Njegova djela preživjela su gotovo dva stoljeća i postala dio svjetske kulturne baštine, prevedena na više od stotinu jezika, a njegovo ime danas je sinonim za pisanu formu koja ga je proslavila. "Mala sirena", "Ružno pače", "Carevo novo ruho", "Djevojčica sa šibicama" i "Snježna kraljica" sastavi su dijelovi djetinjstva djece diljem svijeta. No, život čovjeka koji ih je napisao bio je mnogo manje nalik bezbrižnoj dječjoj priči. Hans Christian Andersen je potekao sa samog društvenog dna, odrastao je u siromaštvu i s vrlo malo formalnog obrazovanja. Kao mladić godinama je živio od tuđe pomoći, trpio je odbijanja, no pogonila ga je vlastita gotovo nevjerojatna vjera da je predodređen za umjetnost. Upravo zato njegovu je biografiju teško odvojiti od priča o odbačenima, siromašnima i onima koji očajnički traže mjesto kojem pripadaju. 

Rođen je 2. travnja 1805. u Odenseu na danskom otoku Fynu. Otac Hans Andersen bio je siromašni postolar, a majka Anne Marie Andersdatter pralja. Obitelj je živjela vrlo skromno; kuća u Munkemøllestrædeu u kojoj je Andersen proveo najveći dio djetinjstva sastojala se od svega nekoliko malenih prostorija. U njoj su, piše Danishnet.com, živjele čak tri obitelji, odnosno 12 članova. Vjeruje se da ga je taj potpuni nedostatak privatnosti tjerao na ''bijeg u sebe'' i pomogao u razvoju njegove mašte i ljubavi prema pričama. Materijalno siromaštvo nije značilo i život bez mašte. Otac mu je čitao Bibliju, Holbergove komedije i "Tisuću i jednu noć", a napravio mu je i malo kazalište. Andersen će poslije cijeloga života pamtiti svijet koji je u djetinjstvu stvarao od priča, lutaka, komadića tkanine i onoga što je mogao vidjeti na ulicama Odensea. 

Uz Andersenovo podrijetlo veže se i jedna od najintrigantnijih teorija iz njegova života, a to je da čovjek kojeg je svijet poznavao kao sina siromašnog postolara i pralje zapravo nije bio njihovo biološko dijete. Danski povjesničar Jens Jørgensen tvrdio je da je Andersen bio nezakoniti sin tadašnjeg princa Christiana Frederika, budućeg danskog kralja Christiana VIII. Kao argumente zagovornici teorije navodili su, među ostalim, neobičnu potporu koju je Andersen tijekom mladosti dobivao iz visokih društvenih i kraljevskih krugova. Teorija je dodatno privlačila pozornost zbog gotovo bajkovite podudarnosti s ''Ružnim pačetom'', pričom o odbačenom biću koje naposljetku otkriva da zapravo pripada sasvim drukčijem svijetu. Ipak, za takvu tvrdnju nikada nisu pronađeni čvrsti dokazi.

Andersen je vrlo rano postao svjestan razlike između svoje obitelji i imućnijih građana. Njegovo školovanje bilo je neredovito, osobito nakon 1816., kada mu je umro otac. Pohađao je i gradsku školu za siromašne, a nedostatak sustavnog obrazovanja pratit će ga još godinama. Bio je izrazito maštovit, osjetljiv i zaokupljen kazalištem, a manje zainteresiran za život koji se očekivao od dječaka njegova podrijetla. Odense je, za razliku od većine danskih provincijskih gradova, imao kazalište, a upravo je ono u Andersenovoj glavi otvorilo vrata u neki drugi svijet. Gledao je gostujuće glumce, prikupljao kazališne plakate, zamišljao predstave i izrađivao odjeću za svoje lutke. Umjesto da prihvati sudbinu koju mu je društveno podrijetlo gotovo unaprijed odredilo, počeo je vjerovati da će se probiti u umjetnosti.   

KNJIŽEVNOST Ritam zločina Patricije Cornwell

Godine 1819., četrnaestogodišnji Andersen sam odlazi u Kopenhagen, s vrlo malo novca i s gotovo nikakvim vezama. Cilj mu je bio Kraljevsko kazalište. U sljedeće tri godine pokušavao je pronaći svoje mjesto kao pjevač, plesač ili glumac. Pjevanje je otpalo kada mu se glas počeo mijenjati, pokušaj s baletom također je propao, baš kao i glumačke ambicije. Andersen je bio izrazito visok, mršav i fizički nespretan, zbog čega mu je propao i pokušaj da se probije u baletu. U kazališnom svijetu znao je biti predmet poruge, a jedno je posebno poniženje poslije opisao i u autobiografiji: tijekom nastupa jedan ga je poznati pjevač podrugljivo odvukao prema rubu pozornice i predstavio publici kako bi izazvao smijeh. Andersen se rasplakao i pobjegao sa scene. Godinama prije nego što će napisati ''Ružno pače'', bio je doživljavan upravo tako, kao neugledan i neprilagođen autsajder.

Živio je u vrlo skromnim uvjetima i postupno postao ovisan o ljudima koji su u njegovu neobičnom talentu ipak prepoznali nešto. Kada je postalo jasno da od pozornice neće biti ništa, Andersen se sve više okretao pisanju. Godine 1822. Kraljevskom kazalištu predao je nekoliko dramskih tekstova. Bili su odbijeni, ali njegovi pokušaji ipak su privukli pozornost Jonasa Collina, utjecajnog čovjeka iz uprave kazališta. Collin mu je postao zaštitnik i skrbnik te mu omogućio sustavno obrazovanje. Andersen je poslan u latinsku školu u Slagelseu. Imao je već 17 godina, ali zbog velikih rupa u znanju morao je krenuti gotovo od početka i školovati se s dječacima znatno mlađima od sebe. Rektor škole Simon Meisling je još prije njegova dolaska izražavao sumnju kako će se Andersen snaći u razredu s desetogodišnjacima.

Bio je to početak jednog od najtežih razdoblja njegova života. Meisling je smatrao da Andersen treba prestati tratiti vrijeme na poeziju i posvetiti se učenju. Njihov odnos postao je toliko težak da je Andersen desetljećima poslije još sanjao svojega nekadašnjeg rektora. U pismima se žalio na hladnoću, oskudicu i osjećaj da je teret obitelji kod koje živi, dok je u autobiografskim zapisima opisivao kako mu se rektor rugao i ismijavao njegove osjećaje. Čak mu je zabranjivao pisanje poezije, smatrajući to gubitkom vremena. 

Upravo u tom razdoblju nastala je pjesma "Umiruće dijete", koja je 1827. objavljena u njemačkom prijevodu, a zatim i na danskom te mu donijela prve znakove ozbiljnijeg književnog priznanja. Na Andersenove uporne molbe Collin ga je iste godine izvukao iz škole i organizirao mu privatnu poduku u Kopenhagenu. Godine 1828. Andersen je položio ispit koji mu je otvorio put prema Sveučilištu u Kopenhagenu. Činilo se da je najgore prošlo.

Pravi književni proboj počeo je već sljedeće godine. U siječnju 1829. Andersen je o vlastitom trošku objavio neobičnu proznu knjigu "Fodreise fra Holmens Canal til Østpynten af Amager i Aarene 1828 og 1829." (Pješačko putovanje od Holmenova kanala do istočnog vrha Amagera u godinama 1828. i 1829.). Naklada od 500 primjeraka brzo je rasprodana, a utjecajni književnik i kritičar Johan Ludvig Heiberg napisao je pohvalnu recenziju, bilježi danishnet.com Za mladića kojemu su samo nekoliko godina prije govorili da od njegova pisanja neće biti ništa to je bio prvi opipljivi dokaz da se vrata književnog svijeta ipak otvaraju. Pisao je pjesme, drame i putopise, ali još nije pronašao formu po kojoj će ga svijet zapamtiti. 

Veliku prekretnicu donijelo je putovanje Europom. Godine 1833. dobio je kraljevsku stipendiju i krenuo preko Njemačke i Francuske prema Italiji. Ondje je počeo pisati "Improvizatora", roman snažno nadahnut talijanskim iskustvima i vlastitim snom o društvenom i umjetničkom usponu. Kada je knjiga objavljena 1835., postigla je velik uspjeh u Danskoj, a ubrzo i u inozemstvu. Iste godine, 8. svibnja, pojavio se skromni prvi sveščić "Bajki ispričanih djeci". U njemu su bile "Kresivo", „Mali Nikola i Veliki Nikola", "Princeza na zrnu graška"... U prosincu je stigao i drugi svezak s "Palčicom" i drugim pričama. Andersen tada još nije mogao znati da je upravo pronašao književni oblik koji će ga učiniti besmrtnim.  

kritika Ljubav žene obilježene ratom

Njegove bajke razlikovale su se od klasičnih zbirki narodnih priča. Andersen nije bio samo zapisivač usmene predaje; stvarao je i vlastite priče, unosio u njih ritam govornog jezika, humor, ironiju, tugu i iskustva ljudi koji žive na rubu. U njima predmeti govore, životinje pate od ljudskih slabosti, djeca vide ono što odrasli odbijaju priznati, a sretan završetak nije zajamčen. Od sredine 1830-ih njegov ugled brzo se širio Europom. Romani su mu bili čitani u Njemačkoj, a od 1839. upravo su bajke ondje počele stvarati njegovu iznimnu reputaciju. Sredinom 1840-ih uslijedio je veliki proboj u Engleskoj i Americi. Prvi engleski izbor njegovih bajki objavljen je 1846., a godinu poslije u Britaniji je dočekivan kao književna zvijezda te se družio i s Charlesom Dickensom, koji mu se u jednom pismu potpisao kao njegov "prijatelj i obožavatelj". No, Dickens je a Andersenom kasnije prekinuo komunikaciju, što je ovom teško palo.

Možda nijedna Andersenova priča tako snažno ne podsjeća na njegov vlastiti put kao "Ružno pače", prvi put objavljeno 1843. Priča o pačiću koje okolina odbacuje jer izgleda drukčije, a koje naposljetku otkriva da nije ružno pače nego labud, često se tumači kao jedna od njegovih najsnažnije autobiografskih bajki. U njegovim se djelima iznova pojavljuju odbačeni, neshvaćeni i oni koji pokušavaju prijeći granice svijeta u kojem su rođeni. Andersen nikada nije potpuno zaboravio podrijetlo iz siromašnog Odensea ni poniženja čovjeka koji je pokušavao prijeći granicu između društvenih slojeva. Čak i kada je postao gost kraljevskih dvorova i europskih salona, osjećaj autsajdera ostao je važan dio njegova identiteta i njegova pisanja.     

Sin siromašnog postolara i pralje, s kaotičnim ranim školovanjem, koji je u Kopenhagen stigao kao četrnaestogodišnjak uvjeren da mora uspjeti u umjetnosti, na kraju je doista postao jedan od najpoznatijih danskih književnika svih vremena. Siromaštvo, strah od odbacivanja, čežnja za priznanjem i iskustvo čovjeka koji se ne uklapa postali su gorivo njegova književnog svijeta. Andersenove bajke zato nikada nisu bile samo priče za djecu. Iza princeza, labudova, sirena, vojnika i djevojčica sa šibicama stoji autor koji je iz prve ruke znao koliko svijet može biti hladan prema slabima i koliko snažna može biti potreba da čovjek pronađe mjesto kojem će napokon pripadati.