Kad se u sisačkim kafićima spomene Lada, a s ulica kroz prozore dopre zvuk motora prolazećeg automobila, većina će pomisliti na glazbu, bilo da slušaju pop, rock ili nešto treće. Jazz je u gradu koji nazivaju i hrvatskim Detroitom prisutan kroz aktivnosti lokalnog kluba, a u dalekom ga svijetu predstavlja Lada Obradović, bubnjarka koja živi u Švicarskoj konfederaciji. Nakon "tradicionalne" Visoke škole, koju je pohađala u Grazu, trenutačno dovršava poprilično modernu školu u Bernu, uz rad na tri projekta.

S internacionalnim projektom glazbenika pet nacionalnosti Lada Obradović Kvintetom upravo se vratila s četverodnevnog putovanja na grčki otok Syros. Kvintet je nastupio na poznatom jazz festivalu pod sponzorstvom Kulturnog Centra Onassis iz Atene. Zadnjih mjeseci bili su finalisti nekolicine jazz natjecanja u Los Angelesu, New Yorku i Zurichu, dok za prosinac također pripremaju snimanje prvog albuma.

"Kao Hrvatica koja studira u Švicarskoj moram priznati kako vjerojatno ne bih uspjela završiti studij niti realizirati većinu projekata u slučaju da mi švicarske fundacije za umjetnike nisu priskočile u pomoć. Projekt Obradovic-Tixier Duo upravo je nedavno bio potpomognut fundacijom Migros Culturforum, koja nam je omogućila nekolicinu dobro plaćenih koncerata širom Švicarske", pohvalila se Lada stišavajući istodobno android na vibraciju.

Što radi jedna djevojka iza bubnjarskih prijelaza pitanje je koje se u najmanju ruku može smatrati neumjesnim, pogotovo u svjetlu šikaniranja radnica u filmskoj industriji, odnosno neslužbenog protokola u jednoj svjetskoj supersili. No govorimo li o široj percepciji jazza, sjetimo se filma "Whiplash" otprije nekoliko godina koji je churchillski etos o krvi, znoju i suzama kao jedinom putu do uspjeha samo naglasio. Istaknuvši tek fizički aspekt sviranja...

"Slažem se s tezom filma, pogotovo nakon što sam nedavno imala intervju gdje je pitanje imalo konture u kojima je moj život izložen kao jedna velika bajka u kojoj mi se ostvaruju divne stvari jer naprosto – imam sreće!??? Tu se moram osvrnuti kako zadnjih dvanaest godina radim kontinuirano i ne uzimam godišnji odmor, bolovanja ili pauze ni kad ih moje fizičko stanje zahtijeva. Sviranje instrumenta poput bubnjeva je fizički napor, što meni odgovara jer sam oduvijek bila posvećena sportu, te je to jedan od načina održavanja kondicije, no uz samo sviranje, veći dio vremena odnosi nošenje i slaganje opreme prije i nakon nastupa te višesatno sjedenje u autu ili avionu, ovisno o lokaciji koncerta", odahnut će Lada otirući diskretno znoj s čela.

Uputivši mi oprezan pogled preko nadlanice, skrivajući žulj na palcu, podsjeća na raspored da s ovim mjesecom završava deset radnih mjeseci unutar kojih je odradila više od 80 koncerata u oko 18 država Europe. Sa smanjenjem adrenalina nakon snimanja gore spomenutog projekta, klavir-bubanj dua prošli tjedan, realno stanje počinje izlaziti na vidjelo. Trenutačno je na jačoj dozi tableta kako bi bila u stanju hodati zbog upale i istezanja živaca i mišića u kralježnici i nogama.

Fizički aspekt sviranja traži i veće žrtve

"Mislim da taj spomenuti fizički aspekt traži više žrtve i od samog sviranja. Nažalost, već drugo snimanje slijedi kroz tri tjedna u New Yorku te sam već s prvim današnjim slobodnim danom morala provesti veći dio dana u sobi za vježbanje kako bih pripremila nove, poprilično teške materijale. To je jedan od projekata u kojem nastupam kao sidewoman", uzbuđeno će Lada. To je i David Tixier Trio, francuskog klavirista, jednog od najboljih mladih muzičara koje poznaje.

A uz Rafaela Jerjena, australsko-švicarskog basista – snima se prvi CD u poznatom brooklynškom studiju Bunker. Triju će se pridružiti i gosti, vrhunski newyorški gitarist Mike Moreno te vokalist Sachal Vasandani. Turneja povodom izdavanja albuma se priprema za travanj i svibanj sljedeće godine, a postoji šansa prezentiranja projekta i hrvatskoj publici.

Trenutačni je fokus samo na tri spomenuta projekta, u koje osim probi i pripremanja materijala ulaže i ostalo slobodno vrijeme za komponiranje novih kompozicija, aranžiranje, booking, promociju, prezentaciju projekata različitim fundacijama, izradu materijala, poput covera, portfolija, photo i videosnimanja, uz puno drugih aspekata glazbenog svemira, te je iz navedenih razloga bila primorana odbiti nemali broj ponuda raznih projekata u Europi.

Švicarsku scenu poznajemo po glasovitom jazz bubnjaru JoJou Mayeru koji živi u New Yorku, koji je fraziranje karakteristično za jazz nadogradio s tehnologijom. Njegovi nastupi kod nas, u pulskom Uljaniku i šire, imaju legendarni status. "Jazz je širok pojam i iako neki od mojih projekata nemaju karakteristike tipičnog jazza – a svatko od nas ima druge predod??be pod tim pojmom – mislim da sve to spada u potkategorije dotičnog stila.

Tijekom zadnjih godina moj izričaj se također mijenjao i osobno potpuno sam otvorena za promjene, tako da ne bih znala kuda će me budućnost odvesti. Ono u što sam sigurna je da glazba koju sviram mora imati dozu karizme koja me privlači dovoljno da bih prihvatila projekt", namješta dreadlockse Lada. Jazz i njegova kultura koju je odabrala za svoj životni put prepoznata je u cijeloj Europi, znatnije tek u Danskoj i Francuskoj, u kojima su po nekim glazbenicima imenovane i ulice i trgovi.

Šteta što hrvatski studenti moraju ići u inozemstvo

U Hrvatskoj se u posljednjih 15 godina jazz scena restaurirala zahvaljujući suradnji s nizom mentora iz Austrije, naposljetku i zahvaljujući tradiciji stipendiranja visokog školstva. No njezina se generacija bori s nostrifikacijom diploma.

"Slažem se kako su se jazz scena i edukacija u Hrvatskoj izdignuli na drugu razinu, no još je šteta što se hrvatski studenti moraju odlučiti za odlazak na studij u Austriju ili negdje dalje ako žele adekvatnu kvalitetu visokog školstva, no već i s ljetnim jazz školama vjerujem kako se situacija mijenja nabolje. Danas većina jazz glazbenika ima diplomu visokih škola. Pretpostavljam da baš zbog prevelikog broja studenata koji izlaze svake godine s jazz akademija, ideologija projekta kojim netko želi prezentirati svoj rad ima puno veću težinu nego sama diploma umjetničkog smjera", podijelit će svoj dojam.

"Što se tiče pedagoške diplome, vjerujem da je to potpuno drugi svijet u kojem diploma igra odlučujuću ulogu. O nostrifikaciji u ovom trenutku ne razmišljam zbog gore navedenog razloga", slegnut će ramenima.

"To je samo još jedna od birokratskih komplikacija kakve me prate od početka studija, i to neovisno o državi, rekla bih jedna od manjih za sada. Puno veći problem je to što se hrvatskim studentima koji se školuju u inozemstvu ne priznaje studentski status ili nemogućnost ulaska u Švicarsku i odbijanje vize tijekom kojeg je kao razlog izdvojeno moje državljanstvo, te otkazi s triju radnih mjesta kao profesorice bubnjeva i plivanja iz istog razloga.

" Popravljajući rajf, nastavlja o 14 mjeseci obavezne gnjavaže da uđe u švicarsku konfederaciju – odnosno da sraste i sama uz četiri magične riječi Eidgenossenschaft, Confédération, Confederaziun,  Confederacion... "Nakon svega što sam prošla, samo za upis fakulteta nakon već položenog prijamnog ispita kao jedini student diplomskog umjetničkog smjera jazz bubnja te šoka koji je izazvalo saznanje o odbijanju vize i poteškoća koje su iz takvog statusa proistjecale mjesecima, malo toga može izgledati kao problem", reći će s dubokim uzdahom.

Kad pogleda unatrag, nema dileme oko prijelaza s klavira na bubnjeve. Zapravo, ne može se zamisliti kao gitaristica, trubačica ili dirigentica. "Prijelaz s klavira na bubanj nije bio fluidan, zapravo uopće ne bih rekla da je bilo prijelaza. Kao dijete sam svirala klavir na nagovor roditelja, kako bih se glazbeno obrazovala barem u minimalnoj mjeri.

Već nakon četiri godine sam prestala s instrumentom jer me klavir iskreno nije zanimao te sam se posvetila intenzivnim plivačkim treninzima. Jednostavno iznenadno se dogodilo da sam otkrila bubanj i shvatila da je to nešto čime se želim baviti cijeli život", zadovoljno će Lada.