"Cesta je postala bolja, a koraci krava uplašenih od eksplozija postali su lakši. I Martta je smogla snage reći kako je život čisti pakao, ali živjeti se mora. Sjetila sam se kako se svadljivi Jaakko objesio kad je na kartama izgubio rodnu kuću i došao do zida. U usporedbi s tim, nama je bilo lako." ("Rijeka", Rosa Liksom, Hena com)

Bježeći od rata s dojučerašnjim saveznicima gomila izbjeglica, uglavnom žena, djece i staraca, sa svojim kravama i ponekim konjem (pse, ovce i svinje morali su ostaviti), ulaze u Švedsku, gdje će provesti gotovo godinu dana potucajući se po izbjegličkim logorima, umirući od zaraza, jada i bijede, da bi se vratili na uglavnom porušena imanja na kojima ništa više neće biti isto kao što je bilo prije. Cijeli ovaj egzodus promatran kroz oči djevojčice, djevojke, neodređenih godina (ali za pretpostaviti je da je tu negdje, 14-15-16) potresna je knjiga o izbjeglištvu, nestanku bezbrižnog djetinjstva (koje je bezbrižno onako kako samo djetinjstvo može biti unatoč ratu koji huči svuda okolo), prirodi i životu koji će pronaći svoj put unatoč smrti čiji se koraci odjekuju svuda oko nas.

Nakon sovjetskog napada na Finsku i zimskog rata u kojem je mala Finska zaustavila sovjetsku najezdu, ali je ipak morala sklopiti za njih nepovoljni mir, i nakon što je Njemačka napala Sovjetski Savez, Finska se pridružila Njemačkoj u ratu protiv Sovjeta (ali ne protiv drugih saveznika). Nakon sklopljenog primirja sa Sovjetima, 1944. godine, Finska sad ratuje protiv Nijemaca, a kolone izbjeglica iz Laponije kreću prema Švedskoj. Muškarci su na fronti, većini je to treći rat u posljednjih pet godina. U ratu je i otac djevojčice, a majka je bolesna (i ne baš pri zdravoj pameti) i trudna, pa se djevojčica mora brinuti, s drugim djevojkama, o kravama i o samoj sebi. Iako je priča na neki način ratna, rata u njoj nema, ali su sve njegove užasne posljedice tu. Nisam sto posto siguran, ali čini mi se da ni jednom trenutku Rosa Liksom ne spominje ime djevojčice, djevojke, kroz čije oči promatra i kroz čija usta priča, ali zato svaka krava i svako tele imaju svoje ime, svoj karakter i svoju priču. Kao i svi drugi likovi koje djevojka na svojem putovanju upoznaje ili ih stvarno upoznaje tek na putovanju. Krave su važne, priroda je važna, ona je život koji buja dok svuda vlada smrt, ona je nemilosrdna, divlja, ali ujedno i snažna sila, jedina koja se može suprotstaviti razaranju.

Djevojka priča priču jednostavnim rečenicama, gotovo po promatranju, gotovo pa hladno, što samo dodatno pojačava emocije koje bujaju ispod površine. A isto tako pojačavaju dojam nemoći, izgubljenosti i očaja kad smo izbačeni iz svog svijeta i ubačeni u neki drugi, nepoznati svijet u kojemu smo stranci i u kojemu su stranci svi oko nas. Istovremeno kroz njezinu priču, njezine jednostavne rečenice i zapažanja, njezine jednostavne i iskrene osjećaje, koje uglavnom potiskuje, buja želja za životom, glad za životom. Upravo onako kako mlado tijelo, tijelo na granice između dječjeg i odraslog, žudi za životom. Iako nigdje ne ulazi u detalje i ne lamentira duboko, kroz oči i priču djevojčice prelamaju se svi užasi rata i onoga što on u čovjeku čini, svi užasi izbjeglištva, smrti, bolesti i bespomoćnosti, ali i užas i ljepota odrastanja. Kao i spoznaja da je nekad bolje biti stranac nego gledati kako novi početak proždire sve ono što je bilo lijepo u starom. Užas i ljepota svijeta koji vidimo u trenutku kad nas djetinjstvo napusti i kad uđemo u svijet odraslih.

"U tim su kućama živjeli ratari, vlasnici velikih imanja i ogromnih polja i oni se nisu obazirali na to što se tuda motaju izbjeglice. Možda su potajice gledali nas koji nismo mogli ništa izgubiti. Oni su bili zarobljeni na svojoj zemlji, a mi smo bili poput ptica, slobodni, gladni i bez suviše stvari. Spajalo nas je to što život prolazi i kopni, i bogatima i siromašnima. Nitko se ne može spasiti dodira smrti." ("Rijeka", Rosa Liksom, Hena com)