Ni danas nije sasvim jasno je li čuveni trgovac umjetninama Pierre Matisse mislio ozbiljno ili je samo gadno provocirao kad je 1977. godine Muzeju modernih umjetnosti u New Yorku poklonio Balthusovu sliku "Lekcija iz gitare". Kako slika prikazuje ženu golih grudi dok polugolu djevojčicu drži u naručju poput gitare, desnom rukom je čvrsto držeći za pramen kose, a lijevom joj prebirući po golom međunožju, bilo je jasno da je i ovaj put na totalni skandal osuđeno djelo koje upućuje na sadistički odnos s maloljetnicom koja, uz to, ima i izranjavana koljena.

Jednu Balthusovu sliku prvi put će hrvatska publika imati priliku vidjeti uživo u listopadu na izložbi u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu "Strast stvaranja - remek-djela iz zbirke Fundacije Maeght" između djela 25 svjetskih velemajstora. No sva je prilika da Balthusova "Katia u stolcu" iz 1971. godine ipak neće izazvati ni izbliza takav skandal kao što je bio slučaj s "Lekcijom iz gitare" u New Yorku prije 40 godina. Čim je Matisse slavnome muzeju donirao povijesno problematičnu sliku, djelo je odmah završilo u skladištu.

A još kad ju je 1982. godine osobno vidjela tadašnja predsjednica muzeja Blanchette Rockefeller... Supruga Rockefellera III. i velika donatorica muzeja zgranuto je naredila da sliku odmah vrate Matisseu. "Erotski provokator", "dječji pornograf", "fašistički umjetnik", "slikar mačaka i golih djevojčica", ali za mnoge ipak slikarski genij koji je naprosto provocirao, rodio se 1908. kao Balthazar Klossowski de Rola u njemačko-poljskoj slikarskoj obitelji.

Već tu nastaje spor oko ovoga čovjeka, jer on rođenjem i nije bio grof, kako se predstavljao. Ono "de Rola" dodao je naknadno, pozivajući se na obiteljske korijene u nižem poljskom plemstvu iz 13. stoljeća. Dječak je još kao mali uz roditelje slikare upoznao ljude poput Moneta ili Bonnarda, ali umjetnički dar otkrio je sasvim slučajno, zahvaljujući jednoj mački i svojem slomljenom srcu. Bio je Božić 1919. godine i imao je 11 godina kad je s ulice pokupio mačku lutalicu i zaljubljeno je nazvao Mitsou.

Međutim, mačka je nakon samo nekoliko dana odlutala i uplakani dječak je svoju tugu počeo liječiti kroz 40 crteža perom i tintom o pustolovinama Mitsou. Bilo je to već u doba kad se njegova obitelj, koja je u Parizu imala jednu od viđenijih galerija, odselila u Berlin, pa onda još i nakon što su se Balthusovi roditelji razveli, da bi se majka s malim Balthusom i njegovim bratom Pierreom skrasila napokon u Bernu u Švicarskoj.

I od dječakova slikarskog dara vjerojatno ne bi bilo ništa da se majka nije preudala za njemačkog pjesnika Rainera Mariju Rilkea. Rilke je u životu dječaka već tad odavno predstavljao očinsku figuru, pa se i danas špekulira nije li Rilke, kao majčin ljubavnik, bio zapravo Balthusov biološki otac. Pjesnik je dječakovim crtežima mačke bio toliko oduševljen da je povukao svoje veze kako bi mu 1921. godine sredio tiskanje knjižice s crtežima.

Otišao je čak toliko daleko da je osobno napisao predgovor knjizi i naravno da već s time dječak više nije mogao biti neprimijećen u umjetničkim krugovima. Rilke je bio i onaj koji je dječaku sugerirao da mu na koricama kao ime autora napišu Balthusz, skraćeno od Balthasar. Mali Balthus je bio presretan i tad je napisao u jednom pismu: "Bože, kako bih volio kad bih mogao zauvijek ostati dijete!"

Samo, naravno da dijete nije mogao ostati i pojedini su kritičari njegova djela u njegovim slikama s djevojčicama povremeno znali prepoznati umjetnika koji poput Michaela Jacksona i nije bio pedofil, nego je na društveno neprilagođen način cijelog života bezuspješno nastojao kompenzirati želju za neodrastanjem. Iz Balthusova djetinjstva potječe još jedna anegdota. I to ona po kojoj je Jean Cocteau atmosferu za uvodni dio svojega romana "Užasna djeca" iz 1929. godine napisao pod dojmom onoga što je vidio tijekom posjeta domu Klossowskih.

Ali opet, pitanje je koliko je uputno oslanjati se na Cocteauove zapise kao vjerne, jer je roman navodno napisao u manje od tri tjedna dok je prolazio kroz apstinencijsku krizu skidajući se s opijuma. Da želi postati slikar, Balthus je shvatio u dobi od 16 godina te je sljedećih godina samouk slikanje učio promatrajući freske i slike, pa je tako u 1930-ima, kad se skrasio u Parizu, često odlazio do Louvrea, da bi potom viđeno kopirao u stanu.

U to vrijeme, 1933., naslikao je "Ulicu", danas u njujorškome Muzeju modernih umjetnosti, s jasnim pečatom nadrealista, što je uvijek odbijao priznati. Prvu samostalnu izložbu u Parizu održao je 1934. i, bez obzira na to što je puno godina poslije u krugu svojih prijatelja rekao da je "Lekcijom iz gitare" namjerno htio izazvati skandal, zbog tog skandala užasno zažalio. Slika je 15 dana čamila u na zidu posljednje sobe galerije prekrivena zastorom.

Bio je to početak sudbine slikarskog djela pomalo nalik zlokobnoj videosnimci iz horor filma "Krug". Kritika ga je popljuvala i zbog igranja s "preuranjenom erotičnošću" djevojčica u kombinaciji s voajerskim elementima i zbog "tehničke sirovosti". Zbog ovog drugog bio je umjetnički povrijeđen, a zbog onog prvog izvjesna djevojka iz švicarske elite, Antoinette de Watteville, kojoj se godinama udvarao, poručila mu je da joj više nikad ne piše.

Zaglavio je u takvoj psihičkoj krizi da se otrovao laudanumom, a život mu je u posljednji trenutak spasio prijatelj Antonin Artaud, koji ga je zatekao u nesvijesti. Ironično, baš Artaud će se nekoliko godina poslije otrovati smrtno bolestan od raka. Cijelu godinu jedini trenuci kad se primao kista bili su kad bi mu netko naručio portret. Stvari u vezi Balthusa počinju bivati doista kontroverzne 1935. godine.

Ako je "Lekciju iz gitare" i mogao pravdati željom da skandalizira javnost, na slici "Mačka s Mediterana" iz 1935. naslikao je samoga sebe kao veliku antropomorfnu mačku koja uživa za stolom pored mora dok joj u tanjur slijeću ribe iz "riblje duge", a sa strane iz čamca u daljini promatraču maše djevojčica razgolićenog gornjeg dijela tijela. To je bio i trenutak kad se samoproglasio "kraljem mačaka".

Što god to bilo, zdrava umjetnička opsesivnost ili izraz pedofilskih sklonosti, 1936. je Balthus upoznao 11-godišnju susjedu Therese Blanchard, kćer radnika iz obližnjeg restorana. U sljedeće tri godine naslikao je deset njezinih slika - nekad s mačkama, a nekad s njezinim bratom Hubertom. Sliku "Djeca Blanchard" kupio je 1941. godine Pablo Picasso, koji ga je cijelog života branio. Naknadno će Balthus s jednom od slika iz tog ciklusa postati jedan od rijetkih koji je već tijekom života pronašao svoje mjesto u Louvreu.

"Općenito se smatra da su moje razodjevene djevojčice erotične. Ali ja ih nisam slikao s tom namjerom. Da sam to htio, prikazao bih ih anegdotski. A ja sam ih okruživao aureolom tišine i dubine, istodobno izazivajući oko njih zaprepaštenje", govorio je poslije Balthus. Ipak, iz "Lekcije iz gitare" očito je i sam barem do neke granice naučio lekciju. Zašto bi inače pokušavao zabraniti reprodukciju te slike?

Tri godine su prošle prije nego što je uspio nagovoriti svoju Antoinette de Watteville da mu oprosti i uda se za njega. S njom je dobio dvoje djece, a jednog od njih, Stanislasa, divlje i neobuzdane ‘60-e upamtit će kao Stasha, jednog od najozloglašenijih partijanera svojega doba. Umjetnost ga je upamtila po katastrofalnim izletima u fotografiju, a policijski dosjei po tome što su ga 1967. uhitili u društvu Briana Jonesa iz Rolling Stonesa i s brdom droge, te potom i 1973. s još jednim Stonesom, ovaj put Keithom Richardsom, i još jednim brdom droge.

Bio je blizak i s Beatlesima, Paulom Simonom, povremeno je ljubovao s Marianne Faithfull, Anitom Pallenberg i Nico. On je bio i sa Sydom Barrettom na kobnom LSD izletu u Wales, od kojega se Syd nikada nije oporavio. "Ostao je u magičnim dimenzijama", govorio je Stash godinama poslije. Što se njegova oca tiče, Balthus se na sljedeću izložbu u Parizu odvažio tek nakon cijelog desetljeća od "Lekcije", tek nakon 2. svjetskog rata. I tu mu se otvorio svijet.

Izrađivao je scenografiju za kazališne velikane poput Alberta Camusa. Nitko mu nije uzeo za zlo kad je 1949. imao seksualnu vezu s tad 19-godišnjom Laurence Bataille, kćeri pisca Georgesa, koju je naslikao u djelu "Tjedan od četiri četvrtka". Na sve strane su se pojavljivali oni koje je njegova umjetnost oduševljavala i koji su ga financijski uzdržavali. Godine 1956. prvi put izlaže u Muzeju modernih umjetnosti

Pa ako je nakon rata i počela apstrakcija, zbog koje su ga u Parizu smatrali reakcionarnim, 1961. je već bio na takvom glasu da ga je tadašnji ministar kulture Andre Malraux pozvao ga da bude direktor Academije de France u Vili Medici u Rimu. I naravno da je prihvatio. A ovaj trenutak je bitan zato što ga je već sljedeće godine ministar Malraux poveo sa sobom u kulturnu misiju u Tokio, gdje je upoznao tad 19-godišnju Setsuoko Idetu, prevoditeljicu iz stare samurajske loze. Njoj je rekao da mu je 50 godina.

"Ali to nije bila istina, bilo mu je 54", otkrila je grofica poslije. Ništa u njegovu životu nije moglo ići uobičajenim tokom, pa se i situacija sa Setsuoko pretvorila ne u ljubavni trokut, nego u ljubavni peterokut. On je molio prvu suprugu da mu da razvod. Uz to, bio je u nekakvoj vezi i s još jednom djevojkom. Setsuoko je sa svoje strane istodobno imala još nekog muškarca, da bi se za Balthusa konačno odlučila kad ju je ovaj pitao da se uda za njega.

Deset godina poslije preselili su se u Rossiniere u Švicarskoj, mjesto s oko 500 stanovnika, u kuću "Grosse Chalet", čuvenu po tome što je riječ o danas najvećoj drvenoj kući u Švicarskoj i jednoj od najvećih drvenih konstrukcija uopće u Europi. Na nju je Balthus naletio sasvim slučajno, navrativši na čaj u lokalni hotel s gostionicom, sagrađen još 1754. I odlučio ju je kupiti.

Južno pročelje zdanja je 27 puta 19,5 metara, krov je površine 950 četvornih metara, u kuću je ugrađeno 700 metara kubičnih borovog drveta iz 200 stabala, ima 115 prozora... Ovdje je Balthus živio sve do smrti 2001., a njegova udovica Setsuoko živi i danas. Tu su u svoje vrijeme odsjedali Victor Hugo i Alfred Dreyfuss, a poslije su dolazili Bono Vox, Riccardo Mutti, Zubin Mehta, Richard Gere, Tony Curtis, Federico Felini, tko li sve ne.

Iz te je kuće jednog dana 1994. išetao David Bowie, nakon što je dobio rijetku priliku da intervjuira Balthusa, i svijetu objavio da je njegov novi prijatelj "posljednji legendarni slikar". Bono Vox je bio krsni kum Setsuoko, a i pjevao mu je na sprovodu. "U Balthusovo doba jedina tema kojoj se nije smjelo prići s ikakvom znatiželjom bio je pubertet. Nije mu bilo dopušteno da tamo ide, pa je on tamo naprosto morao ići", govorio je poslije Bono o njemu, praktično ga braneći.

Čak ga je usporedio sa svojom situacijom s rock'n'rollom i duhovnošću. "U to se jednostavno ne smijete upuštati, na isti način sam se ja u to morao upustiti." Balthus se od 70-ih jako povukao, da bi pod starije dane postao razgovorljiviji. "Ranije sam htio šokirati. Danas mi je to dosadno. Stvarno ne razumijem zašto ljudi u svim slikama djevojčica uvijek vide jedne te iste lolite."

Njegove slike i danas ostavljaju osjećaj nelagode, bez obzira na to što se izlažu diljem svijeta, no Setsuoko tvrdi da apsolutno nema govora o tome da je Balthus bio pedofil. On je naprosto bio čovjek kojemu je Rilke kao malom govorio da to što je rođen 29. veljače, znači da je skliznuo kroz pukotinu u vremenu, u kraljevstvo u kojem je pošteđen svih onih promjena kroz koje prolaze svi ostali ljudi. Nešto slično njemu radila je slikarica Mary Cassatt sa svojom "Djevojčicom u plavoj fotelji" iz 1878., samo što je tad umjesto mačke na slici bio pas.

Iza njega je ostala ne jedna afera s tinejdžericama s platna iz njegova opusa od 350 slika. Samo u posljednjih deset godina života njegove su slike napravile promet od šest milijuna dolara. Zanimljivo je da je iste godine kad i Balthus, 2001., samo ne u veljači nego u kolovozu, također oko svojeg rođendana, umro i njegov brat Pierre, pisac i prevoditelj. I on je bio poseban lik. Bio je takav obožavatelj književnog djela Marquisea de Sadea da se u svoje doba potrudio tiskati novo izdanje De Sadeovih "120 dana Sodome".