"Ovoj izložbi prethodila je jedna druga izložba, održana pod naslovom "Moć, provokacija, dekonstrukcija — Laibach 1980.–1995." prošle godine u Muzeju crvene povijesti u Dubrovniku, a iza obje dijelom stoje isti ljudi. Ta prva izložba nastala je na inicijativu Kristine Mirošević koja je pozvala Dejana Kršića na suradnju, a i ja sam se trebao priključiti, ali u tom sam trenutku bio zauzet drugim projektima, a osim toga, mislim da vjerojatno nitko ne može tako pametno, lucidno i temeljito interpretirati Laibach, koji prati od ranih 1980-ih, poput Dejana Kršića. Negdje u procesu njezine produkcije predložio sam Dejanu i Kristini da u narednoj, odnosno ovoj, sezoni i ovdje prikažemo neku verziju te izložbe, ali da se koncentriramo na dizajnerske aspekte Laibachova djelovanja. Ove dvije izložbe u tom smislu imaju puno toga zajedničkog — pokrivaju isti period, što automatski znači i veliki dio istih artefakata, ali interpretacija, scenarij, specifični fokusi, a u određenoj mjeri i sama građa, su drukčiji. Ovdje smo tako obuhvatili veću selekciju plakata, dok smo izostavili neke objekte poput uniformi, također smo saželi historiografske reference i ovog se puta više bavili 'čitanjem' Laibacha, odnosno načinima na koje je odjek njihovog djelovanja i sam na neki način davao lice Laibachu, što je i jedan od razloga zašto se izložba zove 'Dvorana zrcala'. Kod Laibacha nema jednostavnog i jednoznačnog, 'jedinog ispravnog' čitanja, značenja se proizvode u interakciji onoga što Laibach predočava i onoga što promatrač sam projicira u snažnu, dramatičnu predstavu koja se odvija pred njim", rekao nam je Marko Golub, jedan od kustosa izložbe.

"Taj period 80-ih je već na prvoj izložbi bio proširen do 1995. godine jer nam se to činilo kao nekakav simbolički kraj tog, jugoslavenskog perioda njihovog rada. Dakle, Počinju 1980. godine, nekoliko mjeseci nakon Titove smrti i 1995., sa dva koncerta koje su održali u još uvijek opsjednutom Sarajevu, drugi na dan potpisivanja Daytonskog sporazuma, jedan je od mogućih simboličkih krajeva toga perioda dugih 80-ih. Oni od početka nisu samo glazbena skupina, nisu samo bend i kada se govori o tim njihovim aferama, skandalima, provokacijama — kako sve ljudi to vole nazivati — često su nekakve javne reakcije i moralnu paniku koja se oko njih stvarala više izazivali upravo vizualni elementi, plakati, uniforme, scenski nastup nego sama glazba koju su rock kritičari u to doba često kritizirali kao dosadnu, u biti da nije rock.", nadovezao se Dejan Kršić, također jedan od kustosa izložbe.

Od svih projekata koji su se pojavili na području bivše SFRJ, Laibach se tijekom godina svakako profilirao kao najuspješniji i najdugovječniji. Održali su koncerte u čitavom nizu država, uključujući i Sjevernu Koreju, stvarali su glazbu za filmove i kazalište, radili obrade Bacha i Wagnera, sjevernokorejske pjesame i glazbu iz filma "Moje pjesme moji snovi" te održali i niz izložbi, a u petom desetljeću svojeg rada nastavili su s objavom nekih od svojih najsnažnijih i najkompleksnijih radova. Na pitanje koji su ključni elementi u ovih prvih 15 godina njihova djelovanja, Golub nam odgovara:

"Tih prvih 15 godina na neki su način 'formativne godine' Laibacha, što zvuči apsurdno jer je riječ o relativno dugačkom razdoblju, ali to je vrijeme u kojem se Laibach nekoliko puta vrlo temeljito transformirao. Također, to razdoblje možemo uzeti i kao razdoblje u kojem se grupa razvija u relaciji prema cijelom tzv. jugoslavenskom prostoru i njegovim razvalinama u jeku ratova 90-ih godina. Ključni elementi su svakako te prve godine kada bend dobiva svoju formu koja je cijelo vrijeme, od samih početaka, višedimenzionalna — nikad se nije radilo samo glazbi nego i o scenskoj pojavi, vizualnom i dizajnerskom aspektu njihovog djelovanja, kao i o cijeloj konstelaciji znakova, simbola i vizualnih referenci koje će se nastaviti razvijati kroz vrijeme vrlo konzistentno sve do danas."

Period djelovanja Laibacha tijekom "dugih osamdesetih", kako kažu autori izložbe, može se podijeliti u tri sekvence. Prva od njih obuhvaća vrijeme od osnutka 1980. do 1984. godine, kada se Laibach razvijao u okvirima alternativne kulturne scene i kada je njihovo djelovanje obilježio niz poznatih medijskih skandala, poput onoga povezanog s nastupom na Muzičkom bijenalu u Zagrebu 1983. godine. Drugu sekvencu, period od 1984. do 1991. godine, obilježilo je njihovo djelovanje u okviru umjetničkog kolektiva Neue Slowenische Kunst te prijelaz iz šire alternativne scene u samostalnu organizaciju, a treća sekvenca pak nastupa između 1991. i 1995. godine, u periodu kada nestaje njihov izvorni politički i kulturni okvir i tada se kolektiv NSK transformira u NSK Državu u vremenu, bez stalnog teritorija i s privremenim "oslobođenim zonama", poput NSK Države Sarajevo koja je uspostavljena 1995. godine tijekom njihovih koncerata u opsjednutom gradu.

Kao jedna od osnovnih karakteristika njihova rada izdvaja se njihova specifična ikonografija, obilježena poigravanjem s totalitarističkim motivima, što je često imalo različita tumačenja pa se tako smatralo da je riječ o svojevrsnoj disidentskoj političkoj poruci, no autori izložbe otkrili su nam da nije sve baš tako kako se priča.

"Oko toga ima puno zbrke, nesporazuma i čudnih tumačenja koja sežu još iz onog vremena i često se te montaže, kolaži te glazbeni i vizualni elementi tumače kao neka vrsta disidentskog stava, nečega što zapravo ima dnevno-političku poruku. To je jedan dosta trivijalan način tumačenja i ne mislim da je to kod njih bio slučaj, oni su se prvenstveno bavili pitanjima umjetnosti koristeći politički jezik. Dakle, dok se obično tumači kao da su oni politički angažirani putem umjetnosti te da tako provociraju vlast i tome slično, ja mislim da se oni koriste političkim jezikom kako bi propitivali stvari vezane uz umjetnost, odnosno uz ideologiju umjetnosti, prvenstveno ideologiju umjetnosti visokog modernizma jer su 80-e godine u cjelini period prijelaza iz modernizma u postmodernizam, preispitivanja i kritičkog odnosa prema čitavoj prošlosti, a sve to vezuje se i uz činjenicu da je i Jugoslavija bila neka vrsta modernističkog projekta. Oni su se od početka zapravo bavili gotovo pa istim pitanjima umjetnosti i politike, ideologije i kulture, slobode i totalitarizma, religije i industrije zabave i tako dalje, i oni to dosljedno provode svih ovih 40-ak godina, mijenjajući pojedine aspekte ili naglaske i nesputani idejom stilske dosljednosti", ispričao nam je Kršić.

"Ako pažljivije pogledate, tih simbola totalitarističkih ideologija ima vrlo malo u njihovoj ikonografiji, oni su više lukavo sugerirani nego stvarno eksplicitno prisutni, a i onda kada jesu stavljeni su u kontekste koji mijenjaju njihovo značenje. Njihov glavni simbol, Laibachov križ, evokacija je Maljevičeva križa, znaka srodnog njegovim crnim i bijelim kvadratima, koji je i sam svojevrsna ikona modernog doba, ispražnjena od predstavljačkog značenja, duboko spiritualna, ali već u samom startu, kod Maljeviča, nejednoznačna. Međutim, kako se on nerijetko jukstaponira s nekim drugim elementima iz drugih izvora, uključujući armbande (trake na nadlakticama), ljudi su u njemu znali svašta vidjeti. Treba pritom naglasiti kako Laibach dominantno govori likovnim stilskim jezikom i motivima suprematizma, nadrealizma, dadaizma, njemačkog ekspresionizma — redom jezikom one umjetnosti koju su totalitarni režimi, a napose nacistički režim, duboko prezirali i izrugivali joj se. Međutim, među te elemente Laibach je nerijetko umetao i uzorke preuzete iz socrealističke umjetnosti, čak i nacističke, kojoj se pak u zapadnoj povijesti umjetnosti (pa tako i Jugoslaviji, a onda i Hrvatskoj) odricalo da se uopće razmatra kao umjetnost. Sve je to pak, naročito kod ranog Laibacha, bilo pomiješano s crno-bijelom visokokontrastnom estetikom post-punk fanzina, xeroxa itd., a kad se suočite s cijelim tim spletom slika čini se kao da se nalazite pred nekim ponorom prezrenih i međusobno često kontradiktornih slika. Da bi bilo još čudnije, jednom kad sve to stavite u galeriju onako kako smo to sad napravili mi, a prije toga i Laibach mnogo puta, ne možete se oduprijeti dojmu da svjedočite nekoj ljepoti i pritom nisam nimalo ironičan. Bio sam jako sretan kad mi je kolegica, kojoj ova priča nije uopće bliska i nema neki poseban odnos prema njihovom radu, rekla da je ono što vidi prelijepo. Radi se o umjetnosti koja je u isto vrijeme vrlo ozbiljna, ali s nevjerojatnim smislom za humor, koja te u isti mah suočava i s mračnom i s duhovnom stranom naših života i naših društava, i koja sekvencu po sekvencu, epohu po epohu, vrlo dobro čita svoje vrijeme, asimilira njegove glavne elemente i pokazuje nam njegovo strašno, ali i smiješno naličje", kaže nam Golub.

Kada se govori o Laibachu, jedna od tema često je i zabrana njihova djelovanja, no Kršić kaže kako se nije radilo o zabrani rada banda, već je bila riječ o zabrani imena Laibach koje je zapravo njemačko ime za Ljubljanu, a posljednji se puta službeno koristilo u vrijeme nacističke okupacije tijekom Drugog svjetskog rata. Ipak, djelovanje Laibacha nije prošlo bez skandala.

"Najveći je skandal izbio s tim plakatom za Dan mladosti koji nije rad direktno Laibacha, nego šireg kolektiva Neue Slowenische Kunst, a dizajnirali su ga dizajneri Novog kolektivizma, odnosno dizajnerske sekcije NSK. I tu sad, naravno, postoje opet različite mogućnosti tumačenja. Zapravo je riječ o nekoj vrsti svađe između esencijalista i konstruktivista, pri čemu jedni misle da simboli i znakovi imaju jedno određene značenje, a ovi drugi smatraju da su ona promjenjiva i kontekstualna. Ono što je tu najzanimljivije jest to da su svi koji su pozvali NSK da naprave plakat svakako znali što rade jer su oni već ranije imali niz sličnih plakata gdje su se koristili kombiniranjem motiva Nazikunsta, socrealizma, fašističke umjetnosti, nacionalnog kiča i tako dalje. Dakle tu nije bila riječ o nekoj naivnosti organizatora kojima su alternativci podmetnuli nekakvu problematičnu poruku, već se i sama vlast željela prikazati kao ona koja razumije moderne tendencije u umjetnosti, u dizajnu", govori Kršić.

Jedan od ključnih trenutaka u povijesti djelovanja Laibacha i njihove suradnje s kolektivom Neue Slowenische Kunst bio je i pretvaranje NSK u NSK Državu u vremenu, odnosno državu koja nema teritorij ali ima druga obilježja države. Kršić je podijelio s nama i vlastito iskustvo prelaska granice s putovnicama NSK-a:

"To opet nije nešto što je direktno samo Laibach radio, nego čitav NSK. NSK Država u vremenu je paradoksalna država jer države koje obično priznajemo imaju jasan svoj teritorij, a ovo je simbolička država u vremenu koja je imala sve osim teritorija: putovnice, poštanske marke, novaca. Sve to zapravo je bilo još jedno preispitivanje upravo tog trenutka nastanka novih nacija i osamostaljivanja država u kontekstu raspada Sovjetskog Saveza i Jugoslavije te ostalih promjena u istočnoj Europi. Postoji priča da su neki ljudi, pogotovo oni bez papira ili izbjeglice, uspijevali prelaziti granice s tim putovnicama. Ja sam jednom kad smo išli na retrospektivnu izložbu NSK u Ljubljanu dao upravo tu putovnicu slovenskom cariniku, a on se onako nasmijao i kao lupio žig jer je znao o čemu je riječ. Vidio je da svi imamo 'prave' papire, da smo tu domaći pa mu to nije bio problem, ali ne znam bi li i na hrvatskoj strani doista tako pustili nekoga."

Svojim umjetničkim djelovanjem te suprotstavljanjem klasičnom shvaćanju umjetničkog rada Laibach je vrlo brzo postigao i veliki međunarodni uspjeh, a osnivanjem NSK Države u vremenu nadišli su granice država te preživjeli raspad Jugoslavije i izbjegli svođenje na kliše disidentskih umjetnika, a s radom nastavljaju i danas, obrađujući gotovo iste teme, ali na drugačiji i svježi način.

"Uspjeh Laibacha u svijetu na neki je način paradoksalan zato što su oni najuspješniji bend ponikao iz bivše Jugoslavije, a istovremeno u ono doba nikada nisu u punom smislu pripadali toj sceni jer domaći izdavači uglavnom nisu željeli objaviti njihove ploče. Imali su problema s organizacijom koncerata, uvijek se nekako smatralo da je to previše radikalno, previše problematično, postojala je neka vrsta otpora ili zazora u tome. A oni su od početka imali plan i ideju što žele napraviti. U jednom od ranih manifesta ili proklamacija za javnost stajalo je da žele snimiti ploču za Mute Records i to su nakon otprilike pet godina zaista i ostvarili. Dakle za izdavača kod kojeg je izdavao Nick Cave, Depeche Mode i tako dalje. Ali ono što doista stoji iza njih je jako veliki rad, to je niz koncerata, turneja, niz izdanja, i to potpuno različitih izdanja koja ipak funkcioniraju kao nekakva cjelina. Sve to pomoglo je u tome da osvoje neku vrstu široke publike", rekao nam je Kršić na kraju našeg razgovora.