Još se 2017. godine pojavila serija “Male laži” u kojoj su glumile Reese Witherspoon, Nicole Kidman, Shailene Woodley, Alexander Skarsgard, Adam Scott, Zoe Kravitz i Laura Dern. Roman po kojemu je nastala objavila je 2014. godine popularna australska spisateljica Liane Moriarty, autorica popularnih romana: “Tri želje”, “Posljednja godišnjica”, “Što je Alice zaboravila”, “Hipnotizerova ljubavna priča” i “Suprugova tajna” prevedenih na više od 35 svjetskih jezika. Što je zapravo milijune ljudi na različitim kontinentima nagnalo da uživaju u krimi uroti iz svijeta privilegiranih američkih bogatašica čiji su životi nedostupni većini njihovih vršnjakinja, dok se jedan incident učini dovoljnim da uništi štićeni univerzum njihovih ne samo klasnih, nego i ostalih privilegija te ih prilično okrutno izloži stvarnosti? Madeline je energična, duhovita, zajedljiva i strastvena žena, mnogo toga pamti i ništa ne oprašta. Celeste je zatočenica vlastite ljepote i ispašta zbog iluzije o savršenstvu. Samohrana majka Jane nova je u gradu i osvaja mladošću. Te tri žene nalaze se na različitim raskrižjima, ali završit će na istom, zapanjujućemu mjestu. “To se svakome može dogoditi”, završna je rečenica ispisana iz romana.

No ono na što taj roman, napisan još prije raznih kataklizmičkih katastrofa s kojima smo se u međuvremenu suočili, od COVID pandemije do ratova koji nas straše i okružuju, upućuje na mehanizam laži o kojemu svakodnevno svjedočimo i koji nezaustavljivo upravlja našim životima. I ne govorim o lažnim vijestima (fake news) koje su nastale korištenjem masovnih obmana plasiranih u javnost putem novina ili društvenih mreža niti o bilo kakvim drugim propagandnim dezinformacijama, govorim o onim “malim lažima” o koje se svakodnevno spotičemo i koje su time postale dijelom naše dnevne rutine te ih više i ne percipiramo kao nešto opasno, nešto što bi nam u konačnici moglo promijeniti živote, nešto nalik onome što se dogodilo junakinjama američke hit serije. Jer s lažima se neprestance susrećemo. Laže se u medijima, na tribinama, laže se na političkim skupovima, prije i poslije izbora, u televizijskim emisijama, u obitelji, među susjedima, u banalnim svakodnevnim situacijama... Lažu djeca, mladi i stari u svim geografskim i kulturološkim područjima, laž doista nema ni putovnicu ni dobnu granicu. I kao da u svom tom uzbudljivom životnom vrtlogu više ne postoji razlika između malih i velikih laži jer one male, prenoseći se različitim kanalima, ubrzo postaju velike, sudbinske, ponekad toliko važne da mogu promijeniti izglede cijeloga svijeta. Od laži se naprosto ne može pobjeći. Ne kažem da nismo i prije lagali i služili se najrazličitijim “smicalicama” kako bismo preživjeli, ali danas je laž gotovo imperativ vremena, nešto što se ne kažnjava, nego vješto opravdava. Ono što je donedavno bilo mjera naše slabosti, sad se predstavlja logičnim slijedom u načinu komunikacije i u euforičnim izgledima naše zavodljivo kaotične stvarnosti. Fenomen laži više i nije fenomen, gotovo se prirodnim čini da političari lažu i kao da im je to, nekim uvriježenim pravilima na koja su pristali građani, već unaprijed oprošteno. Sve je teže razlikovati informacije od dezinformacija, društvene mreže i mediji poprišta su nerijetko izmišljenih političkih sukoba, istina je danas gotovo nevažna i na nju se rijetko tko poziva.

Lažemo i u umjetnosti. Odlazimo na kazališne premijere i potom čestitamo autorima i glumcima, lažno se diveći predstavama na kojima smo se beznadno dosađivali. Pišu se pozitivne kritike i izmišljaju razlozi kako bi se prikrile krive (re)interpretacije, pogrešni glumački tonovi, infantilizam i krajnje površnosti, nerazumijevanje vremena i promašena očekivanja publike. Zato nam je kazalište i loše jer lažemo jedni drugima u njemu i o njemu, dok umanjujemo našu odgovornost u cijelom tom procesu naizgled bezopasnog laganja koje nas na ništa ne obvezuje. Zaboravljamo pri tome kako su romanu, a potom u američkoj seriji, upravo “male laži” rezultirale smrtnim ishodom i uništili živote besprijekornih protagonista savršene stvarnosti. I rijetko se, nažalost, pitamo mogu li te svakodnevne laži na koje se sve više navikavamo doista uništiti kazalište, grad u kojemu živimo, državu koju volimo, svijet koji nam pripada...