Prva slika, premda novija, u starom je, jednostavnom crnom drvenom okviru, s pozlaćenom unutarnjom crtom. Očito da je uramljena kratko po svom nastanku. Papirnatu pozadinu i koštano tutkalo progrizli su i dijelom izjeli insekti. Od vremena njezina uramljivanja prošla je duga povijest: u jesen te 1934. - jer slika je, sudeći po zelenilu, snimljena u kasno proljeće ili u ljeto - ubijen kralj Aleksandar Karađorđević, čime zemlja ubrzano kreće prema građanskome ratu; Hitler u Njemačkoj učvršćuje vlast, nastupaju prvi progoni, pripremaju se Olimmpijske igre u Berlinu; potom kreću mirotvorna varakanja, Europa povlađuje Hitleru, najprije demokratski Zapad, a zatim i komunistički Istok potpisuju s njim paktove o prijateljstvu; onda dolazi rat, onda nastupa Holokaust, pa ustaše u Zagrebu - gdje je, po svoj prilici, i ova slika - pa Jasenovac i partizanska borba, oslobođenje, križni putevi, kratka staljinistička epoha u Jugoslaviji, Informbiro, Goli otok… I teče, teče ta povijest, stari taj lijepi art-deco okvir, intenzivnije nego sama slika, sve dok u jednom trenutku, devedesetih ili već početkom dvijetisućitih, nestaje doma na čijem je zidu visila ova sličica. Nasljednici je, nezainteresirani, prodaju. Jurkićevih je slika u Zagrebu mnogo, po građanskim stanovima, i one ne vrijede mnogo, naročito nakon što su se mode s vremenom premetnule. Građanski svijet na čijim je zidovima visio Jurkić zacijelo nije porodio svijet na čijim će zidovima visiti Picelj, Knifer, Richter.
Druga je slika novouokvirena. Stari je okvir propao, ili se nekome činio neprikladnim, pa je od uramljivača naručio neki običan, konfekcijski ram, nevidljiv i neprisutan, tako da možemo neometano gledati sliku. Premda je kronološki prva naslikana, slika zasnježenih vrhova Prenja ili Čvrsnice, druga je na mom zidu i u pogledu. Druga je u priči koja govori o čovjekovu sazrijevanju, o saznavanju činjenica o svijetu, koje vodi prema nekom plemenitijem poopćavanju, i prema
apstrakciji u mišljenju i slikarstvu. Te ka koncu, prema tekstu kao krajnjoj apstrakciji čovjekovoj. Život se protokom vremena pretvara u sjećanja. Sjećanja se skupljaju u osobnom iskustvu, kroz koje se razvijaju moći mišljenja i mašte. Preko njih sjećanja se transformiraju u priču, koja onda postaje tekst. Tekst se zatim u glavi čitatelja vraća unatrag: u priču, koja se formira zahvaljujući mašti i mišljenju, kroz osobna iskustva čitateljeva, zasnovana na njegovim sjećanjima.
To da je prva slika, ona koja je udaljenija od apstrakcije, nastala nakon prve, proizašle iz krajnje ljudske zrelosti i dara apstrahiranja, govori o tome da je Gabrijel Jurkić koračao unatrag. Imao je težak život, nije umio s ljudima, pritiskala ga je provincija. I nije imao prevelikog uzdanja u vlastiti talent. Najčuveniju svoju sliku, “Visoravan u cvatu” naslikao je s dvadeset i osam. U Zagrebu posljednji put izlagao je dvadeset godina kasnije, upravo 1934, kada mu se narugao tko god je stigao. Potom je vrlo povučeno živio u Sarajevu. Verao se po okolnim brdima, putovao vlakom po Bosni, katkad i Dalmaciji, i slikao pejsaže. Zagledan u lica zemlje u kojoj se rodio i u kojoj će počinuti. Jurkić je, malo pomalo, gubio dar i interes za sve drugo. Unutarnji svijet, koji je težio apstrakciji stjenovitih vrhova pod snijegom, zamijenit će vjerom, crkvenim i biblijskim imaginarijem, koji ljudima već tisućama godina nadomješta maštu. Sa ženom se 1956. seli kod fratara, u Livno, na Goricu. Tad mu je sedamdeset. Posljednje slike datira pred godinu mog rođenja. Tog svibnja 1966. je već skoro sasvim slijep. Poživjet će još osam godina, tako izvan slike.
8. Mario Mikulić, portret Ive Andrića, crtež tušem, 1972.
Na zidu, zdesna, pokraj prozora, uz radni stol, tu gdje se osamim. Izvana se čuje kukurikanje pijevaca, lavež pasa, tutanj putničkih aviona koji slijeću prema aerodromu ili se uzdižu u nebo - to razlikujem po zvuku. Ali uglavnom je tišina. Muk svijeta u kojem čovjek proživi veći dio života, nakon što postane svjestan da ničemu više i nigdje ne pripada.
Mario Mikulić, sarajevski slikar, bodul, rodom s Korčule, sjajan crtač i portretist. U mladosti radio je u novinama, kao tehnički urednik i karikaturist. Lake i precizne ruke, umio je gledati ljudska lica. Bio je među umjetnicima koji su 1977. išli u Bugojno da portretiraju Josipa Broza Tita, u povodu maršalovih obljetnica: osamdeset i petog rođendana i četrdesete godišnjice od dolaska na čelo Partije. Slike koje tim povodom nastaju svakako pripadaju antologiji jugoslavenskoga likovnog udvorištva. Mikulićev portret Tita neočekivano je loš: i veliko ulje na platnu, i nekoliko crteža. Teško je slikati čovjeka kojeg ne poznaješ, a još teže, vjerojatno, onog kojeg toliko dobro poznaješ da više ne znaš kako izgleda.
Ivu Andrića je savršeno nacrtao. Te 1972, piscu je, kao i Maršalu, osamdeset. Ostale su mu još tri godine života. Bistar je i sabran. U Počitelju, na jednoj od svojih poluslužbenih ekskurzija Bosnom. Mikulić crta niz piščevih portreta, brz je, povlači malo linija, kao Klee među portretistima, ništa ne popravlja i ne ispravlja. Crtež tušem ne da se popravljati. Kao ni život, kada prođe.
9. Daniel Ozmo: Iz bosanskih šuma, linorez 1939.
Drvosječe su otpočinuli u pojati. Vrijeme je sumorno, grubo u obrisima i u odnosu svjetla i tame, vrijeme je crno-bijelo, vrijeme korporativizma i nacizma, lica čije su crte izrezane u linorezu. Godine su pred rat. Ozmo je potekao od hude jevrejske sirotinje, kasabe Olova. Jedno je od osmero djece u Lenke i Haima, koji se uskoro po njegovu rođenju sele u Sarajevo. Biva, više je tamo posla za sitnoga jevrejskog trgovca, pa će im biti lakše. U Sarajevu ide u pučku školu, pa završava i pet razreda gimnazije, a onda godinama skuplja hrabrost i novac da uči za umjetnika. Odlazi u Beograd, gdje svršava Kraljevsku umetničku školu, u klasi profesora Ljubomira Ivanovića. Onda godinu-dvije predaje u sarajevskoj Prvoj gimnaziji. Vaja i slika, ali ti mu radovi nisu sačuvani. Povezan je s krugom lijevih sarajevskih umjetnika, uglavnom Jevreja i kuferaša. Tako i počinje raditi linoreze. Umjetničko djelo u doba svoje tehničke reprodukcije. Vrijeme šapirografa, letaka i tajnih organicacije. Novine štampane na četiri i na osam stranica. Tako u kasno proljeće 1939, pred rujansku Hitlerovu provali u Poljsku, izrađuje grafičku mapu naziva “Iz bosanskih šuma”. Proleterska tema, rudimentarna grafička tehnika, grubost noža dok ponire u meki linoleum. Collegium Artisticum kao maleni i još beznadniji sarajevski Weimar i Bauhaus. I siroti Ozmo, u tom gradu u kojem nastupa trenutak kada čovjek ostaje sam. U Sarajevu takav je suodnos između čovjeka i povijesti: svakome slijedi trenutak u historiji, ili noć u kratkom čovjekovom životu i kalendaru, kada ostaje smrtonosno sam. Daniel Ozmo je, kao i svi sarajevski Jevreji, sam ostao u travnju 1941. U gradu okruženom šumama i planinama, u koji se za žednih ljeta lisica i medvjed znaju niz kaldrmu spustiti, takva je samoća naizgled na dohvat od spasa. Ali čaršijskom svijetu nepojamno je spas tražiti u šumi. I opčinjava ga to što je do jučer bio čovjek među ljudima, i u beskonačnom razgovoru s ljudima od svakakvih vjera i naravi, pa i ne zna da je u ovom gradu ostao sam. Tek vidi da je noć, duga europska noć, ali griješi jer pomisli da je to svima jednaka noć.
U ljeto 1941. mladići odlaze u avanturu. Rasipa se vedri sarajevski Weimar, neki među njima sjedaju u taksi, pa onako meraklijski, kao u kafanskoj pjesmi o agama Sarajlijama, taksijem odlaze u partizane. Blizu je to, taksimetar ne otkuca mnogo. Ozmo, koji je po šumama olovskim tumarao, s drvosječama se družio i crtao njihove živote, ostaje u gradu. Zašto je ostao, ne zna se. One koji su ostali jednog po jednog, jednu po jednu, kupe po gradu i odvode. Neke su prijavili komšije, brižni za dobrobit Nezavisne Države Hrvatske, kojoj, bez sumnje, Židovi škode kao nečist rasni element i, bezbeli, kao oni koji su razapeli Sina Božjeg. Ali većinu nije trebalo prijavljivati. Ovo je grad u kojem se ljudi poznaju, a ustaše su, uglavnom, domaći ljudi. Hrvata u Sarajevu je 1941. golema većina. U postocima skoro koliko i Hrvata u Zagrebu, samo se vjerom razlikuju. A onda će, čudom, u travnju 1945. Hrvata u Sarajevu preko noći - jedne druge, također prilično krvave i usamljeničke noći! - gotovo sasvim nestati. A to malo što ih ostane najednom će biti samo jedne, katoličke, vjere. To čudo sablasnoga bosanskog magijskog realizma, gdje nestaju jedni, a stvaraju se drugi ljudi i narodi, Ozmo neće doživjeti.
Odveden u Jasenovac, raspoređen na rad u keramičkoj radionici, i dalje je potajice crtao. Dio tih crteža iz logoraškog života spašen je iz logora. Ozmo je pogubljen, prema presudi da je “širio uznemirujuće vijesti”.
