Posljednji prijeratni hrvatski film, sniman uglavnom u Polači kraj Knina, u hrvatsko-srpskoj koprodukciji i s ekipom koja je dolazila s obje strane, bila je “Virdžina” Srđana Karanovića. Ujedno, možda je to bio i prvi hrvatski, ali i srpski queer film. U vrijeme kad su se svi identiteti društva u raspadu sveli na vjerske i nacionalne, i započeli još jedan rat koji nikad neće doći kraju, Karanovićev se film bavi virdžinama, kćerima koje bi u kućama koje ostanu bez ijedne muške glave po drevnom običaju preuzimale ulogu sinova. Ta koja je postajala virdžina po svemu bi bivala muško, osim po tome što se nije ženila i nikome ne bi bila ocem. Karanovićev film, koji govori o jednoj malo drukčijoj virdžini, dozvolu za prikazivanje dobio je 5. travnja 1991., ali nikad nije imao hrvatsku premijeru. Započeo je rat i stvarnost je pregazila fikciju.

U vrijeme kad je dovršavao “Virdžinu”, Srđan Karanović imao je 46 godina. Bio je pri vrhuncu životnih i stvaralačkih moći, autor “Mirisa poljskog cveća” iz 1977. i “Petrijina venca” iz 1980., kao i televizijskog filma “Pogledaj me nevernice” iz 1974., koji spadaju u nekolicinu najupečatljivijih filmskih djela snimljenih na našim jezicima. Karanovićevi filmovi imali su ozbiljan međunarodni odjek, radio je u Americi kao profesor filma, imao je veze po Europi, i vjerojatno je nakon raspada Jugoslavije negdje drugdje mogao nastaviti snimati filmove. Kao što ih je, vjerojatno i mnogo lakše, ali uz ponešto drukčije pretpostavke, mogao snimati i u Srbiji. Međutim, u trideset godina nakon “Virdžine” uspio je dovršiti samo dva filma: “Sjaj u očima” 2003. i “Besu” 2009. Ali kao da su i to bile neke nategnute i teško održive produkcije. Mirovinu je dočekao kao profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, prezrevši bilo kakvu mogućnost da društvenim kompromisima potpomogne karijeru filmskog redatelja.

Krajem 2022., nekoliko tjedana po završetku beogradskog Sajma knjiga, Geopoetika je objavila knjigu Srđana Karanovića “Sam o sebi”. Riječ je o autobiografskom, ispovjednom tekstu zanimljivom već i po vremenski zahvaćenom okviru: Karanović piše i govori o životima svojih roditelja, o djedovima i bakama i o svom djetinjstvu, odrastanju i adolescenciji, o amaterskom bavljenju filmom, o upisu i o studiju režije na čuvenoj praškoj akademiji, o Praškom proljeću i o završetku studija. Iako u priči postoji niz ekskursa u vrijeme kad je snimao najčuvenije svoje filmove, a onda i seriju “Grlom u jagode”, iako je priča ispripovijedana iz perspektive gospodina koji je u času izlaska knjige već navršio sedamdeset i sedmu te svoju profesionalnu putanju smatra uglavnom dovršenom, sve što je Karanović “Sam o sebi” mogao reći završava, otprilike, s njegovim diplomskim filmom.

Vremenski okvir knjige se, dakle, prilično precizno podudara s vremenskim okvirima junaka serije “Grlom u jagode”. Kao da je pripovjedač - inače, sjajan, efektan, precizan - skoro pola stoljeća nakon što je snimio životne pripovijesti Baneta Bumbara, Mikija Rubiroze, Čombeta, Ušketa i Goce, Taleta Surovog, Banetove sestre Seke Štajn, a onda i Banetovih roditelja, bake Elvire, te mnogih drugih čiji bi životi također bili dopričani, jer nitko se u ovoj seriji nije slučajno ni uludo pojavio, završno s besmrtnom gospođom Tapisirović, nakanio da ispripovijeda u ovoj knjizi u istim zadanim okvirima i pripovijest o sebi. S tim da će čitatelj, povremeno, u likovima iz Karanovićeva života prepoznavati ponešto od onoga što su ponijeli likovi u seriji. Ili će u nekim životnim situacijama, anegdotama, živim scenama, vidjeti nešto iz serije.

Ali to je samo jedan od nekoliko načina na koji ćemo čitati ovu knjigu. Za razliku od tolikih drugih ljudi, među njima i velikana naše kulture, koji nostalgično iznose svoju istinu o epohi, Srđan Karanović ni na koga nije kivan. On ne optužuje, ne sudi, ne iznosi argumente o vlastitoj ispravnosti, ne gradi si spomenik u koji bi se pretvorio. Nikoga ni za što ne krivi, ne naplaćuje tantijeme za svoj pravovremeni antinacionalistički stav, ne iznuđuje ničija priznanja, a o ljudima, uglavnom, lijepo govori. I ne nudi to kao recept za neku tuđu ispovijest. Ovo je naprosto on, a ne netko drugi.

”Sam o sebi” privatna je povijest epohe. Istovremeno, to je mali nenametljivi priručnik o snimanju filmova i pripovijedanju priča. A onda i o tome što može ili što treba biti tema jednog filma. “Sam o sebi” istovremeno pokazuje što u nas znači biti mimo svijeta. I koliko to košta. Ne košta mnogo, samo što nećeš snimiti svoje filmove, nećeš biti čašćen državnim nagradama niti ćeš biti onako voljen i citiran kao što su bili i još jesu junaci tvoje televizijske serije. I na kraju, ništa od svega toga nikome nećeš u svojoj knjizi nabijati na nos. Sam si tako htio i do kraja si to proveo. Veoma gospodski, s mjerom i s osjećajem za druge ljude! Ovakve knjige su važne, jer mimo svih njihovih autorskih ambicija, koje su, razumije se, u socijalnom smislu mnogo skromnije, svom čitateljstvu pružaju neočekivani okvir za samopoštovanje. Za jednoga starog profesora i učitelja filma teško da može postojati većeg ostvarenja.

Karanovićev djed po ocu bio je etnograf, kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Krajišnik. Djed po majci bio je u ono vrijeme dosta čuveni, a do danas važni književni prevoditelj. Njegova žena, Karanovićeva baka, Zagrepčanka Marija, bila je sestra velikog hrvatskog slikara Vladimira Becića. Otac, osnivač Jugoslavenske kinoteke, njezin prvi direktor i cjeloživotni entuzijast u kulturi. Majka, domaćica, koja je trebala biti i nešto drugo, ali takva su bila vremena, zanedalo joj se. Živjelo se u Beogradu, uglavnom skromno, u poslijeratnim godinama i u obiteljskom sustanarstvu, s partajama, kako se to onda govorilo. Srđan je, naravno, bio jedinac, pa se često morao igrati sam. “Kad sam se pitao kako ću, Mama bi, zauzeta nekim poslom, samo rekla: Zamišljaj. Pa je tako od tog naoko bezazlenog, a u stvari fatalnog majčinog savjeta nastalo sve drugo. Dugo su u kući dvojili hoće li ga i kad će ga pustiti iz kuće, da se igra s vršnjacima i upozna život. Deda i baka bili su protiv, a mama se kolebala. Dječaka je, naravno, vuklo. Tata je rekao da se mora van, jer da će inače, kao jedinče, postati ‘sekapersa’. Ne sećam se da li sam sam otišao ili me je Tata samo odveo i ostavio. Uglavnom, lako sam se uklopio u opštu graju i jurnjavu. Mama i Tata su me pažljivo motrili s prozora devojačke sobe dok me, pošto se smrkavalo, nisu pozvali kući na večeru. Odmah sam se vratio presrećan, zajapuren, malo uprljan, oznojen. Baki koja me je čekala kod otvorenih vrata oduševljeno sam se pohvalio onim što sam naučio:

- Bako, marš u pičku materinu!

Baka se zgranula. Prebledela je i povukla se u sobu. Verovatno je odmah dobila napad migrene od koje je često patila, Mama, Deda i Tata su se smejuljili, ali mi ništa nisu rekli niti su me kaznili. Kasnije mi je Tata u jednoj od naših šetnji objasnio da postoje reči i izrazi koje koriste prostaci, a ne kulturni ljudi. Pogotovu ne pred onima koje volimo. Za Dedu i Baku je na kraju najveći krivac bio moj otac, jer je puštao da me vaspitava ulica.”

U ovoj savršeno ispripovijedanoj epizodi prepoznaju se sjene likova iz serije “Grlom u jagode”, premda nigdje i nikad nema podudaranja u socijalnom podrijetlu, pa ni u samim karakterima. Ali nikad to nije sentimentalna priča o nekom općem djetinjstvu niti je, općenito, u Karanovića previše djetinje uživancije. Povremenom ciljanom šaljivošću, negdje na tragu Ćosićeve “Uloge moje porodice u svetskoj revoluciji”, on s lakoćom klizne i kroz poneki neprobojan mrak: tako, recimo, u epizodi o ujakovu samoubojstvu.

U knjizi “Sam o sebi” mnogo je riječi o studentskim filmskim vježbama te o čuvenim praškim profesorima, o studiranju i prijateljevanju s Goranom Markovićem, Rajkom Grlićem, Predragom Pegom Popovićem, Lordanom Zafranovićem... Ali nikad tu nema ničega što bi sugeriralo autorov značaj i njegovu veličinu i ispravnost u bilo čemu. Nije Karanović skroman, samo je gospodstven ili je veoma oprezan pred opasnošću da nagrdi svoj život govoreći neukusno lijepo o sebi.

Neće Karanović prešutjeti ni kako je izgledao njegov ispit kod Milana Kundere, koji je polagao u paru s Goranom Markovićem: “Ušli smo, s priličnom tremom, iako smo se uzajamno preslišavali na koleju. On nam je s vrata uzeo indekse i, tražeći naziv svog predmeta, govorio da nam je predavao najbolje što je umeo i da se nada da smo nešto zapamtili, ili da ćemo u životu o romanu razmišljati i dalje dok budemo smišljali filmove. Ne pada mu na pamet da ponižava nas i sebe i da nas - ispituje. Zato će svima, pa i nama, dati najbolje ocene. Vratio nam je potpisane indekse i tek tad ponudio da sednemo. Bili smo, naravno, zbunjeni. Nismo znali šta da mislimo? Pan Kundera nas je pitao kako nam se dopada Prag, kako se snalazimo? Rekao nam je i da prvi put ide u Dalmaciju, na letovanje, i pitao koliko, na primer, u Splitu, košta litar crnog vina, a koliko turecká káva i da li kod nas već ima koka-kole?”.

Srđan Karanović napisao je dobru i važnu knjigu o životu i o filmu, u kojoj je sve vodilo ka filmu, po cijenu života se morao studirati film, ali film nikad nije bio važniji od života. U njegovu slučaju, a možda i inače, važno je bilo da bude tako, jer bi životni kompromisi da bi se snimio film ustvari bili protiv filma. Osim zamišljanja, na koje ga je navela majka, film je u slučaju Srđana Karanovića podrazumijevao i određenu razinu ljudskog dostojanstva. Bez toga nema smisla ni da se snima. Knjige, međutim, mogu da se pišu i o vlastitom trošku. Ova je jedna od dragocjenijih.