Život njemačkog dramatičara Heinricha von Kleista (1777.-1811.) bio je kratak i nesretan. Barem sudeći prema njegovu biografu Joachimu Maassu. U vojsku odlazi s 15 godina, u 22. odlučuje nastaviti školovanje (Kantova “Kritika čistog uma”, nažalost, ubija njegovu vjeru u racionalizam), a s 34 završio je slomljen, siromašan i mrtav u dogovorenom zajedničkom samoubojstvu s Henriettom Vogel. Dotad je napisao osam drama, osam pripovijetki, ostavivši za sobom eseje, pjesme, anegdote i pisma. Za života nije bio baš popularan. Jedina naznaka uspjeha bijaše kad se Goethe 1808. uhvatio “Razbijena vrča” u Weimaru. Najveći kazališni debakl svaljen je na pisca. Ponavljajuća, na dijelove iscrpljujuća i naivna, jednočinka o mračnom svijetu korupcije bila je prva profesionalna režija u JDP-u prerano preminulog Igora Vuka Torbice. Izvedena na 39. Danima satire u Kerempuhu, a poslije i na Borštnikovom srečanju, u postmodernističkom kolažu kojim je odjekivala ABBA-ina “Chiquitita”, u glumački je ring smjestila Nebojšu Glogovca i Svetozara Cvetkovića. Kraj je izmijenjen i duboko pesimističan. Nema naprijed. Nema revolucije. Korumpirani će sudac Adam jednostavno čekati da se stvari slegnu i kao svi umješni političari vratit će se u službu. Torbičina provokativnost i lucidnost, vješto udaljavanje te dovođenje do ruba farsičnosti same komedije označila je da napokon imamo redatelja.

Novi, feministički kraj, “Razbijenog vrča” u Kerempuhu, daleko manje inovativan i prema školskim pravilima, Von Kleista sedam godina poslije smješta u niz rutinskih, naglašeno teatralnih igrarija koje ne otvaraju suviše pitanja te se zadržavaju unutar standarda hrvatskih kazališta u kojima nas ništa ne smije iznenaditi. Redateljica Lea Anastazija Fleger s dramaturginjom Nikolinom Rafaj ponešto prerađuje komediju, no bit ostaje ista. Od početka znamo da je vrč razbio gramzivi sudac, a sve te peripetije između služit će odgađanju zbivanja i eventualnom građenju atmosfere. Početna scena, u kojoj će se sudac Adam (Marko Makovičić) naći u svojevrsnom kabareu crnih korzeta i šljokica (Josipa Anković, Karlo Mlinar i Lana Meniga), ocrtava da smo u stiliziranoj prošlosti, a to prati scenografija Zdravke Ivandije Kirigin i Mateja Kniewalda, ali i kostimi toplih tonova Tee Bašić Erceg.

Makovičić sucu upisuje više osobnosti sitnog, pohlepnog prevaranta i ljubavnika nego ozbiljnije koruptivne hobotnice, a Hrvoje Kečkeš kao Valter njegov je standardni korektiv, bez većih iskoraka, kao i utišani pisar Matije Šakoronje, s kojim se mogla i trebala razviti bolja dinamika. Eva Mirele Videk Hranjec, oko čijeg će se priznanja vrtjeti te na kraju i raspetljati cijela zabluda, sugestivno je utjelovljenje nevinosti, potisnutosti u gesti i mimici, te je dobar pandan glasnom i naglom zaručniku Robertu (Filip Detelić). Marta Anite Matić Delić u zadanom je pretjerivanju, kao i Brigita Mije Anočić-Valentić, sa stalnim odgodama kraja. Damir Poljičak kao otac tu je tek da bira i mijenja strane. Staromodan i beživotan “Razbijeni vrč” tjera na razmišljanje o smislu repertoara, mladim redateljima i njihovu upornom odbijaju minimuma rizika te nameće logično pitanje o kakvim vremenima i za koga progovaraju šlageri tog tipa. Ne, nije riječ o Goetheovu fatalizmu i mogućim nadolazećim debaklima nego o nužnim prevratima s kojima nas kazalište mora i treba suočiti dok se vrti u kolu preživljavanja umjesto izvrsnosti.