U knjizi 'Ashley's War' ne možete ne zamišljati mladu poručnicu po kojoj knjiga nosi ime. Ashley White je bila sitna plavuša koja nije nimalo ličila na opake vojnike kakve zamišljate da idu u rat naoružani do zuba. Ona je s osmijehom na licu marširala na bojno polje, da bi poginula pri eksploziji improvizirane bombe u Afganistanu u listopadu 2011. godine.

Inače ženama je bio zabranjen odlazak u borbu još 1994. godine, iako su se pokazale itekako bitnima u događajima poslije 11. rujna 2001. No 2003. godine marinci su potiho lansirali svoj program lavica kako bi vojnikinje mogle ići s njima i pretraživati iračke žene, tražeći bombe i oružje. 

Žene su neslužbeno umirale u Iraku i Afganistanu iako su mnogi nadređeni i dalje smatrali da vojnikinje nisu ni blizu toliko oštre i sposobne kao muškarci. Ali uvidjeli su da i one mogu predstavljati unikatan dodatak vojsci.

Vojska je počela sve više uviđati da bi vojnikinje mogle imati pristup ženama u muslimanskom društvu, koje su često znale što spremaju njihovi muževi i sinovi. 

2010. admiral William Mcaven zahtijevao je da se počne s obukom ženskih vojnika koje su zatim trebale biti postati dio posebnih postrojbi, točnije 75. Ranger pukovnije.

One su 'pisale' povijest

Početkom 2011. godine, 18-godišnja Ashley dobila je letak u kojem je pisalo da su i žene potrebne vojsci, pa im se odlučila pridružiti, na negodovanje roditelja i zaručnika.

Mnogi su tijekom priprema mislili da sitna djevojka neće postići veliki uspjeh na pripremama, ali ona je upala među 10 posto najboljih, te je nekoliko mjeseci kasnije bila na putu u Afganistan, kao dio prve ženske jedinice među posebnim postrojbama. Nitko nije mogao ni u najluđim snovima predvidjeti koliko će kratko trajati njezina vojna karijera, iako se u tom kratkom razdoblju 'mala White' dokazala na terenu, ali i kao dio sestrinstva, vojne skupine koja je prkosila dotadašnjim poznatim vojnim bratstvima.

U svojoj je knjizi Gayle Tzemach Lemmon opisala i putove drugih članica posebne postrojbe, dajući na neki način glas svim pripadnicama 'nježnijeg' spola u tipično muškoj igri i okruženju. 

Iako žene čine 15 posto američkih vojnih snaga, i dalje postoji skeptičan pogled na njihovo potpuno uključivanje u vojsku. Obično se kao argument da se to ne dogodi navodi njihova slabija fizička snaga, iako protvnici te teorije smatraju da bi se svima trebalo 'suditi' gledajući njihova postignuća i umijeća, a ne spol.

U knjizi koja portretira žensku povezanost nisu prikazane sve žene, ali će ona biti zanimljiva mnogima. Od onih koje zanimaju ženske priče, preko onih koji vole vojne dogodovštine i uzbuđenje ratovanja, sve do onih koje zanimaju vanjski poslovi (a Lemmon je tu dobrano potkovana jer je dvije godine radila uz Odboru za vanjsku politiku, a i supruga je bivšeg vojnika).

Nakon ove knjige osjećat ćete se ponosnima što ste upoznali grupu nevjerojatnih žena, koje su pronašle smisao u onome što su učinile.

A bile su ratnice koje su ispisale novo poglavlje u povijesti američke vojske. Jer je 1. siječnja 2013. godine napokon ukinuta američka zabrana sudjelovanja žena u bitkama, te će do 1. siječnja 2016. godine svi imati jednaka prava, piše New York Post.