Ako je netko rušio, ismijavao, propitivao i beskompromisno se rugao svakoj svetinji današnjice - od političke korektnosti, WOKE-a, desnog fundamentalizma, ekologije, svih religija, obitelji, smrti..., otkrivajući pri tome njihovu glupu i apsurdnu stranu, onda je to Larry David. Moguće je da je netko drugi neku od tih stvari propitivao dublje i pametnije, ali vjerojatno nitko nije baš sve uzimao na zub i kosio bez milosti. A gotovo sigurno nitko to nije učinio na tako zabavan, smiješan i nedogmatski način.

Larry David ima tu karakteristiku da propitujući sve “istine” ne nameće svoju “istinu”. Ima i još nešto što nepogrešivo radi - propitujući sve to, pa i najneugodnije stvari, dijelom točno pogađa ono što se i sami ponekad pitamo, ali smo dovoljno pristojni, civilizirani, indoktrinirani (a priznajmo to i nedovoljno pametni) pa se ne usudimo to glasno izgovoriti.

Današnji konfuzni, post istiniti, post faktični, sukobljeni i izgubljeni svijet možda i bolje opisuju “fore” Larryja Davida nego ozbiljni analitičari i filozofi. Nije to nešto radikalno novo, tamo negdje 1970-ih vulgarni francuski TV voditelj Michel Coluche (on bi rekao: “Nisam vulgaran nego prost”) postao je francuskim studentima (i golemoj većini Francuza) “važniji” tumač svijeta nego Jean-Paul Sartre. Bilo je to i vrijeme “Montyja Pythona”, koji su stvari dovodili do još većeg apsurda. Ali tad je Europa, i Francuska i Britanija, postajala ponovno cinična, ali je i dalje bila mlada. Sad je stara i proždrljiva, poput starca koji proždire sve iz straha da će jednoga dana biti gladan. Što u slučaju Europe i nije tako daleko sjećanje. Čisto da se zna, Michel Coluche bio je toliko popularan i utjecajan da je u anketama za izbor francuskog predsjednika (francuski predsjednici poprilično su moćni), za što se uopće nije imao namjeru kandidirati, redovito i iz čista mira dobivao golemih 16 posto glasova.

Larryju Davidu vjerojatno ne pada na pamet, kao što na pamet nije padalo ni Michelu Colucheu, da se kandidira za predsjednika Amerike, a vjerojatno bi, zbog jezičine koja ne priznaje nijednu svetinju, bio razapet u sekundi. Iako, Trump lupeta svašta i pri tome se ne sprda nego ozbiljno misli (ako se proces koji se odvija u njegovu mozgu može nazvati mišljenjem) pa je izabran.

Nova serija Larryja Davida dugačkog imena - “Life, Larry and the Pursuit of Unhappiness: An Almost History of America” (Max, HBO on Demand, ocjena 7) - možda bi bila dobra podloga za tu kandidaturu. U njoj se sprda s važnim i manje važnim (nama manje važnim, Amerima više) trenucima iz povijesti SAD-a i svijeta, koristeći bezbrojne motive koje je koristio u “Seinfeldu” i “Bez oduševljenja molim” te spuštajući “važne” i “velike” povijesne trenutke na ljudsku mjeru - zavisti, ljubomore, muljanja, tračeva... Serija je ljekovita, iako možda i nije najbolje od Larryja Davida (ali može li bolje od “Seinfelda” i “Bez oduševljenja molim”?). Štosevi su dobri, neki su više, neki su manje smiješni, ali nedostaje ono u čemu je Larry David najjači - priča, neobična, drugačija, svima nama poznata i svakodnevna, ali iz potpuno bizarnog kuta, priča u koju se svi gegovi besprijekorno uklapaju, nadovezuju jedni na druge i u kojoj svaki izvire iz priče i njoj se vraća. To je Larry David savršeno stvarao. Sad mu je priča već dana, pa nedostaje taj Larry Davidov mehanizam u kojem priča hrani štoseve i štosevi hrane priču. Ipak, a to je bitno reći - gotovo da i nema zvijezde, ma kako velike, koja se u seriji ne pojavljuje u nekoj od epizodnih uloga, a to nešto govori o Larryju Davidu. Kao što su se mnogo velike zvijezde pojavile u “Bez oduševljenja molim” glumeći same sebe, i to na način koji ih opisuje kao glupane, sitničavce, proždrljivce, muljatore, lažnjake... A to je, morat ćete priznati, nevjerojatno velika i smiješna stvar.

Bilo bi možda i nepristojno tražiti od Larryja Davida da svaki put proizvede remek-djelo, kao što bi ga bilo nepravedno, iako bi bilo dobro, tražiti da se kandidira za predsjednika SAD-a. Ili barem predsjednika FIFA-e. Vjerojatno nema pojma o nogometu (o američkom nogometu, bejzbolu i košarci zna prilično mnogo), ali to bi mu bio samo plus jer o nogometu, kao što vidimo, nema pojma ni sadašnji predsjednik FIFA-e Gianni Infantino, a ni sadašnji predsjednik SAD-a Donald Trump, pa se u njega petljaju. Vjerojatno nogomet ne bi mnogo profitirao s Larryjem Davidom na čelu FIFA-e, ali bi barem suluda objašnjenja VAR-ova, pravila crvenog kartona, pretvaranja dva poluvremena u četiri četvrtine, čipova u lopti, da ne nabrajam, bila suludo smiješna. A ne samo suluda.