’’S tugom javljamo vijest da je u 90. godini preminuo naš dugogodišnji član Hrvatskog društva skladatelja, Alfi Kabiljo (Zagreb, 22. prosinca 1935. - Zagreb, 1. travnja 2025.)”, javili su iz Hrvatskog društva skladatelja.
Tim povodom prisjetili smo se što nam je Kabiljo rekao u intervju za Express. Kabiljo je bez dvojbe najveći majstor mjuzikla na ovom, pa i širem prostoru, ali kazališna repertoarna politika sistemski je ignorirala njegov širi opus. Kako to?
“Nemojte to mene pitati. Kao papiga ponavljam još od 1969. da Zagrebu treba prostor za mjuzikle. Nisam uspio. Niti sam uspio postići da se makar jedan moj naslov igra u kazalištima. Od 2008,. recimo, guram svoj mjuzikl ‘Madame Hamlet’ o životu Sare Bernhardt, da igra u Zagrebu, ali ne ide. ‘Jalta’ igra povremeno ili vrlo rijetko: to je sve.”
Uz veliku sreću, ali i hrabrost Kabiljovih roditelja, obitelj je preživjela rat.
“Da, imali smo sreću jer smo jedna od dvije židovske obitelji u Zagrebu koje nisu prešle na katoličanstvo, a ostale su žive. I to zahvaljujući sretnim okolnostima, ali i pomoći dobrih ljudi. Moj tata je bio građevinski poduzetnik, imao je ured u Ilici 39, prekoputa ureda bila je neka hrvatska organizacija čiji je predsjednik 1940. godine odveden u zatvor kad je jugoslavenska vlada zatvarala nacionaliste. Tata, koji je bio dobroćudan i pomagao svakoga, slao je pakete u zatvor tom čovjeku.” Po uspostavi NDH, taj čovjek je postao šef ustaške policije, zvao se Vilko Pečnikar.
“Kad je došla 1945,. Pečnikar je, normalno, bio pogubljen. Ali je nas, iz zahvale prema mom ocu, uvijek vadio iz zatvora. Sredio nam je čak da ne moramo nositi židovsku oznaku ‘Ž’ po gradu. Ali sam kao dijete od pet i pol godina prvi put bio u ustaškom zatvoru. Tri puta smo kao obitelj bili u zatvoru, ali smo, zahvaljujući umješnosti moga oca bili spašeni”, pričao nam je Kabiljo naglašavajući da se nerado prisjeća ružnih uspomena, ali u kontekstu političke suvremenosti ove zemlje (“to je Hrvatska”) osjeća snažnu potrebu da javnost podsjeti na povijesne činjenice.
“Uz stravičnost revizionizma u ovoj zemlji osjećam da moram govoriti. Treba se suočiti s istinom. Osamdeset posto moje obitelji ubijeno je u jasenovačkom logoru, a baka je ubijena u Jadovnom. Par dana nakon 10. travnja 1941. došli su nas pljačkati, uz pozdrav ‘Za dom spremni’. Sjećam se, uzeli su mi kolekciju maraka. A mi smo svakodnevno slali pakete u Jasenovac, poznatima i nepoznatima, nosio sam ih u najbližu poštu. A koliko je bilo tih romanesknih situacija, trebalo je preživjeti svaki dan…”, pričao je naš sugovornik.
