“Rekao bih da živimo u vremenu u kojem cijene skaču, skupoća raste, vrijednost novca pada (procentualno se to ne da iskazati). Plaće, nadnice, penzije zaostaju ili su dim i prah. Prijevozna sredstva svakog dana skuplja, taksi, autobus, tramvaj, benzin i roba uopće: kruh, šećer, kava, povrće, luk, fažol, ulje, meso; porezi, zemljarina, privreda, zemlja, krovovi, procenti na zajmove, kamate, osiguranina, krčma, hrana, bakšiši, kvalitetne hrane više nema; način života, stanovanje, drugovanje, putovanje, društveni život uopće, lijenost, zabušavanje, markiranje, sabotaža, gasterbajterstvo u svim varijantama, radni uvjeti, uništavanje ambijenta galamom, pješak na ulici, što udiše, čime se hrani, kako boluje, kakvi su mu uvjeti rada. Sjedničarenje, dezorganizacija posla, izvanredno bogaćenje nekih slojeva. Turizam, kako izgleda obala, gradovi, kupališta, higijena jednaka nuli, neravne ceste. Deterdženti, smeće, propadanje kuća, skupi stanovi u novogradnjama, radi se u fušu, sve je prijevara.”

Ovako je tekst mogao početi bilo koji kolumnist, komentator, novinar, pisac... bilo kojih hrvatskih novina upravo danas. I sve bi bilo točno, aktualno, odnosilo bi se na nas sad i danas. Evo da u jučerašnjem ili prekjučerašnjem broju 24sata ispod ovog ulomka stoji potpis Tomislava Klauškog ili Borisa Rašete, malo tko bi pomislio da oni nisu autori tog teksta ili da je taj tekst napisan prije gotovo pedeset godina u Hrvatskoj i da se odnosi na Hrvatsku. Tad, kao i danas. Napisao ga je, točnije izgovorio ga je Miroslav Krleža 23. 11. 1973. godine u razgovoru s Enesom Čengićem, koji ga je zapisao u prvom tomu “S Krležom iz dana u dan - Balada o životu koji teče”. Svih šest knjiga u kojima je Enes Čengić zabilježio razgovore, druženja i misli neprocjenjivi su izvor povijesnih podataka, prešućenih i zaboravljenih detalja, objašnjenja i anegdota. Prikaz tadašnje sadašnjosti, ali što je ta, najpametnija, hrvatska glava vjerojatno mogla pretpostaviti, i današnje sadašnjosti. Mogao sam navesti i drugi citat, onaj o praznoj zemlji koja se još više prazni, o skupim i besmislenim spomenicima koji se grade u mjestima gdje su nasušno potrebne bolnice i škole. I to bi se jednako odnosilo na nas danas, kao što je Enes Čengić zapisao, a Krleža govorio prije više desetljeća.

Samo što većina nije čitala, niti Krležu kroz Čengića niti samog Krležu. Možda zato što je pretvoren u živi spomenik, a ne u tipa, opet iz Čengića, koji će na ulici slučajno naići na prizor gdje mušterija vrijeđa prostitutku i jednostavno, iako je već ugledan i poznati književnik, stati u obranu djevojke. Prvo riječima, a onda šakama. 

Meni se čini da je ponajviše zbog toga što ta vrhunaravno pametna glava, a uistinu Krleža jest najpametnija glava koja je hodala, pisala, svađala se i tukla na ovim prostorima, dobro znala sve o nama. I kao što nije mogao, kao ugledni književnik, mirno proći pored mušterije koja se svađa s kurvom, okrećući glavu i gledajući svoja posla, tako nije mogao prešutjeti mnoge neugodne istine o našim mitovima, zabludama, glupostima i ružnoćama. 

Zato sve te njegove riječi tako bolno prekomjerno granatiraju upravo ono što vidimo oko nas danas. Podsjećanje na neprocjenjivog Enesa Čengića i ono što nam je ostavio u djelu “S Krležom iz dana u dan”, koje se nažalost uglavnom može naći samo po antikvarijatima, ustvari je podsjećanje na sva, ili gotovo sva, Krležina djela koja, čini se, više opisuju našu, nego Krležinu sadašnjost. Zašto je to tako? Zašto se kad se vraćamo u “bolju prošlost” nađemo u jednako ružnoj sadašnjosti? Možda zbog toga što se većina Krležina djela uglavnom mogu naći samo u antikvarijatima.