U godini u kojoj se obilježava 95 godina od rođenja neponovljivog Relje Bašića, u kafiću Koncept u Tkalčićevoj ulici prošlog je mjeseca održana izložba Relja Bašić: Retrospektiva, izložba koja predstavlja pregled karijere našeg legendarnog glumca i kazališnog redatelja, čiji opus obuhvaća više od 60 kazališnih i filmskih uloga. Izložbu su organizirali njegova mlađa kći Nika Bašić Bunić te njegov unuk Andro Babić, sin Reljine starije kćeri Nine i vlasnik ovog kafića, koji su uz pomoć različitih umjetničkih djela, plakata te profesionalnih i privatnih fotografija kronološki prikazali umjetničko djelovanje svojeg oca i djeda, koji je svojim radom ostavio neizbrisiv trag u povijesti hrvatskog filma i kazališta.

“Kada se promatraju ovi panoi s fotografijama, sve to izgleda izuzetno živopisno i djeluje kao da je kroz te uloge živio sto života”, rekao nam je Reljin unuk Andro Babić. Relja Bašić rođen je u Zagrebu 14. veljače 1930. godine. Njegov pradjed bio je arhitekt koji je u današnjoj Hrvatskoj sagradio dvije crkve i dva dvorca, a majka mu je bila diplomirana glazbenica i pedagoginja te osnivačica Glazbene škole ‘Elly Bašić’, koja i danas nosi njezino ime. Svoju prvu kazališnu ulogu ostvario je još kao učenik Klasične gimnazije, kada je nastupio u Plautovoj predstavi ‘Menehmi’, no zatim se upisao u Pomorski tehnikum u Rijeci. Nakon srednje škole upisao je studij ekonomije te istodobno radio u novinarstvu, a 1954. godine započeo je studij glume na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost, gdje je 1957. godine diplomirao u klasi Branka Gavelle. Od 1957. do 1967. godine djelovao je u Drami HNK u Zagrebu i tamo odigrao skoro 500 predstava, nakon čega je postao samostalan umjetnik te ostvario niz zapaženih kazališnih uloga u različitim kazalištima, poput Teatra ITD, gdje je režirao i glumio u komadima ‘Ljubaf’ M. Schisgala, ‘Jedan dan u smrti male Joe’ P. Nicholsa i ‘Stara vremena’ H. Pintera, i Gradskog kazališta Komedija, gdje je režirao ‘Crnu komediju’ P. Shaeffera (1970.), ‘Obećanja, obećanja’ N. Simona i B. Bacharacha te predstavu ‘Hotel Plaza’ N. Simona. Kasnije je također je nastupio i na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Na filmu je pak debitirao 1954. godine ulogom u filmu ‘Koncert’ Branka Belana, a od njegovih se kasnijih filmskih uloga najviše ističu uloga u filmu ‘Rondo’ (1966.) Zvonimira Berkovića, za koju je u Puli nagrađen Zlatnom arenom, zatim uloga u ‘Kiklopu’ (1982.) Antuna Vrdoljaka te uloge u filmovima Kreše Golika ‘Imam dvije mame i dva tate’ (1968.) i ‘Tko pjeva zlo ne misli’ (1970.).

Na izložbi se također može vidjeti i niz plakata za predstave Teatra u gostima, prvog poratnog putujućeg kazališta koji je Relja utemeljio 1974. godine i koje je svoje predstave izvodilo u čitavoj Jugoslaviji, ali i u inozemstvu. Gostovali su u ukupno 340 gradova te izveli 4231 predstavu, a Relja je za Teatar u gostima tumačio uloge Predsjednika (M. Kundera, ‘Ševa’), Billa (R. Nash, ‘Trgovac kišom’), Čaruge (I. Kušan, ‘Čaruga’), Ferdinanda (G. Faydeau, ‘Gospon lovac’), Astrova (A. P. Čehov, ‘Ujak Vanja’) i Jerryja (H. Pinter, ‘Prijevara’).

“Karakteristično za Teatar u gostima bilo je zapravo to da su umjetnost, odnosno predstave, dovodili u mala mjesta, u male sredine. Igrali su u vatrogasnim domovima i školskim dvoranama, a kada se pogleda popis imena tih glumaca, može se vidjeti da je u pitanju stvarno bila krema dramskog svijeta. Mislim da je on bio jako inovativan u tom projektu koji je osmislio i svakako se može reći da mu je to bio životni projekt. To su bili njihovi freelance angažmani. Otputovali bi negdje, odigrali predstavu i vratili se jer su već idući dan imali angažmane u svojim matičnim kazalištima”, rekla nam je Nika Bašić Bunić.

“Teatar u gostima radio je trideset godina, što je dosta dugo, pogotovo kada se uzme u obzir da je u pitanju djelovanje u kulturi koje je uvijek izazovno. Oni su sami putovali okolo kombijem i čitava scenografija morala im je stati u taj kombi”, rekao je Andro. Iako su tijekom djelovanje Teatra u gostima i Andro i Nika još bili djeca, Nika se ipak prisjetila kako je imala priliku pogledati predstavu ‘Art’, inače djelo francuske dramatičarke Yasmine Reza, koju je Relja postavio povodom 25. obljetnice Teatra u gostima i u kojoj je glumio zajedno s Borisom Buzančićem i Vanjom Drachom:

“Gledala sam ‘Art’, imala sam tada 13 ili 14 godina i živo se sjećam ove predstave, sjećam se i zagrebačke premijere. Praizvedbe Teatra u gostima obično su se održavale u Sisku ili Karlovcu, obično bi okolica Zagreba prva imala priliku vidjeti predstavu, a tek bi se onda one izvodile i za zagrebačku publiku. I ja sam već tada bila svjesna da je ta predstava wow, da su njih trojica na toj sceni wow!”

Reljina kazališna i filmska ostvarenja svakako su predstavljala velik doprinos hrvatskoj kulturi, no njegov umjetnički put donio mu je i brojna poznanstva iz inozemstva. Imao je agenta u Parizu, što mu je pomoglo da dobije angažman u mnogim koprodukcijama i stranim filmovima, a zahvaljujući svojem šarmu, svojoj inteligenciji i svojem obrazovanju vrlo je lako ulazio u krugove brojnih svjetskih zvijezda. Govorio je engleski, njemački, francuski, talijanski i slovenski te se našao u istim krugovima u kojima su bili Keith Richards, Peter Ustinov, Richard Burton, Louis Armstrong, Quincy Jones i Jeremy Irons, a jednom je priliku upoznao i Franka Sinatru. Već 1957. godine glumio je u filmu ‘Kruh i sol’, svojem prvom filmu izvan Hrvatske u kojem je surađivao s Marcellom Mastroiannijem. Tada ga je Marcello učio igrati kanastu, a kada je mnogo godina kasnije Relja bio u Rimu, Marcello ga je slučajno ugledao na Via Venetu te ga lupio po leđima i viknuo: “Svinjo, u Rimu si, a ne bi se ni javio!”

Njegova prijateljstva sa svjetskim imenima uistinu su bila brojna, no sam Relja u jednom je intervjuu za 24sata iz 2012. godine istaknuo kako je posebnu težinu za njega imalo prijateljstvo s Richardom Burtonom, s kojim je surađivao na filmu ‘Sutjeska’ iz 1973. godine, te kako mu je bilo izuzetno poučno promatrati Burtona i Elizabeth Taylor, koji su se ili beskrajno voljeli ili su se pak tukli, svađali i nešto razbijali. Značajno je bilo i njegovo prijateljstvo s Keithom Richardsom, kojega je upoznao 1969. godine u Slovačkoj, gdje je s Keithovom tadašnjom suprugom Anitom Pallenberg snimao film ‘Michael Kohlhaas’, u režiji Volkera Schlöndorffa. Većinu snimanja odrađivali su u Bratislavi, a Keith i Anita svakog su dana bili na marihuani te su i Relju nagovarali da je isproba, što je i učinio kada ih je nakon nekog vremena posjetio u Londonu, no, kako je i sam ispričao, nije mu se previše svidjelo.

Promatrajući Reljinu filmografiju te količinu predstava u kojima je glumio i kojima se može pridodati još 26 predstava koje je režirao i koje su imale ukupno 2858 izvedbi, može se zaključiti kako je u profesionalnom smislu Relja po mnogočemu bio rekorder te kako je njegova inspiracija bila neiscrpna. Ipak, u razgovoru s Nikom i Androm osvrnuli smo se i na to kakav je Relja bio iza kamere i iza svjetala pozornice, odnosno kakav je bio kao otac i djed.

“Bio je neopisivo, neopisivo nježan. On nije povisivao ton, on nije poznavao psovke kao uopće formu izričaja. Svaku situaciju koju bih ja skuhala kao svako poslušno dijete i dobra, nerazmažena jedinica on je sa mnom rješavao razgovorom. Pitao bi me pa kako, pa zašto, pa što je bila pozadina tvojeg poteza. I to je mene uvijek ostavljalo u čudu tako da je to sigurno najupečatljiviji dio. A od ovih nekih zabavnijih stvari, on me oblačio. Imao je ukusa za mušku i žensku garderobu tako da mi je, kad sam bila dijete, najnormalnije kupovao odjeću za cijelu sezonu. To mi je bilo super i uvijek sam među svojim vršnjacima bila najbolje obučena”, ispričala nam je Nika.

“Ono što bih ja izdvojio kao jednu interesantnu stvar jest to da je on s ljudima uvijek bio na ‘vi’, čak i s onima s kojima je blisko surađivao, jako je pazio na to da cijelo vrijeme izražava drugima poštovanje te je kao takav i meni zapravo bio primjer za to kako bi se trebalo ophoditi s drugim ljudima. Doduše, vremena su se sada promijenila i sada ne mogu baš reći da to prakticiram, ali kod njega je to bio jedan statement o tome koliko on poštuje sugovornika, a isto tako i generalna uputa kako se ophoditi s njim i kako će se on ophoditi s drugima”, nadovezao se Andro.

Relja je također bio veliki ljubitelj sporta pa su se tako među njegovim hobijima našli hokej, klizanje, tenis i skijanje, koje je postalo redovita obiteljska zabava. No njegov su život ipak obilježili gluma, film i kazalište, a na pitanje o tome kako je on sam doživljavao glumu, Nika nam je u svojem odgovoru naglasila kako je njegov rad, u prvom redu, karakterizirao vrlo izraženi profesionalizam.

“Jednom kada me netko pitao o tome kako je on doživljavao glumu, rekla sam da je to bila njegova velika ljubav, nakon čega me majka ispravila i rekla da je on glumi pristupao izrazito profesionalno. Dakle to nije bila samo strast, on je bio ekstremno profesionalan i, kako da kažem, vodio je računa o svakom djeliću svojeg nastupa, a sve van kuće za njega je zapravo bilo službeno. Tako da bih rekla da je on zapravo jako dobro radio svoj posao, jako ga je cijenio i sigurna sam da je u njemu uživao jer je bio iznimno kreativna osoba. Sjećam se nekih procesa učenja scenarija i za filmove i za predstave, sjećam se nekih predstava, sjećam se nekih setova. Ali on nam nikada nije sugerirao niti nas je ikad poticao da netko od nas krene tim putem”, rekla nam je Nika.

“Mislim da je nakon nekog vremena uvidio koliko je to malo tržište i da je to zapravo jedna niša u kojoj postoji limitiran broj ljudi koji se mogu time baviti. Kasnije su se, naravno, i ti uvjeti promijenili, pogotovo kada je film počeo dominirati nad kazalištem”, nadovezao se Andro.

“Ja sam u jednom trenutku izrazila želju da postanem glumica i on je tada sa mnom odradio razgovor u kojem mi je zapravo sugerirao da je to, ako želim biti majka i supruga, jako teška profesija koja zahtijeva noćnu smjenu i zapravo odsustvo iz jednog važnog dijela dana u obiteljskom životu. Ali bio je isto tako mudar pa me poslao Luciji Šerbedžiji i Anji Šovagović i mogu reći da je Anja zapravo ta koja je zaslužna za to što ja nisam krenula tim putem jer mi je ispričala kako je njezin otac poticao Filipa da se bavi glumom, a kada je Anja upisala akademiju, s njom nije razgovarao otprilike godinu ili dvije. I meni je sama ta ideja da moj otac možda sa mnom ne bi razgovarao da ja upišem akademiju bila dovoljna da ja kažem ne, ne, ne. Jako me ta Anjina priča dojmila, tu su stali moji snovi”, ispričala nam je Nika. Od niza Reljinih kazališnih i filmskih uloga, od kojih su neke, poput uloge gospodina Fulira u filmu ‘Tko pjeva zlo ne misli’, postale nezaobilazni dio popularne kulture, gotovo je nemoguće izdvojiti najdražu, no Nika i Andro imali su odgovore i na to.

“Ovo će sad zvučati kao klišej, ali za mene su to i ‘Tko pjeva zlo ne misli’ i ‘Imam dvije mame i dva tate’, to su za mene bile jako važne njegove uloge. U jednoj od njih on je otac i suprug, a u drugoj dira u nečiji obiteljski život, s tim dijelom sam se nekako mogla povezati jer sam i sama bila član obitelji pa mi je taj moment promatranja njega kao oca na ekranu uvijek bio zanimljiviji nego kada je bio oficir, general ili neko vojno lice”, odgovorila nam je Nika.

“Mene je fascinirala njegova uloga u filmu ‘Valter brani Sarajevo’, gdje on glumi tog nekog oficira i zapravo cijelo vrijeme govori njemački i glumi na njemačkom”, rekao je Andro. Film ‘Tko pjeva zlo ne misli’, koji nosi podnaslov “ljubavna komedija s pjevanjem”, tijekom godina je postao jedan od najgledanijih hrvatskih filmova u povijesti, a lik gospodina Fulira ubrzo je zaradio kultni status te je upravo ta uloga većini hrvatske javnosti postala omiljena Reljina uloga, a čak je i sam Relja u intervjuu iz 2012. godine rekao kako mu je ta uloga dosta pomogla te kako mu lik Fulira ni nakon toliko godina nije dosadio:

“Fulir mi je pomogao! Tražeći telefonski liječničke i farmaceutske usluge uvijek kažem ‘ovdje Relja Bašić, ali možda me se bolje sjećate kao gospodina Fulira’. Naime, telefonistici od 26 godina često Relja Bašić ne znači ništa, ali gospodina Fulira je nedavno gledala na televiziji.”

Razgovor s Nikom i Androm završili smo pitanjem o tome kakav je bio Reljin pogled na život i kakav je trag to ostavilo na njima, na što nam je Nika odgovorila kako je Relja zapravo bio vrlo pesimističan te kako ga se čudio njezinom stopostotnom optimizmu.

“Generalno, kada uzmem u obzir sve razgovore koje smo on i ja vodili, on je bio pesimist i fascinirao ga je moj stopostotni optimizam. Ali stvari za koje je on smatrao da su vrijednosti života danas više ne postoje. Ovo kako smo mi odgojeni, ta razina poštovanja u međusobnoj komunikaciji, to više ne postoji ni među onima neposredno bliskim, a da ne govorim tek među nepoznatima i manje poznatima”, rekla je.

“Meni je uvijek bilo interesantno kako je njemu bilo jako bitno da bude informiran, to je uvijek sačinjavalo velik dio njegovog dana. Imao je sve novine doma, vijesti je vrtio jednu, drugu, treću, i to ne iz neke patološke potrebe da onda sve to zna izrecitirati, nego je on onda stvarno sa svim tim informacijama raspolagao. Razmišljao je o politici, geografskim pitanjima i zapravo je stvarno globalno sagledavao stvari, a onda je to sve analizirao iz hrvatske perspektive. I tu govorimo o vremenima prije interneta, kada je on znao sve što se događalo u svijetu”, rekao nam je Andro.

Upravo su se od toga, kako su nam ispričali Andro i Nika, sastojale njihove kućne teme. Međusobno su debatirali, izražavali i razmjenjivali mišljenja, a Nika je pritom nadodala kako je za nju tada najznačajnija bila upravo činjenica da ih Relja nikada nije doživljavao kao djecu, već je od njih tražio odrasle odgovore i poticao ih na promišljanje o svemu što se događalo u svijetu.

“Ono za što sigurno danas možemo reći da je za nas bilo najznačajnije jest to da on nas nikada nije doživljavao kao djecu, on je s nama vodio dijaloge o svim temama i od nas je zapravo očekivao jedan odrasli odgovor. Uvijek je postavljao pitanja o kojima se trebalo promišljati, nije tražio instinktivne odgovore, tražio je naša mišljenja”, rekla je.

Reljina karijera, koja obuhvaća izuzetno raznolike uloge na filmu i u kazalištu, svakako svjedoči o tome kako je u pitanju bio vrhunski glumac o čijem će se umjetničkom djelovanju govoriti i mnogo godina nakon njegove smrti, a priče koje su o njemu ispričali Andro i Nika dokazuju kako je, osim na ekranu i na kazališnim daskama, Relja uistinu bio velik čovjek i u privatnom životu te kako je svojom ljubavlju, smirenošću i sklonošću promišljanju ostavio velik trag na sve članove svoje obitelji koji će još dugo nastaviti pričati njegove priče.