Iz perspektive osobnog sjećanja nevjerojatno “povijesno” zvuči podatak kako je prva knjiga Ante Tomića, “Zaboravio sam gdje sam parkirao”, objavljena prije punih 20 godina, čak i nešto više otkad smo, eto, hrabro zakoračili u 2018. 

U međuvremenu Tomić je pisao puno i raznoliko, književno i novinarski, blago i ljutito, i stekao status jednog od najčitanijih pisaca, kao i kolumnističkog “opinionmakera”.

Zbirka “Zaboravio sam gdje sam parkirao” u ne pretjerano brojnim sintezama suvremene hrvatske proze zabilježena je kao jedna od prijelomnih, gotovo “datum” koji je obilježio definitivan prijelaz u vode stvarnosne proze kojima će pisci prilično suvereno ploviti sljedećih godina. 

Svatko tko bi se i danas uhvatio toga nelakog posla i pri tome želio biti pošten, uz Jergovićev “Sarajevski Marlboro” i Ferićeva “Anđela u ofsajdu”, “trokut prevrata” zatvorio bi upravo tom Tomićevom zbirkom. 

Stoga ne čudi inteligentna ideja njegovog sadašnjeg nakladnika da se taj “datum” obilježi kako dolikuje - svečano i radno. 

Prvotna ideja reizdanja Tomićeve dvadesetogodišnjakinje u međuvremenu je prerasla u nešto logičnije i za čitatelje sretnije rješenje - objavljivanje nove zbirke u kojoj su mjesto našle one priče koje je vjerojatno i sam autor do sada percipirao kao “rasuti teret”. 

SMRT U 81. Ivo Brešan: Posljednji intervju velikana

No dobra volja i dobra urednica (Marina Vujčić) čine čuda i na obljetnicu jedne, mačka nam je donijela drugu (i bukvalno 2., jer su se između njih smjestili isključivo romani!) zbirku priča. 

U njima je poprilično evidentno kako je riječ o pričama nastajalim u raznim vremenima i prigodama, neke su pisane po narudžbi za novine, što je za ovog autora doista “piece of cake” jer su komunikativnost i suvereno vladanje kratkom proznom formom i svim njezinim zakonitostima ionako dio Tomićeva urođenog talenta. 

Dvije su čak i nekakav epilog ili “što se dogodilo” poslije završetka “Muškarca bez brkova” i “Čuda u Poskokovoj Dragi”. Načelno, riječ je o pričama koje se čitaju lako, baziraju na dijalozima i obilježene su humorom kojeg Tomiću nikad i ni u kojoj prigodi ne nedostaje. 

No ono što Tomića, kao svojevrsnog “evidentičara zbilje” uvijek odvaja od nekakve populističke literature koja mu se ponekad želi prišiti, jest ono, metaforički rečeno, što je mačka pronašla ispod tepiha i donijela skupa sa svime što je svakome vidljivo. 

Damir Zlatar Frey "Narod ne zanima teatar zato što kopa po kantama za smeće"

Stoga Tomićeve priče nisu zabava za širu čitateljsku publiku niti jednodnevna atrakcija s novinskih stranica, jer ako ih znamo pročitati na pravi način, one su tužnije, pa i mnogo slojevitije no što se to na prvi pogled čini.

U konkretnom slučaju, mačka je donijela priče o dolascima i odlascima, bivšim ljubavima, propalim sportskim karijerama, naivnostima, luđacima koji crtaju crna drveća, melankoličnim ubojicama, životu poslije života, osveti siromašnih, očevima koji odlaze i vraćaju se, glazbenim manjinama itd. 

Mačka je donijela i prepoznatljive koordinate naše recentne zbilje u kojoj se naveliko investira i korumpira, a tragovi rata još su živi, ako ništa drugo kao sablasti koje se javljaju tajanstvenim glasovima, ali i mrvice posve drugih svjetova – od Splita pred sam početak 2. svjetskog rata (u “Karuzu”, odličnoj priči o mentalitetu, talentu i duhu vremena) do okolice Woodstocka i pripadajućih muzičara (“Ti ne ideš nikamo”). 

Koliko god u Tomićevim pričama svijet o kojem piše ide onim smjerom u kojem je čak i Bog ateist, kako glasi naslov možda i ključne priče u zbirci, Tomić je autor koji se uza svu kritičnost silno žalosti što zbilja iz koje crpi teme nije bolja i pravednija. 

Toj atmosferi itekako doprinosi i glazba, crvena nit kojom su opšivene priče ove zbirke - Dylan, Springsteen, Costello, Wilco, Van Morrison i dr. soundtrack su knjige, ali i prikriveni junaci priča u kojima je jasno da je njihovu autoru stalo do književnosti, glazbe, ali i zbilje u kojoj živi.