Gore u zraku, iznad kotline u kojoj živimo, u gradu nastalom po brežuljcima iznad planinske rječice, u koju se nekad davno ulijevalo na desetine potoka, skupljaju se oblaci u kojima voda koegzistira u dva, katkad i tri agregatna oblika. Vodena para, kapi i led. Onih mjeseci kada je temperatura ispod nule, kapi bi se trebale skrutnuti u led, pa da bivaju samo vodena para i led. Ali na nebu to se događa rijetko. Puno češće kapi vode u oblacima nastavljaju postojati i nakon što se temperatura spusti ispod nule, samo pothlađene. Ako gore nema kemijskih ni mehaničkih nečistoća, voda može ostati u tekućem stanju i u obliku kapljica do -41. Međutim, kako nema čiste atmosfere, voda se mrzne i na nižim temperaturama. Nečistoća gore je poput čestica prašine oko kojih se kristaliziraju snježne pahuljice. Prljavština je sjećanje vode. Tko će to sjećanje opisati? Bog ako postoji, a mogao bi postojati ako su već postojali Snowflake Bentley i Ukićiro Nakaja, Bog ispisuje duge izvještaje o vodi koja se zaledila, izvještaje o snijegu. Izvještaje o čestici prašine oko koje se uobličio kristal pahuljice koja na asfalt Sepetarevca pada 17. prosinca 1973, i sljedećeg se trenutka na toplini jučerašnjeg svijeta rastopi u vodenu kap. Tog dana, prije deset godina, padao je prvi snijeg otkako smo se iz Drvenika trajno vratili u Sarajevo. Viđao sam ja i ranije snjegove, ali ovaj je bio prvi moj. Na njega se trebalo naviknuti, prihvatiti ga i upamtiti. Dok sam gledao pahuljice koje se naročito lagano spuštaju prema zemlji, kao na usporenom filmu, kao perca iz jastuka, kao da nemaju težine, ili je najednom sve na svijetu izgubilo težinu, vjerovao sam da ću sve to upamtiti. Da ću upamtiti svaku tu pahuljicu i da ne postoji više način da se išta zaboravi. To, međutim, nije moguće. Snijeg je veći od nas i naše memorije. Ali u svakoj je pahuljici cjelokupno sjećanje jednog svijeta. I onda se, lagano se njišući kroz zrak, ili nošena povjetarcem koji se spušta odozgo od Bjelava, pahuljica spusti na asfalt, i u nekoliko kratkih trenutaka, svakako kraćih od sekunde na satu, otopi se u kap vode. S njome će, s tom pahuljicom, nestati sjećanje jednog svijeta. I to je ono što budi strah u čovjeku, koji obično biva protumačen kao strah od smrti. Premda možda nije o smrti riječ, jer kada bi se umiralo tako da sjećanja negdje ostaju pohranjena, u memoriji Boga, stabla, kornjače ili eksternog kompjutorskog diska, umiralo bi se lako, i s nekim olakšanjem. Tada bi sa smrću bio okončan samo taj košmarni koloplet događaja od kojih je načinjen život, a koji je ispunjen strahom, strepnjom i bolima, grižnjom savjesti i nelagodama raznih vrsta, pa bi čovjek ostao sam u miru svojih sjećanja. Ta sjećanja bila bi jednako sveobuhvatna: bivši logoraš sjećao bi se Auschwitza, zaklani nad hercegovačkom jamom sjećao bi se klanja, ubojica bi se sjećao kako je kao dječak trčao niz polje maslačaka i raznosio im glave u svom trku, mušica bi se sjećala svog leta u plamen svijeće, kamen bi se sjećao mahovine, a mahovina kamena, i u tom sjećanju postojala bi, u tisućama pojedinačnih evanđelja, koja nikada neće saznati jedna za druga, i godina 1983, koju, bespomoćni pred tih nekoliko trenutaka u kojima se pahuljica otopi, pokušavamo sačuvati u ovim romanesknim manevrima. Postojalo bi sve to, kažem, kada bi sjećanja mogla biti negdje sačuvana, i kada bi mrtvi tako nastavili živjeti u vlastitim sjećanjima. Samo što bi tada bili oslobođeni svake neizvjesnosti, i odživljeni bi im se život pretvorio u raj. U tom raju sjećanja, i Auschwitz logoraša, i klanje zaklanog, i trk ubojice niz polje maslačaka, bili bi dio istog raja. Koji je moguće doživjeti samo u trenucima kad u gradu usred noći zapada prvi snijeg. U svakom je monokristalu zrno prašine. U svakoj je zrnu prašine cjelokupna memorija jednoga svijeta. Malobrojne pahuljice su monokristali. U malobrojnima samo jedno je sjećanje. Većinu pahuljica čini više monokristala, u svakom po jedno je zrno prašine i po jedan svijet. Prašina je temeljito izmiješana, tako da je u jednoj većoj pahuljici sabrana čovjekova civilizacija i s njom fragmenti Mliječnog puta, vasione, Boga i beskraja…

Ono što je smisao pripovijedanja, pričanja priča, a onda i njihovog bilježenja, zapravo je poput gledanja snijega koji počinje padati, i koji je za mene počeo padati 17. prosinca 1973, kada sam bio neka vrsta sedmogodišnjeg migranta u Sarajevu. Tamo odakle sam otišao ništa više nije bilo moje. A ja sam tog dana opčinjeno gledao svoj prvi snijeg, divio se svakoj pahuljici pojedinačno, premda nisam znao da je svaka različita. Nisam znao da ne postoje dvije jednake pahuljice, ni dva ista monokristala snijega. Različite su kao otisak prsta ili kao šarenica oka. Ne postoje dvije iste pahuljice, kao što među milijardama ljudskih očiju ne postoje dvije iste šarenice. Smisao pripovijedanja je u opisu te razlike. Smisao pripovijedanja je u bilježenju sjećanja, da sjećanje ne bi propalo. Sjećanje je dragocjenost. Svakog čovjeka i svakoga živog stvorenja. Dragocjenost je sjećanje svakog zrna prašine oko kojeg se formirao kristal snježne pahuljice. Sve bi ih trebalo zabilježiti, ispričati i zapisati. Svaku pahuljicu pojedinačno, i svaki pojedini kristal s njegovim zrnom prašine, u svakoj pahuljici. Svakako bi to trebalo učiniti prije nego što se pahuljica, isto kao onog 17. prosinca 1973, ne spusti na topli sarajevski asfalt i ne pretvori u vodenu kap.

Fatalizmom mogao bi se nazvati onaj mir s kojim su organizatori Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu dočekivali taj 8. februar bez ijedne pahuljice snijega. Nije važno što još nijednom ove zime nije pao na grad, ali buduće olimpijske planine, Trebević, Jahorina, Igman, Bjelašnica, bile su bez snijega. Bilo ga je samo u pojedinim zavjetrinama i osojima Bjelašnice, gdje je natopljen ležao godinama, možda i desecima godina, kao carstvo nekih specijalnih crva koji u njemu žive mimo drugog životinjskog svijeta i mimo civilizacije snijega. Ali od takvog snijega organizatori igara nisu mogli imati koristi.

Oni se, međutim, nisu uzrujavali. Radili su svoj posao. Bivali su, svaki od njih, pri vrhuncima svojih životnih i društvenih kapaciteta. Nikada više neće biti ovako veliki i važni. Nikada ovako živi i prisutni, niti ovoliko udaljeni od pomisli na smrt. Možda ih je upravo to, taj osjećaj izdvojenosti, skoro i besmrtnosti, činio tako spokojnim i neosjetljivim prema tom prijetećem odsustvu snijega. Sarajevo se pred njima rastvaralo kao jedno posve drukčije mjesto od onoga u kojem su donedavno živjeli. Još do prije neku godinu. Ili još do lani. Do ljetos, kada se na grad bila spustila ona teška olovna jara, načinjena od ljetne vrućine, od sintetičkih materijala muških bijelih košulja, od straha čija se prethodna zimska hladnoća pretvorila u vrućicu, do ljetos, do augusta, kada su u pustom gradu objavljivane presude skupini muslimanskih intelektualaca, koju je predvodio anonimni pravnik Alija Izetbegović, i kada je svaki od njih, od tih koji se sada u bezsnježnom Sarajevu, u kojem već tjednima vlada zimska suhomrazica, pripremaju početak Zimskih olimpijskih igara, morao pomisliti kako su se stvari mogle drukčije namjestiti i samo ga je sretna slučajnost spasila da se i sam ne zatekne na klupi s Izetbegovićem. Kako je u tom trenutku, još ovoga augusta, izgledao svijet, i kakvo je bilo Sarajevo, a kakvo je Sarajevo sad?