The Band je osnovan u drugoj polovici 1950-ih u Torontu. Činili su ga Rick Danko (bas gitara, gitara, vokal, violina), Garth Hudson (orgulje, klavijature, harmonika, saksofon), Richard Manuel (klavir, bubnjevi, vokal) i Robbie Robertson (gitara, klavir, udaraljke), svi Kanađani, te Amerikanac Levon Helm (bubnjevi, vokal, mandolina, gitara, bas gitara). Grupa je kombinirala elemente americane, folka, rocka, R&B-a, jazza i countryja, što je utjecalo na bojne rock autore, poput Georgea Harrisona, Eltona Johna, Grateful Dead, Erica Claptona... Između 1958. i 1963. grupa je bila poznata kao Hawks i bili su prateći bend rockabilly pjevača Ronnieja Hawkinsa iz Toronta. S Hawkinsom su u tom razdoblju snimili nekoliko singlova i postali poznati kao najbolja rock grupa na glazbenoj sceni Toronta. Hawkins je redovito sazivao cjelonoćne probe nakon dugih klupskih koncerata, što je rezultiralo time da su mladi glazbenici brzo razvili svoje instrumentalne vještine.

Krajem 1963. grupa se odvojila od Hawkinsa zbog osobnih razlika. Umorili su se od čestog sviranja istih pjesama i htjeli su izvoditi originalni materijal, a bili su i oprezni prema Hawkinsovu strogom vodstvu. Kažnjavao bi Hawkse ako bi dovodili svoje djevojke u klubove ili pušili marihuanu.

“Na kraju nas je izgradio do točke u kojoj smo prerasli njegovu glazbu i morali otići. Sam sebi je pucao u nogu, zapravo, izoštrivši nas u tako odličan bend da smo morali izići u svijet, jer smo znali kakva je njegova vizija za sebe, a svi smo bili mlađi i glazbeno ambiciozniji”, izjavio je kasnije Robbie Robertson.

Širu popularnost bend je stekao sredinom 1960-ih kao prateći bend Boba Dylana početkom njegove “električne faze”, na koncertnoj turneji iz 1966. godine. Krajem ljeta 1965. Bob Dylan tražio je prateći bend za svoju prvu američku “električnu” turneju. Robertsonova prijateljica Mary Martin, koja je radila kao tajnica Dylanova menadžera Alberta Grossmana, predložila je Dylanu da posluša Hawkse, koji su svirali u jednom torontskom lokalu. Nakon što je čuo svirku benda i sastao se s Robertsonom, Dylan je pozvao Helma i Robertsona da se pridruže njegovu pratećem bendu. Nakon dva koncerta uz Dylana, Helm i Robertson su Dylanu rekli da su odani svojim kolegama iz benda i da će nastaviti s njim samo ako angažira sve Hawkse. Dylan je prihvatio ponudu te pozvao Levona i Hawkse na turneju s njim. S Dylanom, Hawksi su od rujna 1965. do svibnja 1966. odsvirali niz koncerata, najavljenih kao “Bob Dylan i The Band”. Turneju je obilježila Dylanova navodno obilna upotreba amfetamina. Neki članovi Hawksa pridružili su se ekscesima. Većina koncerata dočekana je s dobacivanjem i neodobravanjem čistunaca folk glazbe. Helm je bio toliko pogođen negativnim prijemom da je napustio turneju nakon nešto više od mjesec dana i propustio ostatak koncerata te godine, kao i svjetsku turneju 1966. Tijekom europskog dijela turneje, Dylan i Hawksi svirali su u Free Trade Hallu u Manchesteru 17. svibnja 1966. Koncert je postao legendaran kad je, pri kraju Dylanova električnog seta, jedan od članova publike viknuo: “Juda!”, na što se Dylan okrenuo prema Hawksima i rekao: “Svirajte jebeno glasno!”.

Nakon toga započeli su “Like a Rolling Stone”. Kritičar Dave Marsh opisao je tu izvedbu kao “kristalizaciju svega što je rock’n’roll glazba, u svojem najboljem izdanju”. Nakon turneje bend se, uz pomoć Dylana i njegova menadžera Alberta Grossmana, preselio u Saugerties u New Yorku, gdje su snimili neformalne snimke koje su postale osnova za njihov debitantski album iz 1968. “Music from Big Pink”. Budući da su ih razni frontmeni i lokalno stanovništvo Woodstocka uvijek nazivali jednostavno “bend”, Helm je rekao da je ime “The Band” dobro funkcioniralo kad je grupa postala samostalna. Bend se odlučio za to ime kao službeno i počeo nastupati pod njim od 1968. pa nadalje. Dylan je nastavio surađivati s The Bandom tijekom njihove karijere, a najznačajnija suradnja je zajednička turneja iz 1974.

Debitantski album The Banda, “Music from Big Pink”, objavljen je u srpnju 1968. i bio je široko hvaljen. Sadržavao je tri pjesme koje je napisao Bob Dylan. Na ovom albumu nalazi se i “The Weight”, najpopularnija pjesma The Banda. Roger Waters iz Pink Floyda smatrao je ovaj album “drugim najutjecajnijim albumom u povijesti rock and rolla”. Krajem 1969., nakon uspjeha albuma “Music from Big Pink”, The Band je krenuo na turneju, počevši s nastupom u Winterland Ballroomu. Nastupili su i na legendarnom Woodstocku, iako njihov nastup nije uključen u poznati dokumentarni film zbog pravnih komplikacija. Iste godine otišli su u Los Angeles kako bi snimili svoj sljedeći album “The Band”. Od rustikalnog izgleda na naslovnici do pjesama i aranžmana, album se razlikovao od druge popularne glazbe tog vremena. Prva dva albuma The Banda izvršila su veliki utjecaj na druge glazbenike. Eric Clapton i George Harrison naveli su The Band kao glavni utjecaj na njihov glazbeni smjer krajem 1960-ih i početkom 1970-ih. Clapton je kasnije otkrio da se želio pridružiti grupi. Iako se nikad nije pridružio, regrutirao je sve članove The Banda za svoj album “No Reason to Cry” iz 1976. godine. Nakon drugog albuma bend je krenuo na svoju prvu turneju kao glavni izvođač. Otprilike u to vrijeme, Robertson preuzima kontrolu nad bendom, što je bila točka sporenja između njega i Helma. Helm je optužio Robertsona za autoritarizam i pohlepu, dok je Robertson sugerirao da je uložio veće napore u vođenje grupe dijelom zato što su Danko, Helm i Manuel postajali sve nepouzdaniji zbog upotrebe heroina. Unatoč sve većim problemima među članovima, The Band je nastavio sa sljedećim albumom, “Cahoots” (1971.), na kojemu su se našle tri Dylanove pjesme. Do “The Last Waltza” snimili su još nekoliko albuma. Glazbeni kritičar Bruce Eder rekao je da je The Band “jedna od najpopularnijih i najutjecajnijih rock grupa na svijetu, a njihovu glazbu kritičari prihvaćaju... jednako ozbiljno kao i glazbu Beatlesa i Rolling Stonesa”. The Band je utjecao na brojne autore, tekstopisce i izvođače, uključujući Grateful Dead, Erica Claptona, Georgea Harrisona, Crosby, Stills, Nash & Young, Led Zeppelin, Elvisa Costella, Eltona Johna, Pink Floyd...

Scorseseov “The Last Waltz” smatra se jednim od najvećih dokumentarnih koncertnih filmova ikad snimljenih, koji je uvršten u Nacionalni filmski registar Kongresne knjižnice zbog “kulturnog, povijesnog i estetskog značaja”. Za 25. obljetnicu koncerta, 2002. godine, film je remasteriran i napravljena je nova kino kopija za ograničeno izdanje kako bi se promoviralo izdanje DVD-a i box seta od četiri CD-a filmske glazbe. Premijera je održana u kazalištu Castro u San Franciscu, a kasnije je izdanje prošireno na petnaest kina. Godine 2006. “The Last Waltz” bio je među prvih osam naslova objavljenih u Sonyjevu Blu-ray formatu visoke rezolucije. U ožujku 2022. The Criterion Collection objavio je novu 4K digitalnu restauraciju, koju je nadzirao i odobrio Scorsese, i 5.1 surround DTS-HD Master Audio zvučnu podlogu, koju je nadzirao i odobrio Robbie Robertson. Ideja za oproštajni koncert nastala je početkom 1976. nakon što je Richard Manuel teško ozlijeđen u nesreći na brodu. Robertson je tad počeo razmišljati o napuštanju turneje, zamišljajući da će The Band postati isključivo studijski bend, slično odluci Beatlesa da prestanu svirati koncerte uživo 1966. Također je bio zabrinut zbog negativnih učinaka predugog boravka na turneji: “Postao sam sumnjičav prema cesti. Pogledajte što se dogodilo ovom tipu. Pogledajte što se dogodilo njima. Ovim ljudima koji su poludjeli kad su krenuli na cestu. To nije bilo zdravo. Govorio sam dečkima iz benda: Sviđa mi se glazba koju stvaramo zajedno. Ali više ne želim izlaziti s njom. Ne učimo iz nje. Ne rastemo iz nje”.

Iako se ostali članovi benda nisu slagali s Robertsonovom odlukom, koncert je održan u Bill Grahamovoj dvorani Winterland Ballroom, gdje je bend debitirao kao grupa 1969. Izvorno je The Band trebao nastupiti samostalno, ali onda se rodila ideja o pozivanju Ronnieja Hawkinsa i Boba Dylana, a popis gostiju proširio se i na druge izvođače. Robertson je želio pozvati ljude koji su imali snažan utjecaj na njihovu glazbu, ljude koji su predstavljali različite glazbene stilove, uključujući rock&roll New Orleansa, engleski blues i čikaški blues. Kad je nazvao Billa Grahama, rekao je da želi da koncert bude svojevrsna proslava, kraj jednog poglavlja. Samo šest tjedana prije planiranog datuma Robertson je nazvao redatelja Martina Scorsesea, za kojega je znao da voli rock glazbu i da je radio na Woodstocku, kako bi vidio hoće li režirati koncert kao dokumentarac. Kad je spomenuo neke od izvođača koje su angažirali, Scorsese je brzo reagirao: “Van Morrison? Šališ se? Moram to učiniti”. Bend je najavio koncert pojavljivanjem u epizodi “Saturday Night Live” 30. listopada, gdje ih je voditelj Buck Henry predstavio rekavši da će se uskoro raspasti na Dan zahvalnosti.

Robertson je isprva htio snimiti koncert kamerom od 16 mm. Angažirao je Martina Scorsesea za režiju, jer je bio fasciniran na koji je način Scorsese koristio glazbu u svom filmu “Mean Streets” iz 1973. Scorsese je uglavnom koristio vintage pop pjesme kao filmsku glazbu, što je u to vrijeme bio revolucionaran potez. Korištenje pjesme “Be My Baby” ženskog trija Ronettes na početku filma smatra se jednim od najupečatljivijih trenutaka Scorseseove karijere. Kritičar Owen Gleiberman nazvao je ovu scenu “vjerojatno najvećom upotrebom pop pjesme u povijesti Hollywooda”. Pod Scorseseom, film je prerastao u pravu studijsku produkciju sa sedam 35 mm kamera. Kamerama je upravljalo sedam vrhunskih snimatelja: Michael Chapman (“Razjareni bik”), Laszlo Kovacs (“Easy Rider”, “Five Easy Pieces”), Vilmos Zsigmond (“Bliski susreti treće vrste”), David Myers (“THX 1138”), Bobby Byrne (“Smokey and the Bandit”), Michael Watkins (“Dosjei X”) i Hiro Marita, kultni snimatelj nezavisnih filmova. Scenu i rasvjetu dizajnirao je Boris Leven, koji je bio scenograf na glazbenim filmovima poput “West Side Story” i “The Sound of Music”. John Simon, koji je vodio probe za koncert, davao bi Scorseseu detalje o tome tko je što pjevao i tko je kad solirao za svaku pjesmu. Scorsese je pomno radio scenarij za svaku pjesmu, postavljajući rasvjetu i signale za kameru kako bi odgovarali tekstovima pjesama. Iako je Bob Dylan pristao nastupiti na koncertu koji se snimao, tijekom pauze odlučio je da ipak ne želi da se njegov nastup snima. Bojao se da bi to moglo umanjiti vrijednost njegova filma “Renaldo i Clara”, koji je režirao tijekom turneje “Rolling Thunder Revue”, koja je završila mjesecima ranije. Međutim, Warner Bros. je pristao financirati “The Last Waltz” samo ako se Dylan pojavi u njemu. Levon Helm je rekao da je Scorsese “poludio” kad je čuo da se Dylan predomislio, dok je “Robbie potpuno problijedio”. Više od milijun dolara bilo bi izgubljeno bez Dylanove uloge u filmu, rekao je Helm. Bill Graham, koji je ranije surađivao s Dylanom, pokušao ga je odobrovoljiti. Dok su čekali, iza pozornice su se vodili frenetični pregovori između Grahama i Dylana, prisjeća se Helm: “Čovječe, svi su grickali nokte. Mislim da je Bill stvarno molio Boba za nas, zbog povijesti svega. Bio je tamo nekoliko minuta, ali činilo se kao sat. Nitko nije mogao vjerovati.

Otprilike pet minuta prije kraja emisije stigla je vijest da se mogu snimiti posljednje dvije pjesme u Bobovu dijelu nastupa, i to samo posljednje dvije”. Robertson je također uvjeravao Dylana da će izlazak koncertnog filma biti odgođen do nakon njegova filma. U jednom trenutku, tijekom Dylanova nastupa, Robertson navodi da je Lou Kemp, bliski Dylanov prijatelj, rekao: “Ovo nećemo snimati”. A Graham je samo rekao: “Izlazi odavde ili ću te ubiti. Ovo je povijest, nemoj se petljati s njom!”. Robertson je bio zadovoljan Dylanovim nastupom: “Izgledalo je zapanjujuće. Izgledao je nevjerojatno u filmu... Bobby Dylan.

Gotovo kao Kristova figura. Krist u bijelom šeširu. Mislim, što više možete poželjeti?”.

Počevši od 17 sati, publici od 5000 ljudi poslužena je večera s puretinom uz glazbu Berkeley Promenade Orchestra. Pjesnici Lawrence Ferlinghetti, Lenore Kandel, Diane di Prima, Michael McClure, Robert Duncan i Frank Reynolds održali su čitanja. Bend je započeo koncert oko 21 sat, otvarajući ga s pjesmom “Up on Cripple Creek”. Robertson na početku filma govori o počecima The Banda, kako su se prehranjivali krađama po trgovinama i nastupali u praznim dvoranama: “Došli smo u taj lokal u Fort Worthu u Teksasu.

Spaljena dvorana, ni krova nije imala. Tajne prostorije! To su odlučili nazvati ‘Skyline Lounge’. Ondje smo se smjestili. To je bio golemi prostor. Šank je bio daleko straga, plesni podij je bio velik. Sve staro. Prve noći smo se smjestili, pošli onamo svirati. U tom golemom prostoru bilo je oko troje ljudi u publici.

Jednoruka go-go plesačica i nekoliko pijanih konobara. Jedan par je stajao ovdje, drugi ondje.

I netko pusti suzavac. I počne tučnjava! Nije bilo dovoljno ljudi da se netko razljuti! Nakon nekoliko godina smo saznali da je to bio klub Jacka Rubyja”. (Jack Ruby je dva dana nakon atentata na Johna F. Kennedyja ubio Leeja Harveyja Oswalda, jednog od osumnjičenih atentatora. Ruby je ubio Oswalda u podrumu sjedišta policije u Dallasu te je odmah uhićen. Pucnjava se dogodila uživo na televiziji. Ruby je osuđen na smrt. Presuda je poništena nakon žalbe, a Rubyju je odobreno novo suđenje, ali se razbolio, dijagnosticiran mu je rak i umro je od plućne embolije u siječnju 1967. godine.)

Scorsese je kasnije izjavio da se tijekom koncerta intenzivno koristio kokain. Tijekom postprodukcije Neil Youngov menadžer inzistirao je da se velika grudica kokaina na gitaristovu nosu ukloni posebnim efektima. Scorsese se navodno usprotivio tome jer je smatrao da je kokain neizostavni dio rock&roll mita. Međutim, Youngov menadžment uporno je insistirao da se sporni detalj ukloni, zbog čega je postprodukcijski tim stvorio poseban efekt - interno poznat kao “putujuća slinava podloga”, koja je lebdjela iznad Youngova lica tijekom cijelog njegova pojavljivanja na ekranu, prekrivajući grudicu kokaina koja mu se zalijepila za nos. Kritika je s oduševljenjem dočekala Scorseseov film. Na platformi Rotten Tomatos film ima ocjenu odobravanja od 98 posto na temelju 50 recenzija, s prosječnom ocjenom 8,60/10. Kritički konsenzus na platformi glasi: “Riječ je o jednom od najboljih rock filmova ikad snimljenih, ako ne i najbolji rock film ikad snimljen. ‘The Last Waltz’ je sveobuhvatni pogled na klasični bend na njihovu vrhuncu”. Časopis Rolling Stone nazvao ga je “najvećim koncertnim filmom svih vremena”. Robbie Robertson je kasnije izjavio da je osjetio veliko olakšanje kad je koncert završio, jer je stalno bio zabrinut da će nešto poći po zlu, kao što se dogodilo na početku, kad je Bob Dylan iznenada odustao od snimanja. Uključenima je rekao: “Hvala Bogu da smo to prebrodili”. Prisjeća se da su se svi snimatelji grlili, osjećajući da su uspjeli snimiti jedinstveni rock koncert.

Rijetki su slučajevi u povijesti rocka da je neki bend na vrhuncu popularnosti prestao s radom.

Kasnije se saznalo da je na tome inzistirao Robbie Robertson, dok su svi drugi članovi benda bili protiv. Navodno je Robertsonu, koji je bio protivnik korištenja droga, dojadilo neprestano drogiranje ostalih članova benda. The Band je, bez većeg uspjeha, nastavio s radom bez Robertsona, koji je pokrenuo samostalnu karijeru, kao glazbeni producent i autor filmske glazbe. O svojim motivima Robertson govori pri kraju Scorseseova filma: “Turneje su bile naša škola. Naučile su nas opstanku, svemu što znamo. Nemamo više što naučiti. Proživjeli smo svoje. A možda sam samo praznovjeran... Ono kad izazivaš sudbinu. Mnoge su zvijezde stradale na turnejama. Hank Williams, Buddy Holly, Otis Reading, Janis, Jimi Hendrix, Elvis... To je nemogući stil života”.