Tzv. godinu čitanja zadovoljstvo je zaključiti ponajboljom zbirkom poezije u nas: četvrtom zbirkom nagrađivane Martine Vidaić (Zadar, 1986.), koja je, nakon sjajnih rukopisa "Era gmazova" (2011.) i "Tamni čovjek Birger" (2016.) te nešto slabije zbirke "Mehanika peluda" (2018.), objavila vjerojatno do sada svoju najbolju knjigu pjesama. Dominantno pjesama u prozi nagrađenih ovogodišnjim "Kamovom". Podsjećam, "Era gmazova" nagrađena je Goranom za mlade pjesnike, a "Mehanika peluda" bijenalnom nagradom "Ivan Goran Kovačić". Premda književne nagrade ne znače nužno neupitnu referenciju kvalitete nagrađenog djela, u ovom slučaju to se odnosi na "Mehaniku peluda", koju smatram Vidaićkinom najslabijom do sada objavljenom zbirkom poezije, one ipak dijelom upućuju na estetske domete koji su, ovom je knjigom potvrđeno, u autoričinu slučaju bravurozni. Vidaić nije autorica koja uživa medijski tretman opisiv kao "iskakanje iz paštete". To je dijelom i njen izbor. Pa ipak, nagrade i kritički osvrti na autoričin rad potvrđuju prepoznatost učinjenoga, što veseli te upućuje na moguću, kvalitativno temeljenu afirmaciju oslobođenu uzusa recentne autorsko-marketinške prakse potpomognute reklamnim mogućnostima društvenih mreža.

Zbirka nije podijeljena u cikluse, sačinjena je od četrdeset i pet nenaslovljenih tekstova obilježenih rimskim rednim brojevima, a primarno opisiva kao kritika društveno prevladavajućega emocionalnog imperativa, zloćudne nuspojave po sebi fašistoidne političke korektnosti. Emocionalni imperativ (V.) biva proširen na egzistencijalni ("dan, poput papira, traži da bude ispisan"). Subjekti su u prvom redu prodavačice na tržnici: Gracijela, Vúka, Isadora i sl. Njima nasuprot, groteskni opis mladih žena kupaca (IV.) upućuje na stradanje intime, emocionalnu degeneraciju kao rezultat izloženosti konzumerističkom kontekstu. Povezanost prodavačica i kupaca očituje se relacijom intime i povjerenja (X.). Duhovita melankoličnost opisa relacije pojačava kritički odnos prema konzumerizmu oslikan transferom obitelji iz tržnice u trgovački centar, tamo gdje se prodavači i kupci međusobno ne oslovljavaju imenom. Živost primarno promatranoga prostora, provučena kroz godišnja doba kao provodne motive, ne podliježe zakonu kalendara nego gradirano primijenjenoj gramatici mnoštva s ciljem utvrđivanja prostornoga nadidentiteta. Opisi, uz povremenu doziranu infantilnost, a zahvaljujući brižno njegovanoj metafori, katkad bivaju obilježeni nadrealističkim slojem (XIII.): "gracijela je pukla, gracijela je pukla, viču dječaci koji trče kroz gužvu držeći se za svoje male penise, a gracijela mirno govori: 'ništa strašno, samo glava', i skuplja bijele komadiće mozga koje sve jači valovi stalno izbacuju".

Daljnji razvoj rukopisa nudi sve izraženiju neoekspresionističku notu: od opisa defektnoga djeteta prodavačice (XVII.) do, primjerice, uvodnog fragmenta predstojećeg teksta koji provocira asocijaciju na manifestiranje frojdovske misli u suvremenoj umjetnosti. Bilješka o prosjaku Beri, pak, lucidno demontira simboliku egzistencijalnoga progresa čije Sunce "užarenim iglama tetovira mrak na ljudske obraze". Tome valja dopisati i prikaz egzistencijalnog paralelizma: truljenje ostataka voća i povrća (XXII.) i uloga mrava kao razgrađivača uvode u komentiranje sirotinje, paralelnoga grada, podzemlja definiranoga izostankom vidljivosti, svijeta sakupljača i saprofita, čija bijeda uvjetuje blagostanje vidljivih. Pitanje je to bešćutnosti postsocijalizma, kojem je, kao temeljna karakteristika, groteskno dopisana "falusoidnost", koja se ogleda i u policajčevoj kretnji u tekstu XXIV.: "po glavnim prolazima policajac se s oba penisa klati". Crnohumorni aspekt katkad je polučen i parafrazom (XXVII.); onom, primjerice, najpoznatijeg primjera slavenske antiteze: "što se bijeli na tržnici napuštenoj? nit´ je češnjak, nit´ su zubi prosuti, nego hlače usamljene prodavačice, što mislila je da ljeto će još trajati, a sad, pod kišom bombi, osjeća da joj nadolazi proljev".

Slika posttranzicijske tržnice kao ogledala "novoga humanizma" upotpunjena je "uputom za ljudoždere na izlogu mesnice" (XXIX.), zatim i skicom prostora šutke usvojene postapokalipse (XXX., XXXI., XXXII.), pa i privida obnove (XXXIII., XXXIV.) tako bolno, premda neizravno, usporedive s godišnjicom banijske kataklizme i "obnove u punom jeku". Moć opisa ogleda se i u potresnom prikazu opsesije suvremenog društva industrijskom ljepotom (XXXVIII.): "a djevojka sa slamnatim šeširom, čije je srce eksplodiralo u brojne akne, prilazi da spasi svoju delinkventnu kožu koja stalno prijeti bijegom od ogledala". Tekst XL. prikazuje odlazak starih lica i "preobražaj" tržnice, njenu modernizaciju prema kakvim god standardima. Posrijedi je virtuozna, groteskno strukturirana bilješka o licemjerju spomenutoga postsocijalizma ili, čak šire, postpovijesti, historije u nastajanju koju je politički nekorektno imenovati historijom. Tekst XLV. rukopisno je finale obilježeno jednim od provodnih motiva; onim djevojčice/djevojke/žene sa slamnatim šeširom koja je, življenim cinizmima usprkos (ili zahvaljujući), sad odrasla, a čiji spomen, koliko god parolaški zvučalo, pokazuje da život ide dalje: "žena sa slamnatim šeširom stavlja riblje ljuske na zjenice. sad će mi oči šutjeti, kaže". Tako i mi, na tržnici književnih naslova, nastavljamo potragu za onim najboljima. A "Trg, tržnica, nož", kad je recentno domaće pjesništvo posrijedi, to svakako jest. Knjiga koja je nedvojbeno obilježila pjesničku produkciju u 2021. godini i kojoj je "Kamov" pripao posve zasluženo. Pandan, komentiramo li kvalitetu, zbirci "Smiljko i ja si mahnemo" Eveline Rudan iz 2020. Također nagrađivanoj, premda i Rudanova, baš kao i Vidaić, ne iskazuje sklonost stalnoj medijskoj prisutnosti, o kojoj se na društvenim mrežama nedavno, po tko zna koji put, povela rasprava. Pritom su pojedini autori, među kojima sam primijetio i nekolicinu manje ili više afirmiranih, inzistirali na tvrdnji da bez stalne medijske prisutnosti nije moguće pronaći put do čitatelja. Nonsens, ako je suditi po navedenim dvjema autoricama, a na užas onih koji bi književnu kritiku najradije zabranili zakonom. Kad već to ne mogu, radije odabiru strategiju bagateliziranja književne kritike, prozivanja kritičara redom korumpiranima i podvlačenja pod isti nazivnik temeljitih čitanja te "lajkanja" uvjetovanog spomenutim emocionalnim imperativom. Do mjere da se, nakon što se "okušao" u ocjenjivanju filma, društvenomrežno prihvatljivim vrednovanjem literature može pozabaviti i uvaženi neoliberalni homo criticus Andrej Plenković. Za kojeg ni onda, nasreću, na Vidaićkinoj tržnici neće biti mjesta!