“Ja sam slikić i to daje smisao mom životu”, kaže Duško Šibl, renomirani akademski slikar s jakim obiteljskim backgroundom i uspješnom međunarodnom karijerom, kojemu je nedavno otvorena izložba u Galeriji Koprivnica. Na toj izložbi predstavio se s 40 snažnih radova, koji pokazuju njegov put, od ekspresionističkih početaka preko ratnih devedesetih do najnovijih još neizlaganih ostvarenja. Čak polovica izloženih slika nastala je u posljednjim mjesecima, koje iznova potvrđuju da Šibl nikako ne pripada mainstreamu hrvatske suvremene umjetnosti, nego je pod utjecajem britanskog ekspresionizma i boja Mediterana razvio originalni, vrlo ekspresivni, gestualni likovni izraz. To je zabilježeno i u njegovoj monografiji “Cijeli svijet je pozornica” Ive Körbler. Autorica koncepta izložbe je Draženka Jalšić Ernečić, kustosica Marija Generalić, a radovi se mogu pogledati do kraja kolovoza. A nova Šiblova izložba, koja je otvorena 3. rujna u Rovinju, predstaviti će najnovije radove nastale u Opatiji tijekom posljednjih mjeseci.
Duško Šibl je odrastao u obitelji narodnog heroja, Titova generala, pokretača Radio televizije Zagreb, autora ratnog dnevnika “Iz ilegalnog Zagreba”, prema kojemu je Antun Vrdoljak snimio dva filma “Kad čuješ zvona” i “U gori raste zelen bor”, te kasnije političkog disidenta Ivana Šibla i pravnice Neve Šibl, sutkinje Vrhovnog suda u devedesetima. Godinama je vodio uzbudljivi život između Zagreba, Londona i Opatije, donedavno i Dubrovnika, a ni danas ne miruje. Diplomirao je komparativnu književnost i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, nakon čega je diplomirao slikarstvo na uglednoj Byam Shaw School of Art 1982. godine te magistrirao na prestižnom Royal College of Art, gdje je dodatno oblikovao i razvio svoj prepoznatljivi likovni izraz.
Express: Na izložbi u Koprivnici predstavili ste radove nastale tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, ali i sasvim novi ciklus slika. Koja je bila ideja izložbe?
Riječ je o proširenom izdanju izložbe koja je bila postavljena pod nazivom “Teatralije” prije dvije godine u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar. Ta izložba je postavljena u sklopu Europskog dana židovske kulture i bila je inspirirana Shakespeareom i njegovom poznatom mišlju da je cijeli svijet pozornica, a priređena je u suradnji s kustosima Franom Dulibićem i Mirom Wolf te Elvirom Kranjčar. Predsjednici židovske općine Koprivnice Sanji Švarc Janjanin dopala se ideja zagrebačke izložbe i zatim je u suradnji s kustosicom Draženkom Jalšić Ernečić organizirala postav u Koprivnici. Koprivnička izložba donosi presjek mojega stvaralaštva, od ranih ekspresionističkih radova iz Londona, gdje sam temperom i uljem slikao ulični život preko figura u pokretu, pa sve do današnjih radova. No izložba donosi i mnoge novitete. Više od pola slika su najnoviji radovi, koje još nisam izlagao, kao što je “Krvavo prijestolje”, inspirirano Kurosawinom interpretacijom “Lady Macbeth”. Bojao sam se da neće nitko doći na otvorenje zbog ljetnih vrućina, ali bilo je jako dobro posjećeno. Također sam primijetio da starija generacija voli moje ranije radove koji su figurativni, a mladi su poludjeli za najnovijim slikama. Ta izložba je za mene jako važna jer je smještena u fantastičnom prostoru palače u kojoj su moji radovi došli do punog izražaja.
Express: Koji su umjetnici ili povijesna razdoblja bili presudni za vaše umjetničko formiranje? Je li London u ranim osamdesetima sa svojom vibrantnom punk scenom bio ključan za vaš umjetnički izraz?
U ranoj mladosti jako su me se dojmili Hegedušićevi i Hermanovi radovi, posebno Hegedušićeva prostitutka golih grudi, zatim ekspresionistički filmovi Fritza Langa, kao što su “Dr. Mabuse, der Spieler”, “Metropolis” i “Tisuću očiju”, a s druge strane grafike Gustava Doréa, kojima je ilustrirao Danteov Pakao iz “Božanstvene komedije”. Na početku su na mene utjecali i rani radovi grupe Zemlja, ali i Francis Bacon, Otto Dix, Georg Grosz, Michelangelo, a posebno su me se dojmili predstavnici umjetničkog pokreta Nova njemačka stvarnost, čije sam radove vidio na velikoj izložbi u Londonu 1977. godine. London je uvijek zanimljiv, a u to vrijeme punka bio je posebno živopisan i inspirativan. Promatrao sam te mlade koji su bili hodajuće izložbe, a kako sam u to vrijeme bio zadojen Berlinom na početku 20. stoljeća, stvarao sam slike koje su bile moje maštarije i moj doživljaj Londona i Berlina. Tad te slike nisu bile dobro prihvaćene kod mojih tutora - konceptualista i apstraktnih umjetnika, a danas se doživljavaju kao značajan dokument tog vremena. Svi ti utjecaji slili su se kod mene u jedinstven izričaj. Ali ja uvijek sve radim po svome ne slijedeći nikakve trendove niti mode.
Express: Kako se dogodilo da ste potkraj sedamdesetih napustili Zagreb, koji je u to vrijeme socijalizma ipak imao manje slobode, i došli u London, turistički i kulturni centar Europe?
U to vrijeme u Zagrebu nije bila baš neka jaka socijalistička atmosfera, naravno, ako se niste petljali u politiku. Išli smo u Trst, kupovali traperice, bili dobro obučeni, dakle ove površne stvari bile su okey. Kad sam stigao u London, bio sam mlad i drukčiji nego što sam danas. U Zagrebu sam kao gay bio dosta iskompleksiran, bio sam svjestan da živimo u primitivnom društvu i bojao sam se da će me netko istući. Ja nisam nikakav junak, ali bio sam barem što se tiče mojeg osobnog opredjeljenja. To nisam nikad skrivao i nikad se nisam dao ugnjetavati zbog svog homoseksualizma. Mislim da ljudi moraju braniti svoja ljudska prava, ne samo ona vezana za spolnu orijentaciju, nego i za sva ostala područja života. Priznati da si homoseksualac je pitanje građanske hrabrosti. Ne znam koliko ljudi danas shvaćaju da se moramo boriti za svoja građanska prava jer ćemo ih u suprotnom izgubiti. Zato nemam ništa protiv aktivistica i aktivista kojima se svi podsmjehuju, a koji odražavaju veliki dio posla. Zaštita ljudskih prava nije samo pitanje zakona nego i mentaliteta. Ne može država sve riješiti zakonima, moraju i građani nešto poduzeti i promijeniti! Kod nas je iznimno jak konformizam, ljudi još skrivaju svoj homoseksualizam ili idu u drugi ekstrem. Ali mi smo normalni ljudi, bez obzira na to kako smo spolno orijentirani. Shvatio sam da je Zagreb za mene premala sredina. Pošto su svi znali mojeg oca disidenta, mislio sam da bi mi to moglo otežavati život, možda i napredovanje, i zato se nisam usudio ići na Akademiju likovnih umjetnosti. Bojao sam se da bih se mogao osramotiti. Bio sam nesiguran, ‘čovjek bez svojstava’. Kako sam bio ambiciozan, to me je žderalo. Otišao sam u Englesku sa studentskom vizom, misleći da će mi anonimnost pomoći, pa ako me i ne prime na londonsku likovnu akademiju neću se osramotiti. Ipak sam primljen na Byam Shaw School of Art, a zatim sam 1982. godine, kao jedan od deset studenata na godini i prvi iz bivše Jugoslavije, uspio upisati Royal College od Art. Premda je sve krenulo iz avanturizma, a dijelom iz želje da ostanem živjeti u Velikoj Britaniji, shvatio sam da je moja sudbina biti slikar.
Express: Što je bilo presudno za vašu uspješnu međunarodnu karijeru o kojoj se zapravo kod nas manje zna? Je li to bilo uvrštavanje u Pirellijev kalendar 1986. godine?
Moj rad je uvršten u Pirellijev kalendar još dok sam bio student na Royal College of Art što je svakako pridonijelo mojoj međunarodnoj vidljivosti. Također sam nastupio na sajmu Olympia Exhibition Hall u Londonu, gdje sam izložio goleme slike od pet metara, a jedan moj rad je objavljen 1985. godine na naslovnici mjesečnika Galleries London Art.
Moje slike su u tom razdoblju bile jako čudne, naslikane bez ikakvog ustručavanja, koje su ostavljale jak dojam na ljude. Osim toga, radio sam s plesačima i glumcima performanse u kazalištu, također sam slikao pred publikom, i to je populariziralo moj rad.
Express: Kako biste ocijenili hrvatsku likovnu scenu u Zagrebu u odnosu na londonsku, tj. europsku? Gdje smo mi u odnosu na likovni svijet? Može li se to uopće uspoređivati?
To se ne može uspoređivati. U Londonu, kao i u Americi i svim ostalim velikim zemljama sa starim kulturama, ulaže se golemi kapital u umjetnike, a galerije su specijalizirane i forsiraju određenu vrstu umjetnosti.
Mi smo još izolirani od svijeta, a naši galeristi nemaju ni moć ni financijske mogućnosti za promoviranje naših umjetnika. Kod nas je to više svaštarenje, a galerist se, osim toga, uvijek mora baviti još nečim drugim da bi mogao opstati. To je nesreća malih naroda koji nisu dovoljno poznati u kulturi. Također, mi smo zemlja u previranju gdje još postoji sindikat, a umjetnici moraju ispuniti određene uvjete za mirovinu i zdravstveno osiguranje te moraju izlagati u prepoznatim galerijama uz odobrenje Ministarstva kulture.
Kod nas je to hibrid između socijalističkog i kapitalističkog pristupa koji se vidi kod Laube i Galerije Kranjčar. Mi smo u prijelaznoj fazi, ne samo u politici i ekonomiji, nego i u umjetnosti. Ne kažem da su naši umjetnici loši, možda su i bolji, također imamo jako puno zanimljivih mladih umjetnika, ali za njih se puno teže čuje. Da bi uspio moraš imati veliki kapital iza sebe i svjetsku kritiku.
Express: Odrasli ste u obitelji partizanskoga generala i narodnog heroja Ivana Šibla i majke koja je dočekala mirovinu kao sutkinja Vrhovnog suda. U doba vašeg djetinjstva kod vaših roditelja, u salon, dolazili su mnogi uglednici tog vremena. Kako su ti događaji utjecali na vas i vaš odnos prema politici vlasti?
Moj otac je bio general, ali se skinuo iz uniforme čim je mogao. Bio je vrlo šarmantan i karizmatičan čovjek, duhovit i zabavan, veliki kozer. Nije bio tipičan političar, imao je vrlo široki krug poznanika i prijatelja koji su nas posjećivali u stanu u Novakovoj gdje je bio vrlo ugodan ambijent. Moji roditelji su se najviše družili, kad je on bio ravnatelj Radio Zagreba, a kasnije, nakon što je inicirao osnutak Televizije Zagreb, i njezin ravnatelj. U to vrijeme ljudi su se družili po kućama pa su tako kod nas dolazili Miroslav Krleža, Većeslav Holjevac, Tuđmani, Srećko Bijelić, kasnije Savka Dabčević Kučar i Pero Pirker, a bogme i Miljenko Prohaska, Zvonimir Golob, Antun Šoljan, Irena Vrkljan, Vanja Radauš, 4M i drugi. Oni su se posjećivali i međusobno pa su moji roditelji išli kod Krleže, Tuđmanima... To je bio vrlo široki krug ljudi, od intelektualaca i političara do pisaca, koji su u ono doba bili nositelji slobodne misli i avangarde, koliko se to moglo biti u tadašnjoj Jugoslaviji. Ja sam tad bio dijete i nisam shvaćao njihovu važnost, oni su za mene bili tete i stričeki, a djeca tad, osim toga, nisu bila u centru pažnje.
Express: Vaš otac je bio veliki vizionar, pokrenuo je i bio prvi glavni direktor Radio televizije Zagreb, zatim urednik Borbe, član CK SKH Hrvatske, predsjednik Dinama, a nakon što je podržao Hrvatsko proljeće, bio je isključen iz politike i proglašen hrvatskim nacionalistom te disidentom. Kako su se ti događaji prelomili u njegovu životu?
On nije imao nikakvih iluzija, bio je pun sarkazma i crnog humora. Kad su ga jednom pitali je li ikad pao u nesvijest odgovorio je: “Ne, nisam nikad pao u nesvijest, ali kad sam pao u svijest, pozlilo mi je”. A on je pao u svijest vrlo rano tako da je sve rano i brzo shvatio, još 1945. godine kad njegovu X. zagrebačkom korpusu NOV-a nisu dali osloboditi Zagreb. Bio je hrabar čovjek, koji zbog svoje obitelji nije išao do kraja. To što mu se dogodilo, za njega nije bilo ništa neočekivano. Osim toga, njega je Vladimir Bakarić htio poštedjeti rekavši mu da on ne mora otići s drugim liderima Hrvatskog proljeća, no on se solidarizirao i otišao je s njima kao častan čovjek. To je bila teška situacija, ali bili smo sretni što nije završio u zatvoru. Drugo, imao je krug prijatelja u građanstvu Zagreba, koji su se nastavili družiti s njim u Gradskoj kavani i Gradskom podrumu, tako da mi kao obitelj to nismo osjetili u svakodnevnom životu. Danas je ljudima jako teško objasniti događaje tog vremena, primjerice, tata mi je govorio da će mi u slučaju opasnosti ostaviti Kršinićevu skulpturu u prozoru kako bi me upozorio da ne dolazim kući. No ne mogu reći da nas je to kao obitelj uništilo. To je bila neka normalna hrvatska sudbina, nažalost. Većina ljudi nije ni osjetila ‘71., osobito oni koji se nisu petljali u politiku. Stradali su intelektualci, oni koji su javno govorili da su Hrvati i oni koji su bili osuđeni za verbalni delikt, poput Veselica, Đodana i Gotovca, kojega su toliko tukli da je izgubio zdravlje. Danas ljudi misle da su takve situacije izmišljotine.
Express: Možete li usporediti Zagreb vašeg djetinjstva i ovaj današnji, koji nakon potresa sporim koracima pokušava uhvatiti korak sa svijetom? Je li naš grad sačuvao svoj identitet?
Ne mogu govoriti protiv današnjeg Zagreba, ja volim živost. No u vrijeme mojega djetinjstva sve je bilo drukčije. Sjećam se čistog i urednog Zagreba, ali mrtvog. Kad sam bio mali, po Rockefellerovoj ulici išla su kola koja su vukli konji, vikalo se: “Brusim, brusim škarice”, a Cigo je na pili rezao drva. Mi smo se u vili grijali na drva i ugljen te je netko morao ujutro u šest sati naložiti peć. Na tadašnjem Trgu Republike u nedjelju nije bilo nikoga, samo su se šetali vojnici, a nije bilo ljudi niti na ulicama u centru grada. Moj pokojni prijatelj Roger Francis zvao je Tkalčićevu ulicu Tomato Street jer je postojao samo kafić Tomato, a ulica nije bila asfaltirana. Tad su se nosile trapez traperice te su mi stalno hlače i cipele bile blatnjave. U to vrijeme u Zagrebu nije bilo ovog današnjeg šarenila i cirkusa na ulicama, ali nije bilo ni mediteranskog ugođaja, kao što postoji danas u Bogovićevoj, koja živi na otvorenom, i ljeti i zimi. Moram reći da je današnji Zagreb užasno ofucan, valjda ga nitko nije uređivao od ‘39., tako da je centar grada sad u puno gorem stanju nego ranije. Najviše je propao u hrvatskoj državi, pogotovo zagrebačke palače. Da nije bilo potresa vjerojatno se ništa ne bi popravljalo. Gradovi su takvi kakvi su im građani, tako se barem kaže. Unatoč tome, Zagreb je jako živahan, svašta se događa na cesti, možda malo i previše. Mislim da se ne bi smio zaustavljati tramvajski promet zbog nekakvog utrkivanja subotom i nedjeljom. Svi govore o Zagrebu kao o metropoli, a ponašamo se kao da smo selendra. Ja sam Zagrepčanin i jako volim Zagreb, ali me boli ta zapuštenost. Pitam se hoće li itko znati obnoviti te zgrade.
Express: Koja je vaša današnja politička opcija? Jednom ste izjavili da ste skloni lijevom centru...
Ja sam kao mlad bio desno orijentiran, ali ne u smislu fašistoidne ili ustašoidne desnice, nego u smislu građanskog kapitala i poreza, a zatim sam išao sve ljevije i sad sam prilično lijevo orijentiran. No ne zanimaju me nikakvi ekstremi. Zalažem se za zaštitu slabijih, za finu građansku, malo ljeviju opciju, koja je nemoguća u našim uvjetima. Mladi ljudi, koji dođu iz socijalizma u Englesku, jako su kapitalistički orijentirani, jer se žestoko protive socijalističkom uređenju, ali treba biti objektivan. Što sam stariji sve mi je važnije da su ljudi dobri i tolerantni, a to nema veze s diplomom ili doktoratom nego s kućnim odgojem. I sam stremim da budem dobar i toleriram tuđe, različito mišljenje, no kako imam prgavu narav, a ponekad znam biti i divlji, to nije lako. Razmjena mišljenja jako je važna. uništit će nas podjele. Kad pogledate situaciju u svijetu i nas kao malu zemlju, vidite da smo svi posvađani i podijeljeni. Lijevo/desno, zeleno/crveno, zloba i zločestoća u komentarima na internetu, ma daj, molim te! Jako tužno.
Express: Kako u kontekstu te podijeljenosti vidite aktualnu situaciju u Hrvatskoj gdje ultra desne opcije podržavaju pozdrav ‘ZDS’ i Thompsona, dok je na drugoj strani slaba ljevica i Možemovci kao novija opcija?
Bole me te podjele, tim više što mnogima od njih ne vjerujem, jer mislim da mnogi djeluju iz pozicije karijerizma i oportunizma. Postoje ljudi koji su bili u SDP-u, a sad su se priklonili nekoj od jako desnih opcija i govore da se treba riješiti komunističke elite, koja po njima još vlada, kao i njihove djece, unuka i praunuka. Teško mi je prosuditi koliko je to stvarno, a koliko mediji kreiraju takvo mnijenje, dajući važnost posve marginalnim ljudima zato što je to interesantnije. Mediji često od marginalca naprave nekog važnog, i obrnuto, a to je opasno! I Hitlera se podcjenjivalo, za njegove pristaše se govorilo da je to šačica ljudi, a znamo što se kasnije dogodilo.
Čitam neki dan Karamarkov komentar u kojem je on partizane izjednačio s komunistima, Beogradom i Moskvom. To je totalno neznanje! Mnogi partizani uopće nisu bili komunisti, oni su bili antifašisti! Mnogi ljudi to ne razumiju, nego cijelo vrijeme antifašizam spajaju s Beogradom i Moskvom, a ustaštvo s hrvatstvom. Moj otac, koji je bio Hrvat i žrtvovao se za Hrvatsku, bio je antifašist, a bio je i u Partiji jer je morao biti, ali je napravio za Hrvatsku puno više od nekih danas aktualnih ljudi koji za Hrvatsku nisu napravili ništa, osim što su promijenili ime Trga Maršala Tita. Vrlo važno! Tito je imao velike grijehe, ali istovremeno i velike povijesne zasluge, i treba ga objektivno sagledati. Mi smo kolonijalni narod, imamo nesretnu povijest, ali trebamo shvatiti da je danas važnije rješavati probleme ljudi koji imaju mirovine 300 eura i kopaju po smeću, nego se baviti jamama. Pokušajmo gledati u budućnost i mladim ljudima osmisliti život tako da ne trebaju slušati Thompsona i oblačiti se u crno. Ja sam antifašist, nikad nisam bio ni u kakvoj partiji i uvijek sam bio protiv vlasti, i one jugoslavenske, a moram reći da nisam oduševljen niti ovom hrvatskom. Također sam uvijek bio buntovan. No strah me je ove ustašizacije, to je jako loše, no nažalost i u Americi, Njemačkoj i svuda u razvijenom svijetu jača desnica. Nove generacije ponavljaju pogreške. Nadam se da se povijest neće ponoviti drastično, premda treći svjetski rat već traje.
