdje podrazumijevala je da to isto, s još većim žarom, čine i u vlastitoj zemlji. Drugim riječima, spremnost da se bore protiv okupatora i fašista jugoslavenski su komunisti dokazivali svakodnevno. Atletskim rječnikom, čekali su u niskom startu znak da krenu. Staljinov poziv bio je (samo) pucanj iz pištolja.

Čitam puno knjiga povijesne tematike. Nažalost, one "domaćih" autora, odnosno onih koji obrađuju zajedničku prošlost južnoslavenskih naroda, često su vrlo dosadne i suhoparne. Knjiga "Jugoslaveni i Španjolski građanski rat" potpuna je suprotnost. Vladana Vukliša već dugo poznajem i bez pretjerivanja mogu reći da ulazi u red najboljih povjesničara s ovih prostora. O njegovoj sistematičnosti i posvećenosti istraživačkom radu možda najbolje govori podatak da je za potrebe ove knjige boravio u 22 arhiva u osam država. Literatura o jugoslavenskim "Špancima" nije oskudna. Ali je najvećim dijelom bila ideološki obojena ili uvjetovana individualnim iskustvima. Vukliš je i u tom smjeru napravio velik i važan historiografski iskorak. Možda i najvažnije, posebno kad je u pitanju najšira čitalačka publika, Vukliš je iznimno dobro znanstveno argumentiranu knjigu napisao u maniri najbolje publicistike.

Naposljetku, zašto danas uopće čitati o ratu koji se u zemlji dvije tisuće kilometara udaljenoj od Hrvatske vodio prije devedeset godina. Umjesto da na to pitanje odgovorim ja, citirat ću odgovor samog autora koji je dao u intervju za hrvatski tjednik Novosti: "Današnji svijet, već nekoliko decenija, karakteriše neoliberalizam koji znači demontažu projekata na koje je u jednom trenutku ličila i Španska Republika. Ono što vidim jeste suglasnost u neoliberalizmu i između liberalnodemokratskih političkih projekata i konzervativnih projekata... Danas se ne bojim fašizma. Više se bojim svijeta u kojem moćne, nominalno demokratske zemlje posežu za političkom aparaturom kojom su se nekada služile fašističke zemlje. Želja za socijalnom pravdom ostaje univerzalna. Ona se i dalje može iskazati kroz široki spektar političkog djelovanja".