Nedavno je na sceni sarajevskoga Kamernog teatra 55 bila 250. izvedba predstave "Žaba" u režiji sarajevskog redatelja Elmira Jukića, a prema tekstu hrvatskog dramskog pisca Dubravka Mihanovića. To je ujedno deset godina igranja predstave koja se s razlogom smatra fenomenom i u kojoj glavnu ulogu Zeke, berberina i demobiliziranog branitelja, tumači Emir Hadžihafizbegović.

Mnogi glumački autoriteti su se nakon odgledane maestralne Hadžihafizbegovićeve izvedbe u "Žabi" pitali može li se u kazalištu dalje od toga. Emir Hadžihafizbegović i svakom filmskom ulogom demonstrira nesvakidašnji dar i posvećenost, pokazujući kako se jedino neoslanjanjem na minule rezultate njeguje kontinuitet uspjeha. Dio toga kontinuiteta su i mnoge nagrade, među kojima i venecijanski Zlatni lav za ulogu u Sviličićevu filmu "Takva su pravila".

Posljednje dvije godine Emir Hadžihafizbegović nalazi se na čelu Kamernog teatra 55, koji je otvorio prema regiji, mladim autorima i autoricama, te pokrenuo festival Dani Jurislava Korenića, u znak sjećanja na osnivača ovoga kazališta i najznačajnijeg teatarskog reformatora u Bosni i Hercegovini.

Sredinom ožujka na sceni Kamernog teatra 55 bit će premijerno izvedena predstava "Sjećaš li se Dolly Bell?", koju prema adaptaciji romana Abdulaha Sidrana režira beogradski redatelj Kokan Mladenović. S Emirom Hadžihafizbegovićem sreli smo se tijekom treće probe i svjedočili uranjanju u lik oca kojeg će tumačiti u predstavi "Sjećaš li se Dolly Bell?".

Svaka vaša uloga u posljednjih 20 godina, bilo da je filmska ili kazališta, ispostavi se da je uloga života. Ako bismo morali praviti gradacije, onda je uloga Zeke u predstavi 'Žaba' na vrhu. Čini mi se da je uloga oca u kazališnoj predstavi 'Sjećaš li se Dolly Bell?' prilika da se pokaže kako se može i dalje od onoga što je publika vidjela u 'Žabi'.

Dragi čitatelji, ovo je subjektivno mišljenje, nije to baš tako. Šalim se, naravno. Meni je prije svega drago da razgovaram s tobom, s obzirom na to da ti pripadaš onim novinarima koji su duboko inkorporirani u umjetnost. Dragocjeno je davati intervju nekome tko poznaje posao kojim se bavim, a koji je težak i naporan i koji se, nažalost, na našim prostorima, osim Beograda, zadnjih 50 godina zasniva na onome 'hajde, glumac, reci nešto smiješno'. Beograd je gajio tu tradiciju glumca ne samo kao izvođača i interpretatora nego kao mislećeg čovjeka vrlo važnog i potrebnog sredini u kojoj svi žive. Gluma je intelektualan posao, posao za koji, ako želiš da se njime kvalitetno baviš, moraš puno da čitaš, crpiš energiju i radiš na ulozi iz osobnih životnih iskustava. I kad bih ja sebe definirao kao glumca, onda bih rekao da je to rezultat talenta koji ti bog spusti, ali bez ozbiljne škole talenat nije dovoljan. Ja sam imao tu sreću da budem na sjajnoj glumačkoj akademiji, sa sjajnim profesorima, ne samo glume nego i scenskoga govora i scenskog pokreta. Meni su predavali profesori poput Kusturice, Bore Stjepanovića, Mire Avrama, Nikole Koljevića, Dževada Karahasana, Slavka Leovca, Razije Lagumdžije, Blanke Kurpjel, Mladena Matarića... To su bili giganti od profesora koji prihvate tvoj talenat i onda ga kanališu i modificiraju. Treća stvar je životno iskustvo i odrastanje u mahali, taj široki spektar ljudi koji je bio u tvojoj blizini, od marginalaca do sveučilišnih profesora. Takva je zaista bila i ulica u kojoj sam ja odrastao kraj stadiona Tušanj u Tuzli, u istom ulazu živjeli su mašinovođa, ljekar, kardiovaskularni kirurg, slikar i frizerka. I svi smo bili zajedno. I taj miks raznoraznih ljudi je također u meni pravio nesvjesno nešto što će profunkcionirati u meni kao glumcu. Poznat sam po tome što volim da se družim s takozvanim ljudima s margine. Pitanje je da li su oni ljudi s margine ili nisu. Dragocjen je razgovor i sa smetlarom i s nepismenim čobaninom na vrletima Vlašića. Od tih gorštaka sam mnogo naučio. Od ljudi koji su, iako nepismeni, realizirani. Jer se sve svodi na realiziranost i nerealiziranost. Dvostruki doktor nauka može biti nerealiziran. Pitanje realiziranosti nije pitanje diplome nego duhovne vertikale koju poneseš ili ne poneseš. I zaista sam sa svojih 57 godina sretao takozvane marginalce koji su bili jako realizirani i akademike koji su bili nerealizirani. I tu sam ja nekako napravio svoj svijet i iz toga uvijek krećem kada radim neku novu ulogu. Također mislim da je vrlo važno, a to govorim kao netko tko ima utakmica u nogama, 63 igrana filma, 30 kazališnih premijera, preko 2000 izvedenih kazališnih predstava. To je radni opus, ne volim riječ karijera, radni opus, gdje imam nekad pravo progovoriti u prvom licu jednine, što mi inače nije imanentno, i poslati neki savjet mladim glumcima. Dosta glumaca igra skice za likove. Teško je napraviti lik. I onda sam ja govorio studentima na nekim masterima koje sam radio, a zanimljivo je da sam ih radio na skoro svim akademijama, nisam samo na sarajevskoj.

To dovoljno govori o okolnostima u kojima živimo.

I onda sam im rekao da postoje dva medija u kojima se glumci najviše realiziraju. To su film i teatar. Dajemo mi i glasove junacima u crtanim filmova i radimo radiodrame, ali to su često beznačajne izvođačke avanture. Teatar i film su dva medija u kojima se mi najviše realiziramo. Konzumenti teatarske predstave ili filma imaju pravo da likove koje gledaju smještaju u dramske situacije koje nemaju veze s tom dramskom situacijom koju gledaju. Mene, recimo, interesira kako bi se Sean Penn iz 'Crvene linije' ponašao u liftu u Sarajevu ili kako bi se Meryl Streep, odnosno njen lik iz filma 'Mostovi okruga Madison' ponašao da je bez ikakvog razloga netko povuče za kosu u tramvaju. Što bi uradila. Ako dobijem odgovor, to je lik. Ako ne dobijem, to je onda skica za lik. Lik mora imati svoj background i ja sam poznat po tome da pravim biografiju likova. I ne postoje male i velike uloge, postoje samo loše ispisane i dobro ispisane uloge. I ja uvijek spomenem primjer iz Hrvatske, u kojoj sam ostvario više značajnih nagrada i uloga nego u BiH, a taj primjer je vezan za četiri snimljena filma s Brankom Schmidtom i ukupno sedam radnih dana u ta četiri filma. Čak u jednom filmu imam samo jedan radni dan, ali sam prihvaćao zato što su to bile dobro ispisane uloge. A odbijao sam glavne uloge u vremenima kad nisam financijski najbolje stajao jer to jednostavno nije prolazilo kroz mene i znao sam da se u tome neću osjećati dobro. Za glumca je najvažnije da se osjeća dobro dok radi kamera ili dok je na sceni. Ako se ne osjeća dobro, to ne može biti dobar i kvalitetan posao. Znam genijalne i talentirane glumce koje sam gledao prije 30, 20 ili 15 godina u diplomskim predstavama na raznim akademijama, ne samo u Sarajevu, i gledao sam kako se od nevjerojatno talentiranoga glumca može doći do trećerazrednoga glumca. A to je posljedica pristajanja da radiš uloge u kojima se ne osjećaš dobro. To možeš da napraviš jednom ili dva puta, ali ako napraviš pet puta, nikad se više ne vratiš na onaj svoj genijalni ispit s treće ili četvrte godine. Glumac ne smije pristati da radi svoj posao a da se u njemu ne osjeća dobro. To je moj savjet mladim glumcima, moraju uživati dok rade, sve drugo je pogrešno.

Koliko mladi uopće imaju prilike uživati, posebice u uvjetima u kojima se radi uz pomoć štapa i kanapa, kad je redatelj nepripremljen i neposvećen... Koliko od glumca nešto može zavisiti?

Moraju da se bore. Često spominjem tu priču na snimanju filma 'Karaula' s Rajkom Grlićem, kad sam inzistirao da se u kancelariji poručnika Pašića nalazi poster FK Partizana a ne Crvene zvezde. Meni je to bilo bitno, ja sam taj lik izgradio kao grobara, odnosno navijača Partizana.

Zato što su vojna lica najčešće bili navijači Partizana?

Muslimani, vojna lica, listom su bili navijači Partizana.

A nekome bi to bilo nevažno.

Meni je bilo važno. I tapiserija s Titovim likom, i meze s mladim sirom i kajmakom. Napravio sam biografiju svog lika pa se desilo da u film kao jedna genijalna scena uđe priča o ovcama ili razgovor s Diklićem, koji nije tekst Ante Tomića nego je nastajao u mojim nekim snoviđenjima, na koji je Grlić, kao pametan redatelj, pristao. I ta čuvena rečenica kad razgovara s komandantom u Bitoli i kaže mu: 'Poserem ti se na svaki cvijet koji si posadio'... zapravo je moja rečenica koja je ušla u film. I te psovke dok prima injekcije... ali to proistekne iz ozbiljnog bavljenja likom. Kao što je u 'Arminu' s Ognjenom Sviličićem, genijalnom filmu koji ja jako volim, mali Armin trebao da na harmonici svira bečki valcer. Onda sam ja rekao Ogiju, s obzirom na to da mi dolazimo iz male bosanske provincije, da bi bilo bolje da on odsvira nešto od Halida Bešlića. Pametan redatelj kakav je Ognjen Sviličić, koji nije tašt i spreman je za svaku vrstu suradnje sa svojim glumcima, prihvatio je i to u filmu funkcionira fenomenalno. Pjesma 'U meni jesen je' vjerojatno je bila primjerenija toj situaciji nego bečki valcer. Takva su mi iskustva i s Goranom Markovićem, sa sjajnim redateljem kojeg sam već pomenuo - Brankom Schmidtom, s Goranom Devićem, Vojnovićem... Mogao bih još nabrajati, ali uvijek je moj prijedlog kod pametnih redatelja nailazio na plodno tlo. Glumac mora da se izbori za to da se dobro osjeća.

Posebno je zanimljiva vaša suradnja s Ognjenom Sviličićem s obzirom na to da ste u oba filma, 'Armin' i 'Takva su pravila', igrali ulogu oca, a uspjeli ste napraviti sasvim različite i uloge i filmove. Mogli ste se zadržati u ramovima izgrađenim tijekom 'Armina', a ne otići još niz koraka dalje, što je, između ostalog, prepoznato u Veneciji i zbog čega ste nagrađeni Zlatnim lavom. Pretpostavljam da to ovisi ne samo o talentu i posvećenosti nego i o kemiji koja postoji između glumca i redatelja.

Sigurno je tako. S Ognjenom Sviličićem sam uradio možda dva najznačajnija filma, pored mnogih drugih u kojima sam igrao. Te su uloge polučile mnogobrojne nagrade na prestižnim svjetskim festivalima, uveliko zahvaljujući neposjedovanju taštine, a takav je Ognjen Sviličić. Ne postoji veći manipulatorski posao na svijetu od posla redatelja. Redatelj može sve. Može da raspusti snimanje, može promijeniti glumca nakon pet dana, redatelja sluša sto ljudi na setu, od cateringa do snimatelja. I ako je plemenit, pametan manipulator, onda je to velik redatelj. Ali ako je tiranin manipulator, nerealiziran, a imao sam iskustva i s takvim redateljima, koji ne prihvata nijednu sugestiju od čovjeka koji se ispred kamere ili u teatru bavi tim likom, onda se radi o redatelju koji neće napraviti velike stvari u svojoj karijeri. Po meni je Ognjen Sviličić jedan od najboljih redatelja na prostoru bivše Jugoslavije u zadnjih 20 godina i biću beskrajno sretan ako u vremenu koje je pred nama ponovo napravimo film zajedno. Jednostavno je kemija o kojoj govoriš neophodna za kreiranje atmosfere na samom setu. Redatelj kreira atmosferu. A svaki kolektivni posao traži atmosferu, bez obzira na to da li je filmski set, rock grupa, filharmonija ili nogometna momčad. Ako nema atmosfere, sve ode nizbrdo. Drugo je kad Đoković stane preko puta Federera, ili Čilić, pa je sam sa sobom, ali kad je 30 ljudi iza kamere, a porađa se film, ili je 30 ljudi iza scene, a porađa se kazališna predstava, ako nema atmosfere, to ne može biti dobar posao. 'Gori vatra' je veliki film između ostalog i zbog toga što je imao sjajnu atmosferu. Jedanaest godina se nisu snimali igrani filmovi, postojala je velika rupa unutar bosanskohercegovačke kinematografije. Okupili su se neki ljudi koji su poželjeli da glume, rade svjetlo, nose rekvizitu, da snimaju, da statiraju, montiraju, bave se skriptom, i onda se iz te vrste profesionalnog entuzijazma desio film 'Gori vatra' i njegova kvaliteta je uveliko određena tom atmosferom u Tešnju, koju smo imali dva mjeseca i koja je bila obiteljska.

Čini mi se da je jednaka atmosfera bila i tijekom snimanja odličnog filma redatelja Alena Drljevića 'Muškarci ne plaču', gdje je Alen, okupivši A selekciju regionalnoga glumišta, uspio imati ujednačenu glumačku igru bez pokušaja međusobnog nadmetanja. To je, nažalost, bio i posljednji film u kojem ste Ivo Gregurević i vi igrali zajedno.

Ivo Gregurević je moj veliki prijatelj i čovjek s kojim sam uradio pet igranih filmova i dvije televizijske serije. Imao sam tu sreću da 40 dana spavamo u hotelu Bistrica na Jahorini u sobama koje su bile jedna preko puta druge. I sve ono što se nismo ispričali zadnjih 30 godina radeći posao glumca ispričali smo se na Jahorini. On je bio čovjek neizgovorenih riječi. On je bio jedna umjetnička gromada s problemima koje imamo svi, ali on je izašao iz one rečenice Marka Miljanova: 'Junaštvo je spasiti sebe od drugih a čojstvo je spasiti druge od sebe'. Nikad nije opterećivao ljude svojim problemima, zaista je bila privilegija prije svega poznavati ga, a još veća privilegija s njim raditi posao glumca. Od njega se moglo svašta naučiti. O životu i glumi. Jako me je pogodila vijest o njegovoj smrti. On je zaista trebao još da igra i da nas uči životu i glumi. Mogu samo reći da svatko tko se očešao o Ivu Gregurevića kao čovjeka i kao glumca je profitirao.

Film 'Muškarci ne plaču' i 'Žaba' tematiziraju važnu temu posttraumatskog stresnog poremećaja. Koliko je bilo teško nakon osobnog iskustva sudjelovanja u ratu vraćati se na preživljeno i je li olakšalo ili otežalo to što je filmu 'Žaba' prethodilo više od 200 izvođenja predstave 'Žaba'?

Film i teatar su dvije estetike. Mi sad radimo predstavu 'Sjećaš li se Dolly Bell?' i pokušavamo da napravimo otklon od filma i da se bavimo scenarističkom građom genijalnog romana Abdulaha Sidrana i da pravimo kazališnu predstavu. Ti flashbackovi na film su neodvojivi dok radimo na predstavi, ali Kokan Mladenović i svi mi koji smo unutar procesa sa Sidranom, koji je već bio na dvije probe i njegovo prisustvo je dragocjeno, jeste da se bavimo kazališnom predstavom, da se bavimo trenutkom. Teatarska estetika se dešava tog trenutka. Ljudi kupe karte, dođu i vraćaju se svojim redovnim poslovima i imaju kontakt sa živim glumcem ta dva sata koliko traje predstava. Kad uđeš u kinosalu, gledaš nešto što je porađano godinu dana. Od 40 dana snimanja, pa montaže i kolor korektiva, puno drugih umjetničkih i estetski bitnih stvari su sublimirane u filmu, za razliku od teatra, koji se dešava tog trenutka. I ja nikad ne bih poredio film i predstavu, da li je bolji film 'Balkanski špijun' ili predstava, ili 'Tramvaj zvani čežnja', 'Maratonci trče počasni krug'... To mi je kao porediti bosanski lonac koji je uredno složen i pripremljen da se stavi na ringlu i onaj koji je završen i koji već jedemo. Bitna je ona reakcija gledalaca koja se u trenutku dešava u kinosali i koja se dešava u teatru. Ja bih mogao govoriti što je odgovornije. Puno je odgovornija kazališna predstava. U njoj ne smiješ zaboraviti tekst, ne smiješ ga ponoviti, na filmu se radi po 10 dublova, pa redatelj izabere jedan. Pravo greške je mnogo veće na filmu nego u teatru i u tom kontekstu je mnogo odgovornije. Moraš biti puno skoncentriraniji tijekom kazališne predstave nego tijekom snimanja filma. Pola ili dvije trećine filmskog materijala završi u kanti za smeće, a u kazališnoj predstavi ništa ne završava u kanti za smeće. Samo završava u glavama publike. Utoliko je teatar odgovorniji i teži.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Koliko je teško biti na čelu teatra? Sjećam se početka vašeg mandata u Kamernom teatru 55 i činjenice da je sve preambiciozno djelovalo u tadašnjim poluuspavanim uvjetima. Planovi vezani za dotjerivanje kazališta iznutra i izvana, otvaranje kuće prema cijeloj regiji, pokretanje festivala, angažman mladih dramskih pisaca, redatelja i redateljica koji nisu bili prečesto angažirani, rezultati su koje imamo nakon dvije godine vašeg upravničkog mandata.

U Kamernom teatru 55 radim 19 godina i bližim se 600. izvođenju predstave u ovoj kući. To je 250 izvedbi predstave 'Žaba', blizu 100 izvedbi 'Volanda u Sarajevu' i isto toliko 'U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce', pa 'Lemkinova kuća' i 'Dolly Bell', koja dolazi... Ove garderobe u Kamernom teatru 20 godina se osjete na moj glumački znoj. Sve što me frustriralo kao glumca, a nisam mogao mijenjati, pokušao sam promijeniti kao upravnik. Ne može jednu predstavu koja je proglašena najboljom na Balkanu, a riječ je o 'Žabi', pratiti smrdljivi kostim. Ne može teatar koji je imao svjetske turneje i etablirao se visoku među regionalnim teatrima imati najneuredniji prilaz. Prvo sam pristupio promjeni vizualnog identiteta Kamernog i krenuo od dna, kao što je sređivanje mokrih čvorova, pristupa, krečenja... Stavili smo blizu 400 četvornih metara impregniranih fototapeta s poviješću Kamernog, promijenili logo, stolce, doveli novu rasvjetu, deset novih klima, tonsku opremu... Ozbiljne predstave i ozbiljan ansambl mora da prati infrastruktura koja je na istom nivou. Točno sam znao što je trebalo promijeniti dok sam bio glumac, ali sam bio nemoćan jer nisam bio upravnik. Dalje, ja poznajem sve te ljude u administraciji, arhivi, računovodstvu, marketingu, moji prijatelji su dekorateri i portiri i ja sam rekao kad sam postao upravnik da mi je portir bitan jednako kao upravnik. Htio sam u teatar vratiti atmosferu iz sedamdesetih godina, kad je kazalište bilo sveto mjesto, i vratiti kodekse koji podrazumijevaju čiste kostime i kazalište koje miriše te napraviti kazalište u kojem se glumac kada dolazi na predstavu osjeća dobro. I uspio sam. Glumci mi govore da se sad osjećaju važim. Zašto bi se osjećao važnim samo ravnatelj BH Telecoma u kancelariji sa stolovima od mahagonija, a glumac se osjećao kao da radi u štali? Ja sam pokušao da od tog ambijenta štale, a kazališta su danas štale, napravim teatar u kojem glumci žele nakon predstave ostati i doći i kad nemaju predstavu u svoj teatar i popiti kavu. Shvatio sam da kazalište mora imati i multimedijalni sadržaj, kupili smo češku franšizu i imamo direktno opere iz Metropolitana, dakle u vrijeme trajanja u New Yorku, u najboljoj HD rezoluciji i s najboljim zvukom publika gleda prijenos u Sarajevu. To se pokazalo dobrim projektom, kao i predstave na koje sam posebno ponosan, a koje su za slijepe i slabovidne osobe, na čemu beskrajno zahvaljujem Borisu Svrtanu, donedavnom ravnatelju Gavelle, s kojom imamo sjajnu suradnju i koji su nas naučili kako se predstave za slijepe i slabovidne prave. Otvorili smo prostor za diplomske predstave zahvaljujući suradnji s Akademijom scenskih umjetnosti u Sarajevu. One koje zadovoljavaju kriterije uvrštene su u redovni repertoar Kamernog i sad imamo četiri diplomske predstave na repertoaru. Uz našu osnovnu zadaću, koja je pravljenje kazališnih predstava, pokazalo se da koncerti poput Ramba Amadeusa, filmske glazbe ili obilježavanje 80 godina od rođenja Šabana Bajramovića itekako mogu biti uspješni. Tad smo konkretno organizirali skup etnomuzikologa iz cijele regije, napravili izložbu slika Šabana Bajramovića i koncert njegova orkestra Crne mambe iz Niša. Da smo imali 5000 mjesta, toliko bismo ulaznica prodali. Goran Bregović je sudjelovao kao predsjednik odbora za obilježavanje 80 godina od rođenja Šabana Bajramovića. I važno je napomenuti da je atrofija kulture politički smišljen projekt, političari znaju da se iz kulture rađa bunt, atrofija je zavjerenički smišljen dogovor između politike i neoliberalnoga kapitalizma. Jer njima ne trebaju misleći ljudi, trebaju im ljudi za shopping centre, pokretne stepenice, kupovanje stvari koje im ne trebaju. Politika je ta koja je pokazala svoju neukost i glupost i svaki sudar s ljudima iz kulture zapravo pokazuje njihovu intelektualnu nemoć, u sudaru s kulturom se pokazuje kako su oni samo virtualni moćnici, a način na koji doživljavaju svoje partije i svoju državu isključivo je vezan za njihove vlastite interese.

Možete li nešto od toga u okviru vlastitog političkog angažmana korigirati?

Kad bi svatko radio ono što mu je u opisu radnog mjesta, mi bismo živjeli u sretnom društvu. Od hausmajstora i predsjednika kućnog savjeta do predsjednika države. Sretna društva prave ljudi koji se posvećeno i kvalitetno na najbolji način bave svojim poslom. Za mene je podvala da umjetnik ne smije biti dio politike. Goethe je bio ministar, Zlatko Vitez također, tri umjetnika su 12 godina bili na čelu kulture Srbije, Voja Brajović, Branislav Lečić i Nebojša Bradić. Ljubiša Georgijevski, jedan od najznačajnijih europskih redatelja, bio je predsjednik Sobranja. Dino Mustafić je jedan od osnivača Naše stranke, Danis Tanović je bio poslanik u kantonalnoj skupštini, veliki pisac Marko Vešović bio je u federalnom parlamentu, Abdulah Sidran je bio gradski vijećnik u općini Centar. Melina Mercouri, velika pjevačica, bila je ministrica kulture Grčke, Ronald Reagan je bio predsjednik Amerike i da ne nabrajam dalje koji su sve umjetnici bili dijelom politike. I to je podvala, to kad pitaju što ćeš ti kao glumac u politici. Pa zašto da ne? Pitanje je gdje prestaje politika a počinje život i obratno. Zbog čega ja ne bih bio blizu odluka vezanih za sudbinu moje djece. To je totalna zamjena teza da se ozbiljan umjetnik ne smije približiti politici. Naprotiv, ozbiljan umjetnik mora da se približi politici jer on ima vrlo snažnu recepciju anomalija u društvu i može na njih da utječe. Ali ti opskurni skorojevići koji su uglavnom na važnim političkim funkcijama imaju odijum prema umjetnicima u politici zato što su umjetnici mnogo pametniji od njih, zato što puno bolje znaju što državama treba, a što je van njihovih sitnosopstveničkih interesa i ibermenša. Kad mi hoćemo s ibermenšom unutar političara da se obračunavamo, onda nas oni zaskoče sa svojim botovima po društvenim mrežama, kako je sramno i kako je civilizacijska inverzija da se umjetnik bavi politikom i ja im poručujem da ću osim glumačkih ostvarenja duboko promišljati kontekst politike i poručivati što nije dobro u kontekstu politike kad je u pitanju zemlja u kojoj ja živim.

Koliko to crpi energije, narušava osobni i umjetnički sklad, posebice kad morate objašnjavati zbog četa ste podržali Željka Komšića a ne Dragana Čovića prije zadnjih općih izbora u Bosni i Hercegovini?

Cijeli problem je u oduzimanju slobode mišljenja. Danas slobodno govoriti i imati stav o nečemu je bogohulno, jeresno, dolaze i vrijeđaju te upravo nerealizirani ljudi koji jednu priču pričaju ispred kamera, a drugu rade u praksi. Ja sad ne bih ulazio u ponovno objašnjavanje zašto Željko Komšić a ne Čović. Tu se radi o mom ličnom osjećanju personaliteta, tu se ne radi ni o hrvatskom narodu, ni o političkoj partiji. Ja volim i uvažavam i u svojoj bližoj obitelji imam Hrvata, ja volim i uvažavam desetke ljudi u HDZ-u s kojima se družim, ljetujem i putujem, ali ne uvažavam lik i djelo Dragana Čovića. Tako da je ta vrsta moje poruke da bih volio vidjeti Komšića a ne Čovića direktno vezana za mentalne sklopove ta dva čovjeka, a nikako za bilo kakvu vrstu moje potrebe da nešto poručujem ili Hrvatima u Bosni i Hercegovini ili da poručujem nešto jednoj političkoj stranci. Ja na to imam pravo i drago mi je što je moj osjećaj potvrdila većina ljudi koji žive i u Hrvatskoj, a ne samo u Bosni i Hercegovini. Bio bi dugačak spisak vrlo relevantnih ljudi u Hrvatskoj koji razmišljaju isto kao ja.

Spominjali ste na početku koliko je uz talent važna akademija, odnosno ljudi koji na akademiji predaju. Među njima su bili Emir Kusturica, Nikola Koljević i Slavko Leovac. Kako ste se kao mlad glumac, na početku rata, osjećali kad su vaši vrhunski profesori i ljudi koji su utjecali na osobno i umjetničko formiranje izabrali nešto što se kosi s etičkim principima?

Ja ću uvijek spomenuti tu trojicu profesora kao veoma važne za razvoj moga glumačkog habitusa. Kusturicu kao profesora glume, Nikolu Koljevića kao profesora, šekspirologa, koji je predavao svjetsku književnost i kod kojeg sam imao desetke, i Leovca, koji je predavao južnoslavensku književnost. Bili su to sjajni profesori i divna, toliko značajna predavanja da sam tražio da se neka produže. Ali njihovi personalni izbori i zablude su nešto s čim oni trebaju da žive, mada dvojica više nisu živi. Kad se bude pravila antologija filma BiH, na prvoj stranici treba biti velika fotografija Emira Kusturice s dva velika bosanskohercegovačka filma, namjerno podcrtavam bosanskohercegovačka, jer su 'Sjećaš li se Dolly Bell?' i 'Otac na službenom putu' snimljeni od bosanskohercegovačkog novca, sredstvima Forum filma, Televizije Sarajevo, naših poreznih obveznika, a njegova personalna zabluda da se stavi na stranu zla, na stranu rušitelja Bosne i Hercegovine, na stranu onih koji su četiri godine granatirali njegov grad, u kojem je poginulo 4000 civila i 1600 djece do 14 godina, nešto je s čim on živi. Ja mislim da je napravio krivu stvar što se, birajući između rodnoga grada i ličnog hedonizma, odlučio za pune vreće para i ruska ordenja, a da smo mi ostali na strani civilizacijskih atributa, empatije, morala, etike... Ima jedna rečenica u njegovom filmu, u sceni u kojoj baš ja igram u 'Ocu na službenom putu', tijekom svadbe, kad Miki Manojlović u ulozi Mehmeda Zolja, odnosno Sidranova oca, dolazi s Golog otoka. Tad Senija, koju igra Mirjana Karanović, bratu Zulfikaru, kojeg igra Mustafa Nadarević i koji spoznaje svoju zabludu, kaže: 'Možeš li spavati, braco?'. Nakon pitanja 'Možeš li spavati, braco?', on glavu razbija flašom. Ne znam hoće li Kusturica razbiti glavu flašom, ali ga sigurno ta rečenica prati i, ako ima ičeg ljudskog u sebi, neće imati miran san.

Vas prati Abdulah Sidran od prve profesionalne filmske uloge, a koja je bila u 'Ocu na službenom putu', do danas, kad pripremate predstavu 'Sjećaš li se Dolly Bell?'. 'Oca' je Sidran davao nekim kazalištima, 'Sjećaš li se Dolly Bell?' nikad. Pretpostavljam da je dugogodišnje prijateljstvo i povjerenje bilo jedan od preduvjeta za konačno teatarsko uprizorenje ovoga kultnog djela.

Neobično cijenim i volim Abdulaha Sidrana. Mislim da je to čovjek kojeg ćemo adekvatno valorizirati kad ga više ne bude među nama, kao i mnoge druge. Onda ćemo mu praviti velike govore, prodavat će se njegova sabrana djela mnogo više nego sad, spominjat ćemo njegove genijalne pjesme, 'Bašeskijin san o Sarajevu', 'Sjećaš li se Dolly Bell?', 'Oca na službenom putu', 'Prvi put s ocem na izbore', govorit ćemo o knjizi 'Kako tone Venecija', o 'Otkupu sirove kože', o 'Oranju mora'... To je sudbina velikih ljudi na Balkanu da mu hommage daju nakon odlaska iz života. Mislim da je privilegija biti suvremenik Abdulaha Sidrana, biti s njim u društvu, razgovarati, ja sam upijao neke stvari i svaki razgovor s njim je jedno iskustvo više. Beskrajno sam zahvalan što je reagirao tako da smo za jedan sat dogovorili da nam da pravo na adaptaciju njegovog romana 'Sjećaš li se Dolly Bell?' za kazališnu predstavu. Namjerno kažem romana a ne filma i mislim da je i on zbog toga sretan. Spojilo se da dugo čekamo jednog od najboljih europskih redatelja, Kokana Mladenovića, da to režira, ansambl je uzbuđen, svi smo u jednoj kreativnoj fazi, probe su tek počele, 15. ožujka je premijera. Vidjet ćemo što smo napravili. Ja već igram u predstavi 'U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce', koji je genijalni tekst Abdulaha Sidrana, a sad se zaokružuje umjetnička recepcija jednoga genijalnog djela. Dakle, roman, film i kazališna predstava. Bilo bi neprirodno da, dok je Sidran živ, ne uradimo 'Sjećaš li se Dolly Bell?' kao kazališnu predstavu. Beskrajno smo mu zahvalni i ja, i Kamerni teatar, i Kokan Mladenović, i svi glumci. Hvala mu što nam je pružio priliku da mu se tako još više približimo, i mi njemu i on nama, i obećavamo da će onim što ćemo 15. ožujka pokazati i on sigurno biti zadovoljan.