Groblje Mirogoj smatra se najreprezentativnijim i najmonumentalnijim spomenikom historicizma u Zagrebu, no njegov današnji izgled značajno odudara od te predodžbe: obnova slavnih arkada oštećenih u potresu još uvijek nije počela, a nedavno nevrijeme dodatno je pogoršalo stanje srušivši brojna stabla i oštetivši dio grobova. Dok hodamo stazama između grobnih polja, prolazimo pokraj iščupanih debala i polomljenih krošnji, uz grobove na kojima su vidljiva oštećenja i pomaci kamena. Pokušavamo zaobići zatvorene prilaze prema arkadama i kapeli Krista Kralja iza kojih se nižu zaštitne ograde i napuštene građevinske skele, dok cijeli prostor, unatoč sunčanom proljetnom danu, izgleda poprilično sumorno. Otvoreno prije točno 150 godina, ovo zagrebačko groblje ipak i danas zadržava prepoznatljivu prostornu i estetsku cjelovitost: čak i u sadašnjem, izrazito zapuštenom stanju, djeluje dostojanstveno i skladno. Njegova arkadna struktura i pejzažna kompozicija, izgrađena prema projektu arhitekta Hermana Bolléa, svakako čini jednu od najprepoznatljivijih vizura glavnoga grada.
“Bollé je na neki način imao sreće što je radio na prostoru koji je na padini, tako da je to onda stvorilo jako slikovitu cjelinu koja zapravo nema para. Sličnog primjera nema nigdje drugdje”, rekao nam je povjesničar umjetnosti Dragan Damjanović, autor monumentalne monografije “Mirogoj: povijest i baština multikonfesionalne nekropole Zagreba”, koja je nedavno objavljena u izdanju Srpskog narodnog vijeća i ArTresor naklade.
Zbog prenapučenosti drevnih zagrebačkih groblja poput Jurjevskog, Rokovog, Petrovog, uboškog groblja Svetoga Križa, ili pravoslavnog na početku Pantovčaka, grad je sredinom 19. stoljeća hitno trebao novo rješenje. Sva su se ta stara groblja nalazila u širem centru, a kako se grad počeo naglo širiti počela su ometati daljnju urbanizaciju. Gradska skupština odlučila je utemeljiti novo središnje gradsko groblje a izbor lokacije pao je na obronak brežuljka na putu prema Remetama, na tada dalekoj sjevernoj periferiji. Grad je 1873. godine za 21.320 forinti kupio posjed Mirogoj nedavno preminulog Ljudevita Gaja, što su većinom financirale župe sv. Jurja i sv. Roka. Glavni gradski inženjer Rupert Melkus, nakon proučavanja talijanskih uzora u Veroni i Milanu, projektirao je jedinstven koncept novog groblja: njegov plan predviđao je manje arkade otvorene prema gradu te unutrašnjost uređenu kao francuski park s drvoredima i pravilnim šetnicama. Melkus je zamislio i rotunde - kružne prostore za grobnice zaslužnih građana, te kapele za sve četiri glavne zagrebačke konfesije: katoličku, pravoslavnu, židovsku i protestantsku. Groblje je na gotovo praznoj ledini svečano otvoreno 6. studenoga 1876., a prvi je pokopan učitelj mačevanja Miroslav Singer. Iako je Melkusov projekt tek djelomično ostvaren, a nacrti nisu u potpunosti sačuvani, on je postavio temelje za rad Hermana Bolléa.
Mirogojske arkade
Rođen 1845. u Kölnu, Bollé je postao ključna ličnost zagrebačke arhitekture. Nakon školovanja u Njemačkoj i rada kod čuvenog Friedricha von Schmidta u Beču, susret s Isom Kršnjavim u Italiji doveo ga je ujesen 1878. godine u Zagreb, gdje je ostao živjeti i raditi do smrti 1926., ostavivši neizbrisiv trag obnovom Katedrale, gradnjom Muzeja za umjetnost i obrt, palače JAZU-a, te evangeličke crkve i župnog dvora u Gundulićevoj - između ostaloga. Njegovim najznačajnijim i najkvalitetnijim djelom ipak se smatra arhitektonski okvir groblja Mirogoj. Priča o mirogojskim arkadama počela je kada su zagrebački intelektualci poput Kršnjavog i kasnijeg gradonačelnika Matije Mrazovića - uz podršku biskupa Strossmayera - počeli zagovarati monumentalniju gradnju koja bi štitila posjetitelje od nevremena, ali i potaknula domaću umjetnost. Iako je već postojao stariji Melkusov plan, utjecajni Kršnjavi i Mrazović inzistirali su na novom, puno ambicioznijem Bolléovom rješenju. Bollé je vizionarski okrenuo arkade prema unutrašnjosti groblja umjesto prema gradu, planirajući monumentalni niz od 20 paviljona koji bi služili kao obiteljski mauzoleji. “Njegovo rješenje specifično je po tome što je, iako se oslanjao na talijanske i srednjoeuropske uzore toga vremena, uspješno spojio sustav paviljona s kupolama i arkadama, te u cjelinu već tada integrirao i kapelu Krista Kralja”, govori Damjanović.
Izgradnja arkada započela je u proljeće 1879. pod vodstvom tada najuglednije zagrebačke građevinske tvrtke Grahor i Klein, a prvi konkretan poticaj bio je smještaj posmrtnih ostataka pjesnika Petra Preradovića prenesenih iz Beča. Bollé je inzistirao na vrhunskim materijalima - cigli iz Svete Klare i kamenu iz Samobora - kako bi građevine trajale za vječnost, koristeći tada popularni ‘rohbau’ stil s vidljivom opekom. No, put do današnjeg izgleda nije bio jednostavan. Već 1880. Zagreb je pogodio razoran potres koji je oštetio tek izgrađene dijelove, posebno kupolu prvog paviljona, što je zahtijevalo hitnu obnovu. Glavna prepreka ipak je bio novac.
Cijena jednog paviljona iznosila je vrtoglavih 13.847 forinti, dok su dvije arkade stajale skoro 6.000 forinti, što je tada bio ogroman iznos. Malobrojne zagrebačke obitelji mogle su si priuštiti takav luksuz, pa je gradnja tekla sporo, u bezbrojnim etapama i različitim smjerovima ovisno o konfesijama. Zbog financijskog pritiska, gradske su vlasti 1883. donijele odluku da se jedna arkada može podijeliti između dvije obitelji, što je dovelo do nastanka ‘poluarkada’ i donekle ubrzalo prodaju. Na kraju, od planiranih 20 realizirano je 12 velikih paviljona, a Bolléov ‘hrvatski Panteon’ postao je simbolom grada u kojem je, uz nebrojene slavne Hrvatice i Hrvate, na kraju i sam arhitekt pronašao svoje vječno počivalište.
Otvaranje Mirogoja - 1876.
Groblje Mirogoj otvoreno je 1876. kao multikonfesionalno groblje, što znači da su se ondje pokapali pripadnici svih vjerskih zajednica. Pitamo Damjanovića je li to tada bilo uobičajeno? “Bilo je”, odgovara. “Komunalna groblja u srednjoj Europi morala su biti otvorena za sve, nije bilo moguće nekome zabraniti ukop samo zato što pripada drugoj konfesiji. Ono što je posebno u slučaju Mirogoja jest to da je i elitni prostor ukopa u arkadama od početka bio otvoren za sve. Naime, u drugim gradovima, i kada su groblja bila multikonfesionalna, ti su ekskluzivni prostori arkada uglavnom pripadali dominantnoj konfesiji, najčešće katoličkoj - u Italiji, ali i u dijelovima Austrije i Bavarske - dok su u krajevima s protestantskom većinom bili rezervirani za protestante.” U Zagrebu su, međutim, arkade od početka bile otvorene za sve četiri glavne konfesije - ali ne i za muslimane. “U trenutku otvaranja Mirogoja 1876. muslimani zapravo još nisu stalno živjeli u Zagrebu. Kasnije, kada su se počeli naseljavati nakon austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine, dobili su svoj prostor u sjevernom dijelu groblja, ali nikada nisu bili uključeni u arkade. Ne može se reći da im je to bilo izričito zabranjeno, no nikada nije bio predviđen poseban dio arkada za muslimanske pokojnike”, govori Damjanović.
Melkusov, a kasnije Bolléov plan, predvidjeli su posebne dijelove arkada, paviljona i polja za četiri glavne konfesije, kao i posebne grobne kapele. Osim monumentalne Bolléove katoličke kapele Krista Kralja - koja dominira glavnim ulazom između velikih arkada - na groblju se nalazi i manja pravoslavna kapela Svetih Petra i Pavla - koju je kao obiteljski mauzolej podigla udovica austrougarskog feldmaršal-pukovnika Petra Kukulja - te ruska kapela Voskresenija Hristova koju su izgradili ‘bijeli’ ruski emigranti izbjegli u Zagreb nakon Oktobarske revolucije.
Do kraja tridesetih godina prošlog stoljeća - kada su postupno sagrađene sve arkade koje postoje i danas - u arhitektonskom okviru Mirogoja za katolike je podignuto ukupno osam velikih i pet malih paviljona, te 41 velika i 69 malih arkada. U židovskome dijelu groblja bila su izgrađena tri velika paviljona i 21 velika arkada, u pravoslavnome jedan veliki paviljon i 14 velikih arkada, a u protestantskome samo jedna velika arkada.
Zanima nas kako su u takvoj naizgled kompliciranoj shemi izgledali pokopi u praksi. “Kad je groblje u 19. stoljeću bilo podijeljeno na konfesionalne odjeljke”, objašnjava Damjanović, “bilo je strogo zabranjeno da se oni ograđuju baš zato kako bi postojala određena integracija. Ni tada nije bilo zabranjeno pokapati se u dijelu groblja koji je pripadao drugoj konfesiji, osobito u slučaju mješovitih brakova - najčešće između katolika i pravoslavnih, a potom i između katolika i pravoslavnih sa Židovima, osobito od početka 20. stoljeća.” U praksi se žena najčešće pokapala uz svoga muža, neovisno o tome jesu li bili iste vjere. “Konfesionalni odjeljci su dakle postojali, ali nisu bili strogo određeni, kao što nisu ni danas. Mjesto ukopa moglo se izabrati i nitko to nije mogao zabraniti. Ono što se, međutim, promijenilo u drugoj polovini 20. stoljeća, jest da su neke zajednice gotovo nestale, poput židovske. U razdoblju socijalizma, dijelom i zbog sve većeg broja mješovitih brakova, s vremenom se izgubio i osjećaj jasno razdvojenih konfesionalnih cjelina: ljudi su se počeli pokapati posvuda, bez obzira na vjersku pripadnost ili njezin izostanak. Danas su ateisti uobičajen dio pogrebne prakse na svim grobljima.” Kako bilo, konfesionalni odjeljci na Mirogoju i danas formalno postoje, ali ljudi na to uglavnom ne obraćaju pretjeranu pažnju. “Premda i danas postoji težnja pojedinih osoba, dakle ne generalna nego pojedinih osoba, da se pokopaju u dijelu groblja namijenjenom njihovoj konfesiji, i kod pravoslavnih i kod katolika, i naravno kod Židova”, kaže Damjanović.
Šenoin spomenik - nestao!
Njegova bogato ilustrirana monografija “Mirogoj: povijest i baština multikonfesionalne nekropole Zagreba” izuzetno je temeljita i informativna knjiga u kojoj - između ostaloga - možemo saznati i to da vandalizam na grobljima nije nikakav moderni fenomen, već seže u kraj 19. stoljeća. O takvim slučajevima pisao je onodobni zagrebački tisak, a jedan je slučaj posebno zanimljiv. “Vezan je za izvedbu paviljona obitelji Prister, koja je tada bila jedna od najuglednijih i najbogatijih židovskih obitelji iz Zagreba”, govori Damjanović. “Jasno se u novinama navodi da su čak razmišljali o odustajanju od izrade nadgrobnog spomenika, koji su inače povjerili skulptoru Ivanu Rendiću - a taj je spomenik danas jedan od najljepših u arkadama - jer su se prije njegova postavljanja u njihovu paviljonu pojavili antisemitski grafiti. Novine navode da je riječ o sadržaju najgore vrste, no ne prenose o čemu se točno radilo. Ne znamo što je točno pisalo, moguće je da ti grafiti negdje još uvijek postoje, možda iza same skulpture, ali to je teško utvrditi.” Manje je poznato i to da je prva skulptura na nadgrobnom spomeniku Augusta Šenoe ukradena. “Djelo koje danas vidimo, Valdecov rad velike vrijednosti, zapravo je drugi Šenoin nadgrobni spomenik, jer je prvi - nestao.”
Groblje Mirogoj prepuno je nadgrobnih spomenika različite umjetničke i zanatske vrijednosti. Pitamo Damjanovića što on smatra umjetnički najvrednijim odnosno najuspjelijim. “Pa, ima jako puno uspjelih spomenika”, odgovara. “Mogao bih, recimo, izdvojiti takozvanog ‘Seljaka’ Roberta Frangeša-Mihanovića, koji je od samoga početka, kad je postavljen na Mirogoj, smatran uistinu vrhunskim djelom, i skulpture i općenito oblikovanja. Frangeš je osmislio ne samo skulpturu nego i onaj ružičasti kamen koji se nalazi u pozadini, te je sve lijepo secesijski stilizirao, natpise i ornamente u donjem dijelu spomenika. Tu je zatim spomenik obitelji Miletić, rad Rudolfa Valdeca u sjevernom dijelu arkada, koji sadrži vrlo ekspresivan prikaz smrti, prikaz smrti koja pobjeđuje. Imate i grob obitelji Mošinski, koji je radio Viktor Kovačić, a koji se potpuno razbio u potresu i još i danas stoji u takvom uništenom stanju. Na otvorenom dijelu ima jako puno spomenika, primjerice Bolléov spomenik Louisi Sermage, pomalo bizaran, s mnoštvom skulptura, kao primjer raskoši historicizma. Imate zatim i novije radove, cijeli niz spomenika na početku Aleje velikana, od spomenika narodnooslobodilačkoj borbi do Domovinskog rata, koji se ubrajaju u kvalitetnija ostvarenja memorijalne plastike u Hrvatskoj.”
Uza svu tu ljepotu, danas Mirogoj ne djeluje osobito raskošno. Uklonjen je tek manji dio stabala srušenih u nedavnom nevremenu, brojni grobovi su oštećeni, zbog opasnosti od urušavanja arkadama nije moguće prići, kao ni kapeli Krista Kralja. Premda je zgrada Mrtvačnice na prilazu groblju gotovo u potpunosti obnovljena, same arkade izgledaju isto kao i prije nekoliko godina, a početak građevinske obnove uopće se ne nazire. Nadam se da Damjanović, premda je običan povjesničar umjetnosti, ima nešto više informacija o toj bolnoj temi. “Reći ću vam ono što znam. Konzervatorski elaborati izrađeni su još prije nekoliko godina, međutim s radovima se zapravo nije počelo, nego je situacija manje-više onakva kakva je bila i nakon potresa, možda čak i gora. Arkade doista zahtijevaju temeljitu obnovu i učvršćenje, rekonstrukciju pojedinih dijelova. U nekim su dijelovima takozvane male arkade toliko popucale da je opasno kroz njih prolaziti. Bile su stravično zapuštene i prije potresa, a sada su u užasnom stanju. Još se nije ništa počelo, a kada će se početi, ne znam. Mislim da bi 150. obljetnica otvaranja Mirogoja, koja se obilježava ove godine, trebala poslužiti kao povod da se konačno započne s radovima. Obnova Mrtvačnice pokazala je da se može, samo treba krenuti.”
