Ovih dana obilježava se 100. godišnjica rođenja Nenada Brixyja, čuvenog novinara, pisca i prevoditelja koji je jedan od najzaslužnijih za veliki uspjeh legendarnog talijanskog stripa 'Alan Ford' na ovim prostorima. Tim povodom ponovno objavljujemo tekst Emira Imamovića Pirkea originalno objavljen na portalu Expressa 2015. godine.

  “U ovoj se kući rodio i proveo djetinjstvo Nenad Brixy (1924. – 1984.) književnik, novinar i prevoditelj. Njegova književna djela i prijevod stripa Alan Ford – bezvremenski su. Grad Varaždinske Toplice i udruga Trash iz Varaždina s ponosom podižu ovu spomen ploču u znak sjećanja na našeg sugrađanina. Drugog rujna 2015.”

Tako to kod nas biva i bit će, izgleda, do sudnjega dana: pored svih silnih institucija i mimo sveznadara opće prakse, udruga Trash se prva i jedina sjetila da konačno, trideset i jednu godinu od njegove smrti, oda počast i pokaže zahvalnost čovjeku koji je, uz ostale poslove, a radio ih je, eno piše na ploči, najmanje tri, Jugoslaviju učio hrvatski. Da, upravo tako. Objašnjenje slijedi – malo kasnije.

Kada se 1984. Brixy oprostio s ovim svijetom, Christine je imala dvanaest, trinaest godina. Berlinski je zid gledala s bolje, zapadne strane. Danas stanuje u Leipzigu, uči jezik koji, ovisno o tome gdje je, naziva hrvatskim, srpskim ili bosanskim.

Književna je agentica i, uz ostale, zastupa u Njemačkoj priznatog i poznatog Edu Popovića. O puno toga iz naše prošlosti s Christinom se može lijepo, ali ipak na engleskom, razgovarati: svašta zna, trudi se razumjeti... 

No o “Alanu Fordu” blagog pojma nema. Nikad za taj strip nije čula. Vidjela ga je jednom, prije dvije, tri godine, uz bocu vina i u doba noći kad se ne zna tko je pametniji među pripitima.

Ostalo joj je nejasno zašto smo, zaboga, mi ovdje tako voljeli taj strip i, pogotovo, zašto je “Alan Ford” bio to što jest samo dok ga je prevodio pokojni Brixy. Poslije je završio kao u, eto, Njemačkoj ili Francuskoj - gdje je objavljeno samo dvanaest brojeva i s takvom tiražom da o trinaestom nitko nije razmišljao.

Ima, vjerojatno, u skladištima negdje u Srbiji na tisuće primjeraka neprodanih epizoda o Grupi TNT, tiskanih kad više nije bilo nimalo normalno da nakladnik bude s jedne, a recimo prevoditelj s druge strane Dunava. 

Odraslima uz priče o Broju Jedan i ostalima, taj “Alan Ford” nije bio isti kao prije, ma koliko se naizgled činilo drugačije. 

“Alan Ford na srpskom? Beži bre... To može samo ako je Brixy”, kazao je jedan od pasioniranih beogradskih čitatelja, beskrajno razočaran pokušajem koji je usporedio s “Mućkama” na danskom, ali s mongolskim glumcima.

“Bilo je to više od prevoda: takav stepen intervencija se na Zapadu naziva ‘transkreacija’, skoro ponovno pisanje dela na domaćem jeziku... Neki moji hrvatski prijatelji, kada sam ih pitao u čemu se alanfordovski hrvatski razlikuje od standardnog hrvatskog u to vreme, navodili su ‘prenaglašenost’, ‘kitnjastost’, farsično preterivanje u izražavanju’. Neki su ga čak nazvali i krležijanskim. Što mi je sve bilo vrlo čudno, jer je taj hrvatski za mene, sa druge strane Dunava, oduvek bio ‘normalan’ hrvatski...“, kazao je Lazar Džamić, autor do sada jedine ozbiljne studije o fenomenu ovog stripa u nekadašnjoj Jugoslaviji, knjige “Cvjećarnica u Kući cveća: Kako smo usvojili i živeli Alana Forda”, objavljenoj u združenoj akciji Izdavačke kuće Heliks iz Smedereva i Naklade Jesenski & Turk iz Zagreba.

Srpski marketinški stručnjak s londonskom adresom objasnio je kako je i zašto “Alan Ford” u pokojnoj Jugoslaviji bio popularniji nego igdje drugdje, računajući i Italiju, u kojoj su ga, držeći se principa Commedie dell’arte, ali smještenih u hladnoratovski New York, crtali i pisali Roberto Raviola i Luciano Secchi, potpisujući se kao Max Magnus & Bunker. 

Najmanje su dva, a prije će biti tri razloga zbog kojih su generacije i generacije odrasle uz “Alana Forda”, stripa oko kojeg se dan-danas slažu i oni što se, inače, ne mogu dogovoriti na kojoj strani svijeta Sunce izlazi. 

Prvi je taj što likovi i njihovi odnosi beskrajno sliče onome što su nekad bile, kako su izgledale i funkcionirale obitelji. 

Džamićevim riječima opisano: “svemoćni, nikad zadovoljni pater familias koji se ne libi liberalne upotrebe štapa kao univerzalnog sredstva motivacije i kažnjavanja; mnogobrojni žalopojni rođaci koji pate od svih mogućih bolesti; razna braća, sitni šverceri, mali lopovi ili samo nervirajuća konkurencija za ionako male kućne resurse; blesavi stričevi i ujaci, sa svojim komičnim pričama o ratovanju i raznim drugim podvizima; i naravno mi kao Alan – dobri, naivni...”

Osim po dnevnim boravcima i obiteljskim ručkovima, Grupa TNT se mogla svake večeri vidjeti na televiziji, u sedam sati i trideset minuta, pa narednog jutra s prozora: dakle, Jugoslavija je bila stanje permanentnog kaosa i iritiranosti u kojem su se narodi i narodnosti istresali jedni za druge, deklarativno zagovarali jedinstvo, a brinuli – i to neuspješno – o isključivo svojim interesima, suviše toga nije funkcioniralo, očekivanja i projekcije uvijek su bili iznad granica mogućnosti, lopovi su glumili gospodu, majstori improvizirali, profesionalni pacijenti živjeli na bolovanju, a pošteni plaćali cehove vlastitoj ludosti. 

Na kraju je i jugoslavenski Broj Jedan, dakle Josip Broz Tito osobno, onaj što nas je držao na okupu kao njegov vremešni kolega svoje kilave agente – sahranjen u Kući cvijeća...

O svemu tome nisu pisali i crtali Max Magnus & Bunker, ali mi smo to tako gledali i čitali – makar i nesvjesno – uz Brixyijevu (trans)kreaciju koja se, bez imalo zadrške, može porediti sa radom jednog od najduhovitijih TV scenarista svih vremena, dakle Johna Sullivana, čije su “Mućke”, skoro kao i “Alan Ford”, armiju obožavatelja imale u zemlji nastanka i nekadašnjoj Jugoslaviji. 

U društvu za koje je stečajni upravitelj SSSRa Mihail Gorbačov grunfovski rekao: “Vidio sam budućnost i ustanovio da ne funkcionira”.