Prateći trag tetoviranja u prošlosti, ova izložba otvara i pitanje međusobnih kulturnih utjecaja tetoviranja, ali uranja također u suvremene interpretacije, percepcije i recepcije tradicijskih tetovaža, odnosno onih tetovaža koje su uvijek bile snažno vezane uz nasljeđe i kulturu iz koje potječu, a koje u suvremenom kontekstu često nadilaze svoje lokalne sredine te postaju globalno prihvaćen način izražavanja i dobivaju brojna nova značenja.

“Viša sam kustosica u Etnografskom muzeju, a tetoviranje je potpuno jedna etnološka, odnosno kulturno-antropološka tema tako da je ova izložba proizašla iz čiste istraživačke znatiželje. Naravno da sam primijetila i sve više tetovaža oko sebe i u jednom trenutku činilo mi se da su svi tetovirani, gdje god pogledam. I tako sam krenula. Kao etnologu bila mi je jako dobro poznata tradicijska tetovaža iz Bosne i Hercegovine, ali onda sam krenula i dalje. Zašto mladi danas tetoviraju te iste simbole, znaju li njihovo značenje, a također sam primijetila i drugačije tetovaže te ih povezala s nekim drugim kulturama, koje su vremenski i prostorno vrlo udaljene, pa sam krenula za tim tragovima”, rekla nam je Tea Rittig, viša kustosica i autorica ove izložbe.

Samo tetoviranje označava oslikavanje ljudskog tijela na način da se ispod kože unese neizbrisivi pigment. U tradicijskim se kulturama spomenuti pigment, koji je najčešće bio crni, pod kožu unosio uz pomoć igle, trna ili nekog drugog zupčastog pomagala, a također i provlačenjem obojenih niti pod kožu ili usijecanjem trajnih brazgotina oštrim predmetima, kao što su školjke. Rane su se zatim ispunjavale pepelom, muljem, drvenim ugljenom ili čađom, a čitav čin tetoviranja često je bio popraćen različitim pravilima, ceremonijama i tabuima te je uglavnom predstavljao i obred inicijacije mladih ljudi u svijet odraslih.

Osim estetske, tetovaže su imale i različite druge funkcije pa su se tako koristile za iskazivanje društvenog položaja, iskazivanje pripadnosti određenoj društvenoj skupini, klanu ili plemenu, ali ne smije se zaboraviti ni njihovo magijsko-religijsko značenje, koje je najčešće bilo apotropejsko, odnosno njihova je svrha bila da tetoviranu osobu zaštite od zlih sila i uroka, a u nekim slučajevima postoji i povezanost s totemističkim predodžbama.

Klasičnim područjem tetoviranja smatra se Polinezija, a osim na Pacifiku, bilo je rasprostranjeno i na Dalekom istoku, Novom Zelandu, u Australiji, Africi i Americi. Najstariji tragovi pronađeni su na egipatskim mumijama iz 2. tisućljeća prije Krista, a tetoviranje se spominje i u djelima Herodota, Strabona i Tacita te postoje i zapisi o tome kako su Rimljani tetovažama obilježavali kriminalce i robove sve do prihvaćanja kršćanstva.

Među neke od najstarijih primjera tetovaža na svijetu ubrajaju se one pronađene na Ötziju ili Ledenom čovjeku, koji je živio prije više od 5000 godina, a čije je tijelo pronađeno u rujnu 1991. godine u blizini Similaunskog ledenjaka u Ötztalskim Alpama. Iako se u početku pretpostavljalo da je riječ o unesrećenom alpinistu, ispostavilo se da je u pitanju arheološki nalaz, a detaljnim proučavanjem njegova tijela ustanovljeno je da se na njemu nalaze nizovi tetovaža. Njihova je svrha, po svemu sudeći, bila terapeutska, a identično terapeutsko tetoviranje i danas se prakticira u Indiji i Africi te se vjeruje da pomaže kod reume i artritisa. Tetovirao se zarezivanjem ili probadanjem kože, a u nastale rane zatim bi utrljao obojenu pastu od ugljena i, vrlo vjerojatno, sline. Zbog prisutnosti ugljena tetovaže su poprimile plavu boju, a u Ötzijevu slučaju nalaze se na njegovim leđima, desnom koljenu, gležnju i stopalu te na listu i peti lijeve noge.

Ipak, kako nam je ispričala gospođa Rittig, na našim prostorima također postoje indikacije o poznavanju tetovaža, a najbolji su primjer Vučedolci, čiji idoli upućuju na to da je određeni oblik ukrašavanja kože bio prisutan i u njihovoj kulturi.

“Sigurno je kako u svijetu gotovo da ne postoji neka kultura ili neka civilizacija koja ne poznaje tetovaže, odnosno koja ne poznaje tetoviranje. Od prapovijesti do danas. Što se tiče naših prostora, bilo mi je interesantno doći do odgovora na pitanje jesu li se Vučedolci tetovirali. Poznati su nam primjeri egipatskih mumija, Ötzija ili Ledenog čovjeka i tih direktnih dokaza tetoviranja koji su većinom zapravo sačuvana, balzamirana i mumificirana koža, bilo namjerno balzamirana, bilo zbog nekih prirodnih okolnosti. Kada govorimo o Vučedolcima, arheolozi zapravo tetoviranje povezuju s jednim neizravnim dokazom, a to su vučedolski idoli koji na golim dijelovima tijela imaju urezane križeve. Dakle, moguće je da su poznavali neku vrstu tetoviranja, odnosno obilježavanja tijela. A što se ostatka Europe tiče, ona je i prije putovanja Jamesa Cooka, koji je zapravo i uveo riječ ‘tattoo’ u engleski jezik, a zatim i u ostale jezike, poznavala tetoviranje, samo pod različitim nazivima, kao obilježavanje i različite varijante toga. Antički pisci, poput Herodota, opisuju tetoviranje, on ga je zabilježio kod Tračana, Ilira, Japoda, Pikta, Gala... Grci i Rimljani tetoviranjem su se koristili za označavanje robova, a u Europi su tijekom stoljeća postojale i hodočasničke tetovaže, putovanja na sveta mjesta ili hodočašće u Jeruzalem obilježavalo se tetovažom”, kaže nam gospođa Rittig.

Vučedolska kultura, nazvana po lokalitetu Vučedolu koji se nalazi pet kilometara istočno od centra grada Vukovara, predstavlja kulturni kompleks mlađeg eneolitika, odnosno bakrenog doba, a ishodišno joj je područje Slavonija i Srijem. Kao posebno njezino obilježje izdvaja se bogata i raznovrsna keramička proizvodnja, koju karakterizira posuđe sa sjajnom crnom površinom i osebujnim stilom ukrašavanja koji počiva na tehnikama urezivanja, duboreza i rovašenja, a sve se zatim upotpunjuje bijelom, žutom ili crvenom inkrustacijom. U odabiru ornamenata izražena je sklonost prema geometrizaciji, a među oblicima se osobito ističe niz specifičnih posuda u obliku golubice, odnosno jarebice.

Još jedan poseban oblik tetoviranja na balkanskom području jest i sicanje, odnosno bocanje, oblik tradicionalnog tetoviranja žena katolkinja iz Bosne i Hercegovine koje se najviše prakticiralo u periodu kada je Bosna i Hercegovina pala pod osmanlijsku vlast. Naime, kada su Turci otimali kršćansku djecu i slali ih u Tursku da budu janjičari i sluge, katolici su željeli obilježiti simbolom svoje vjere kako bi znali kome pripadaju. Običaj je kasnije postao dominantno ženski jer su katolici tetovirali svoje djevojke kako bi na sebi imale pečat katoličke vjere i kako bi bile odbojne muslimanima koji su često iskorištavali pravo prve bračne noći, odnosno spavali bi s tek vjenčanom ženom prije nego što bi to učinio njezin muž. Za tetoviranje su se koristili prirodni materijali, poput meda, ugljena i majčinog mlijeka, a najčešći motiv bio je križ. Takvo tetoviranje bilo je redovito otprilike do kraja 1930-ih godina, od kada je postepeno u padu. S obzirom na to da je riječ o vrlo poznatoj tradiciji tetoviranja odmah uz granicu s Hrvatskom, nimalo ne iznenađuje činjenica da su brojni istraživači, kako hrvatski, tako i strani, proučavali upravo ove tetovaže, njihovu povijest, njihovo značenje i njihov razvoj.

“Običaj tetoviranja katolkinja u Bosni i Hercegovini meni je kao etnologu bio vrlo dobro poznat, a mi u našoj dokumentaciji čuvamo fotografije Ivana Tkalčića, koji je bio i prvi kustos Etnografskog muzeja, iz 1923. godine, na kojima žene iz okolice Bihaća pokazuju tetovirane podlaktice. Tu je zatim i fotografija Milovana Gavazzija, koji je kasnije bio utemeljitelj studija etnologije na Filozofskom fakultetu. To je fotografija iz 1940. godine na kojoj se vide tetovaže na rukama, a Mario Petrić, dugogodišnji ravnatelja Etnografskog muzeja, 1973. godine pisao je i doktorat o porijeklu tetoviranja. O tom običaju tetoviranja u Bosni i Hercegovini krajem 19. stoljeća pisali su mnogi istraživači, među kojima je bio i austrijski liječnik Leopold Glück, koji je u svojim zapisima iz 1889. godine tu praksu tetoviranja u Bosni i Hercegovini povezao s osmanskim osvajanjima, odnosno s islamizacijom. Tetovaža je bila pečat vjere i to jednostavno objašnjenje imalo je odjeka upravo zbog te svoje jasnoće, zbog toga što objašnjava trenutak kada tijelo postaje granica vjere u doba neke transformacije društva. Traži se također i neki kontinuitet u motivima pa tako to bilježi i arheolog Ćiro Truhelka krajem 19. stoljeća i postavlja pitanje o križu kao glavnom motivu, koji nije uvijek bio kršćanski simbol, njegova funkcija može biti i starija, pretkršćanska. Zanimljivo je koliko je stoljeća ta tetovaža opstala s gotovo nepromijenjenom tipologijom motiva, ali se promijenilo njezino značenje. Od nečega funkcionalnog kao što je, recimo, objašnjenje pečata katoličke vjere, odnosno amulet protiv prisilnog prelaska na drugu vjeru, ta tetovaža zadržala se kao neka običajno obrazovna praksa da bi na kraju preživjela sve do danas, kao neki primjer individualizma”, ispričala nam je gospođa Rittig.

Iako tetoviranje kao takvo ima izuzetnu dugu i bogatu tradiciju, njegova se uloga tijekom stoljeća uvelike promijenila. Tetovaže koje su nekada služile kao zaštita ili kao izraz pripadnosti nekoj vjeri i kulturi, u suvremenom svijetu postale su prvenstveno izraz individualizma i slobode, odnosno svojevrstan oblik izražavanja osobnosti te sredstvo neverbalne komunikacije. Ipak, s obzirom na to da tetovaže danas posjeduju gotovo svi, nemoguće je ne postaviti pitanje o tome gdje je granica? Jesu li tetovaže uistinu oblik individualizma ili su postale trend, moda, odnosno nešto što je apsolutno sveprisutno. Na pitanje o tome kako gleda na ulogu tetovaža u današnjem svijetu, gospođa Rittig odgovara:

“Mi možemo govoriti o tome što je tetovaža bila nekad, u nekim kulturama ona je predstavljala, primjerice, neki ritual, a danas ona može biti trend, moda i pitanje jesu li ljudi uopće svjesni toga. Ona može predstavljati otpor, može predstavljati normu, može biti nešto što je autentično, tradicijsko ili inspirirano nečim autentičnim, a onda promijenjeno. Tetovaža je jako žilavi kulturni element koji se uvijek kreće između tih granica. To je stvarno velika tema koja toliko toga povezuje, a u svim tim kulturnim razdobljima tetovaža se mijenja i preživljava, dobiva nova značenja. A danas je možda najočitija kao izraz individualizma, kao neki izraz slobode tijela ili slobode izražavanja. S druge strane, ako se okrenete oko sebe, svi imaju tetovaže i pitanje je gdje je sad tu ta neka granica. Tetovaža je danas postala mainstream. Sigurno su ih koristile i supkulture za izražavanje stavova, životnog stila i svega ostalog što ide uz odijevanje, glazbu, stavove i tako dalje, ali rekla bih da je danas sve to nekako fluidnije.”

Vremena se mijenjaju, a s njime i konteksti u kojima živimo te sve to utječe na način na koji shvaćamo i promatramo svijet oko sebe, a društvene percepcije tetovaža ovdje nisu iznimka. Ipak, njihova prisutnost u različitim društvenim, povijesnim i kulturnim kontekstima ukazuje na to da je uistinu riječ o tradiciji koja je spremna preživjeti i koja se spremna prilagoditi. Bilo da predstavljaju pobunu protiv određene društvene norme ili neki općeprihvaćeni fenomen, tetovaže svojom trajnošću svakako prate ljudska iskustva te stvaraju identitet, bilježe stavove, oblikuju čovjekov odnos prema tijelu i pamte proživljeno jer one, na kraju krajeva, predstavljaju nešto što traje cijeli život i što će zauvijek ostati pod ljudskom kožom te nastaviti ispisivati niz osobnih priča, baš kao što su činile i tisućljećima ranije, kada su se prvi puta pojavile.