Sabina Ward-Prowse piše kao netko tko je čuo zvuk granata i osjetio šutnju nakon eksplozije. Njezina proza, međutim, nije dokumentaristička. Najsnažnija je upravo u onome što se ne kaže izravno: u treptaju oka, prekinutoj rečenici, sjećanju koje izbije iz naizgled banalne sitnice.
U vremenu u kojem suvremena književnost u potrazi za profitom često pribjegava senzacionalizmu ili jezikom zablude zamagljuje stvarnost, izdavačka kuća Alfa prije tri godine objavila je roman koji se usuđuje biti iskren. Ili se barem trudi. I ta se iskrenost, doduše, može uzeti s rezervom jer autorica piše pod pseudonimom – Sabina Ward-Prowse. “Sarajevska ljetna noć” roman je koji ne zavarava svoju publiku pretjeranim konstrukcijama ni formalnim eksperimentima. Naprotiv, koristi jednostavnost kao oružje otpora protiv zaborava i banalnosti. Pogotovo kad je riječ o ljubavi. Možda smo doista konačno stigli do točke u kojoj se o ljubavi može iskreno i nepatvoreno progovarati jedino iz pozicije literarne anonimnosti.
Ovaj je članak dio naše pretplatničke ponude.
Cjelokupni sadržaj dostupan je isključivo pretplatnicima.
S pretplatom dobivate neograničen pristup svim našim arhiviranim člancima,
ekskluzivnim intervjuima i stručnim analizama.
