Tzv. godinu čitanja zadovoljstvo je zaključiti ponajboljom zbirkom poezije u nas: četvrtom zbirkom nagrađivane Martine Vidaić (Zadar, 1986.), koja je, nakon sjajnih rukopisa "Era gmazova" (2011.) i "Tamni čovjek Birger" (2016.) te nešto slabije zbirke "Mehanika peluda" (2018.), objavila vjerojatno do sada svoju najbolju knjigu pjesama. Dominantno pjesama u prozi nagrađenih ovogodišnjim "Kamovom". Podsjećam, "Era gmazova" nagrađena je Goranom za mlade pjesnike, a "Mehanika peluda" bijenalnom nagradom "Ivan Goran Kovačić". Premda književne nagrade ne znače nužno neupitnu referenciju kvalitete nagrađenog djela, u ovom slučaju to se odnosi na "Mehaniku peluda", koju smatram Vidaićkinom najslabijom do sada objavljenom zbirkom poezije, one ipak dijelom upućuju na estetske domete koji su, ovom je knjigom potvrđeno, u autoričinu slučaju bravurozni. Vidaić nije autorica koja uživa medijski tretman opisiv kao "iskakanje iz paštete". To je dijelom i njen izbor. Pa ipak, nagrade i kritički osvrti na autoričin rad potvrđuju prepoznatost učinjenoga, što veseli te upućuje na moguću, kvalitativno temeljenu afirmaciju oslobođenu uzusa recentne autorsko-marketinške prakse potpomognute reklamnim mogućnostima društvenih mreža.
258
prikaza
Knjiga 'Trg, tržnica nož': Nepatvoreni užitak u tekstu
1/3
Kad je recentno domaće pjesništvo posrijedi, 'Trg, tržnica, nož' Martine Vidaić knjiga je koja je nedvojbeno obilježila pjesničku produkciju u 2021. godini i kojoj je 'Kamov' pripao posve zasluženo
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
Prijavi se
Prijavi se putem Facebooka
