Teško mi se ovog časa prisjetiti što me zateklo tako predivnom dvojnosti kao što se to dogodilo s pričama Johna Cheevera. Ovaj američki "Čehov iz predgrađa" kako su ga zvali, radi nešto posve zadivljujuće; njegove su kratke priče nalik jednom širokom, objektivnom kadru, panorame građanskih, dakle malograđanskih, života, iz kojih naizgled neprimjetno i ni od kuda izbija nešto posve osobno, najednom postaju preciznim i pomalo grotesknim portretima. Tako i u te proste, šture rečenice svojstvene američkom pripovijedanju, Cheever smješta za to neočekivane i čudesno vješte figure. Ta dvojnost na pripovjednom kao i na stilskom planu, zbog te se dvojnosti ove priče čitaju s užitkom, kao i jednom voajerskom krivnjom koja se javlja zavirivanjem u sve te mirne i nesretne živote.

A to su životi američke "više srednje klase", kako se to lijepo kaže, prostori predgrađa i ladanjskih imanja u vrijeme neposredno poslije Drugog svjetskog rata, vrijeme kada se vjerovalo u prosperitet i stabilnost, kada je iste osiguravala dobro reklamirana ideja o tradicionalnim vrijednostima, a ljudi su se "naizgled ujedinili u prešutnom sporazumu da prošlosti nije bilo, da rata nije bilo – da na svijetu nema nikakve opasnosti ni nevolje". Taj se sporazum uspješno provodi u tim urednim predgrađima koja su nepovratno sebi prisvojila naziv "suburbia", pod mansardnim krovovima kuća u stilu poznatom kao 'Dutch colonnial', duboko niz kolne prilaze, cvjetnjake i podšišane travnjake, u sobama podijeljenima na tri dijela poput Galija, na kostimiranim plesnjacima, među dokovima i privezanim jahtama, u stambenim zgradama gdje se do stanova stiže uz budan pogled liftbojeva, u svijetu koji je u svojoj gotovo nadnaravnoj ironiji okupio sve te simbole davne i daleke povijesti (čista aproprijacija, kolonijalizam u svojoj srži) da bi, ušuškan u iste, onu nedavnu prošlost upravo sporazumno potisnuo. Dok je upravo ta nedavna prošlost ono na čemu počiva lagodan građanski život poslijeratne Amerike, ta akumulacija svjetske industrije, vojna hegemonija i kapital pokupljen s ruševina europskih proizvodnih pogona, to je ono čemu Cheeverovi nesretni junaci mogu zahvaliti za svoje džinove uz obale jezera, u društvu obitelji koju bi počesto radije pobili.

Tako u naslovnoj priči povratnik s normandijskog ratišta na druženju u jednoj takvoj prostranoj kući, na kojoj ništa veze s Amerikom nema, prepoznaje lice dvorkinje što poslužuje okupljeno društvo, sjeti se lica žene koju su obnaženu ponižavali na trgu jednog francuskog gradića jer je za vrijeme okupacije živjela s njemačkim komandantom. Ugodna građanska soba za njega postaje najgorim od svih ratnih užasa, tim potpunim gubitkom humanosti u ženskim rukama koje u poruzi grabe da strgaju odjeću sa osramoćene kažnjenice, i uzvišenije od svakog užasa – "nešto neuništivo veličanstveno u njezinoj golotinji", što je "potrajalo kroz cijelu tu muku". Prizor mučan toliko da se čovjeku vrišti dok ga zamišlja, a on ostaje nemušt; slika građanštine neuznemirena. Francis Weed dvoji, ali se naposljetku povija, bira mir svog obiteljskog života u predgrađu; i lažna je slika, shvaća, ugodnija od iskrenog suočavanja. Vrhunski i nenametljivo, dvojnost takva da te proganja.

Ta figura onoga koji bi svojom traumom i svijesti mogao narušiti fabriciranu idilu iz priče u priču biva utišana, poražena bilo od samoga sebe ili njegove bliže okoline – pa i tupim udarcem u potiljak koji može čovjeka prisiliti da padne na koljena, zalegne oboren nadomak smrti pa makar nam bio i rođeni brat. Sveopći je mir ipak važniji od nečijeg unutarnjeg nemira, koliko je samo kolektivizma u tom uspješnom i naprednom američkom društvu!

Cheeverov senzibilitet upravo je zapanjujuć: bez da se i za korak primakne, bez da i takne taj široki i distancirani kadar, on svim svojim likovima, i paćenicima i nepokolebljivim čuvarima građanske idile, pristupa s jednakom empatijom. Najtočniji znak dobre književnosti. Upisuje se tako u niz američkih autora koji su užase rata na europskom tlu opisali uznemirujućim posljedicama po povratnike i sabili ih u te pejzaže bez zgarišta i ruševina. Iz svake od ovih priča kao da probija glas Salingerova Seymoura Glassa.

Sam se Cheever prijavio u američku vojsku 1942. godine, u pješaštvo, odakle je kasnije povučen u Signalni korpus, što mu je naposljetku vjerojatno i spasilo život – dok je Cheever putovao podzemnom željeznicom od svog stana od Chelsea do Queensa u New Yorku, gdje mu je bio namještenje, gotovo sva je njegova pješačka jedinica poginula pri iskrcavanju u Normandiji. Odrastao u dobrostojećoj obitelji i ugodnom okruženju viktorijanskog predgrađa Quincyja u Massachussetsu, brzo se stigao razočarati u tu sliku međuratne Amerike; obitelj se suočila sa siromaštvom nakon propasti industrije, otac se kao pravi dobri Amerikanac propio, brak se roditeljima raspao, a John Cheever napustio školovanje. Nakon rata počinje objavljivati u "The New Yorkeru". Biografija mu obuhvaća čitavu Ameriku 20. stoljeća. Radničko-intelektualnu, bjelačku, dakako. Alkoholizam će iskusiti i sam, kao i bračne trzavice i nevjere, s oba spola. Empatija za sve vrste nesreća očito ima svoja stvarna i tužna uporišta. Nakon što mu alkohol zamalo presudi, Cheever ostaje trijezan i uz svoju brižnu ženu. Tada objavljuje svoj "veliki američki roman", dugo iščekivan od strane kritike ne uvijek sklone njegovim kratkim pričama. "The Falconer" izlazi 1977. godine i postaje bestselerom "The New York Timesa".

Treba reći i ovo: ove je priče zaista užitak čitati, na trenutke je moguće i zaboraviti da se radi o jalnim ljudima, tako se čitaju, kao zametnuta i nenadana poezija. Johna Cheevera nisam čitala u originalu pa to ne mogu uvjereno tvrditi, ali mogu pretpostaviti – to može biti i nešto više zasluga hrvatskog prijevoda nego samog autora. Oduševljena nekom od jezičnim bravura, pomalo u nevjerici okrenula sam prvu stranicu i bilo mi je jasno - pa da, sve ima smisla ako su knjigu prevele Nada i Maja Šoljan. Moguće da je to bila i ova sljedeća, možda i neka druga rečenica. Ali ovo mi se čini kao točan prikaz i Cheeverove vještine pripovijedanja i majstorskog prijevoda.

"Sjeverozapadnjak je odagnao kišu te ostavio u zraku prodornu svježinu i kad su poslije večere izišli na dvorište gledati zalazak sunca, na zapadu se skupilo stotinu oblaka – oblaka od zlata, oblaka od srebra, oblaka nalik na kosti i suharke i prljavštinu pod krevetom." Zlato, srebro, kosti i prljavština; Amerika tako divno prenesena na hrvatski.