Nakon velikog uspjeha sa svojim prvim ispovjednim, vrlo provokativnm romanom “Kristalni kardinal”, u kojem je razotkrio pedofiliju u Crkvi, Damir Zlatar Frey napisao je novu prozu “Stancija Grande”.
U tom romanu od 500 stranica opisuje potresnu ljubavnu priču između Francesce i Marija, a zanimljivost i važnost romana je u tome što se temelji na stvarnim likovima i događajima.
Radnja se događa najviše u Istri, u Umagu i na stanciji Grande, pored Savudrije, a dijelom i u Trstu, čime ovaj koreograf, redatelj, scenograf i pisac potvrđuje svoju fascinaciju Istrom.
On u romanu pred čitatelje slaže cijelu fresku povijesnih likova i događaja Istre od kraja 19. stoljeća do danas.
Roman objavljuje zaprešićka Fraktura, a bit će promoviran 4. studenoga u 19 sati u kafiću Velvet, kad će o djelu, uz urednika Seida Serdarevića, govoriti Ivana Šojat i Mirela Holy.
Njegov prvi roman “Kristalni kardinal” upravo je predstavljen u Sloveniji, u Cankarjevu domu u Ljubljani, a autor otkriva da postoji zanimanje za još dva prijevoda, no zasad ne želi ništa unaprijed otkrivati.
Jedino otkriva da će u ožujku u osječkom HNK početi pripremati prema Lorci veliku kazališnu predstavu “Krvava svadba”.
"Ponosan sam što u trenutku, kad svi iz Slavonije bježe, ja bježim u Slavoniju", poručuje Frey dodajući kako je zahvalan što je dobio mogućnost da pobliže upozna Osijek i taj dio hrvatske duše.
Kojom se temom bavite u svojem novom romanu ‘Stancija Grande’?
Knjiga ima 500 stranica i u njoj se pojavljuju brojni likovi, a radnja se događa u različitim gradovima, od Istre pa do Trsta. Kako ste pronašli inspiraciju za takvu priču?
Jako sam se uzrujavao zbog prijevoda ‘Kristalnog kardinala’ na slovenski te sam postao težak sebi i svima oko sebe. Tada mi je moj urednik Seid Serdarević rekao da pustim svoj roman da živi svoj život i počnem pisati novi. Pitao sam se hoću li imati snage za novi roman i da se ponovno suočim s ljudima iz branše koji svakog novog, pogotovo onoga koji nije iz svijeta izdavaštva i književnosti, žele maknuti iz tog svojeg kruga. Zamolio sam Svemir da mi pošalje temu i dobio sam poruku. Otišao sam na stanciju Grande pored Savudrije, koja je poznata svima u Istri, i satima sam sjedio na pragu te devastirane kuće, među gušterima i zmijama, i razmišljao o povijesti te kuće i ljudima koju su je podigli. Odjednom su oživjeli svi ti likovi, cijela obiteljska stabla, i počeli su me voditi. Ta predivna, potresna ljubavna priča počela je pisati mene, a ne ja nju. To je bilo nevjerojatno i vrlo intenzivno životno iskustvo koje je trajalo dvije godine.
Što se promijenilo u vašem životu nakon što ste objavili prvi roman ‘Kristalni kardinal’ i sad napisali drugi? Dakle, skočili ste iz svijeta kazališta u svijet književnosti.
U unutrašnjem razvoju doživio sam skok, kao kad se popnete na neki vrh s kojeg vidite svijet bolje i jasnije, ali sam stekao i jako puno neprijatelja i osvetnika, pogotovo u Crkvi. Crkva je izuzetno jaka i opasna organizacija u Hrvatskoj, a kako sam se ja usudio razotkriti pedofiliju u njezinim redovima, morao sam platiti. Ja sam vjerojatno jedan od njezinih najomiljenijih trofeja. Razapinjali su me na sve moguće križeve, prijetili mi, čak i fizički, napadali su moju kuću, telefon nisam smio ni dotaknuti, živio sam u paklu dva, tri mjeseca. Dovoljno je pogledati komentare na internetskim stranicama ispod mojih intervjua i tekstova o tom romanu pa da se vidi da su pisani zato da me otruju. Vrata koja su mi do tada bila odškrinuta zatvorila su se do kraja. No život je neuništiv te sam, zahvaljujući unutrašnjoj snazi, preskočio sve ograde i izdržao sve napade. Nakon toga su mi se promijenili interesi i perspektive.
Znate li je li se u Crkvi nakon izlaska vašeg romana ‘Kristalni kardinal’ počelo raspravljati o pedofiliji među svećenstvom, je li netko sankcioniran?
Najnoviji odgovor došao je od poljskog biskupa koji je izjavio da djeca rastavljenih roditelja, koja su željna ljubavi, provociraju svećenike i navode ih na pedofiliju. To je rečeno za propovjedaonicom i on sigurno neće nikome odgovarati za to što je rekao. S druge strane, ta je knjiga ohrabrila ljude da glasno, bez zadrške, otvaraju teške teme. U tom smislu ona obavlja svoju inicijalnu funkciju: ohrabruje ljude da mogu, bez obzira na najcrnja i najbolnija iskustva, izgraditi častan život. Jedan me je čitatelj upitao u pismu ‘Zašto sam čekao do 60. godine da pišem o svojem iskustvu?’. A tko bi me ozbiljno shvatio da sam o tome govorio s 20, 30, pa i 40 godina? Nitko! Ja sam se, za razliku od njega, morao boriti za svaku koricu kruha da bih stekao uvjete da jednog dana sjednem i napišem tu knjigu. Nije jednostavno napisati takvu knjigu. Mislim da vrijeme ‘Kardinala’ tek dolazi. Ta tema ne može zastarjeti, neotključana bol je uvijek bol.
Spomenuli ste da je svijet okrutno mjesto. Koji su vas događaji najviše pogodili?
Mene i moj život obilježio je manjak odnosa, koje nisam imao prilike učiti i preko njih sazrijevati kao ličnost, nego sam bio bacan od jednog do drugog iskustva. Danas puno govorimo o obitelji, ali nitko ne spominje da obitelj donosi i pakao. Postoje ljudi koji posijeku pola šume ili pobiju životinje te nitko ne reagira. Onda se čudimo što je muž napao ženu sjekirom. To je sve odraz loših odnosa. Mi nemamo dobar odnos ni sami sa sobom, a kako ćemo onda imati dobar odnos s drugima?
Kako biste ocijenili odnose u kazalištu? Jeste li dobivali podršku ili kritiku?
Kad sam radio u Sloveniji, osjećao sam se zaštićeno i imao sam dojam da se ono što radim nekoga tiče. U Hrvatskoj sam se uvijek osjećao nepoželjno, i kao umjetnik i kao čovjek, pogotovo onda kad sam se borio za svoje mišljenje. Način na koji vidim kazalište u Hrvatskoj zanima jako mali ljudi. Kad pogledate što se reklamira u kazalištu, čovjeku se diže kosa na glavi. Nema mjesta za angažirano kazalište, koje će se baviti unutarnjim svijetom. Nema skandinavskih drama, one su preteške za naš izmučeni narod koji kopa po kantama za smeće. Današnje kazalište je na rubu cirkusa i zabavljaštva. U osnovi kazališta je njegov artizam, kopanje i bušenje, sve dublje i dublje u bol ovoga svijeta te iznošenje te boli na svjetlost kako bismo o njoj pričli i zatim prepoznali tu bol kod svojih bližnjih i nebližnjih.
Premda puno radite u Puli, Mariboru, Trstu i Ljubljani, boli li vas ipak što vas ravnatelji zagrebačkih kazališta ne zovu da radite u Zagrebu?
Svejedno mi je. Zahvalan sam za to iskustvo ravnodušnosti jer mi ono donosi mir, stabilnost, snagu i znanje. Živim jako lijepo, Trst, Koper i Pula su mi pred nosom, a u tim kazalištima rade divni ljudi i predstave nastaju u drukčijoj klimi. Tako mi je svejedno kaj ja ne bum delal u Zagrebu! Mislim da sam Zagrebu dao nekoliko divnih predstava, recimo, Slavenka Drakulić nikad ne bi postojala na kazališnoj sceni da ja nisam prema njezinu tekstu ‘Božanska glad’ napravio predstavu, koja je dobila sve moguće nagrade. Postavio sam i Genetove ‘Sluškinje’, koje su također bile veliki uspjeh. No takvom čovjeku treba postaviti nogu!
Prati vas glas da ste težak i zahtjevan kao redatelj. Kako to objašnjavate?
Zadnjih tjedana vodila se velika borba oko toga tko će biti novi ministar kulture. Ultradesnica i neke braniteljske udruge zagovarale su ostanak Hasanbegovića, a istodobno su napadali Ninu Obuljen, pokušavajući je potpuno difamirati u javnosti. Kako to komentirate?
Čovjek bi rekao da smo najkulturniji narod u Europi s obzirom na to koliko se bavimo pitanjem ministra kulture, a za kulturu se izdvaja samo 0,49 posto i pritom se novac dijeli svojem inicijalnom krugu. Mislim da je Nina Obuljen zdrav i razuman izbor. A ovoga Hasanbegovića ne bih ni komentirao. On je za mene ‘to’, ‘to zlo’. Zanima me hoće li on i krug oko njega odgovarati za zlo koje su napravili? Kad bih ja napravio toliko zla jednom društvu, zatvorili bi me na doživotnu robiju. Žena koja je napravila velike dugove u HNK hoće opet biti na funkciji. Fenomenalno! Zašto nitko ne proziva štetočine? Gdje je kraj tom ludilu?
Kako ocjenjujete rad Hasanbegovićeve administracije, jeste li na vlastitoj koži osjetili neke rezove?
Javio sam se na natječaj Ministarstva kulture za dodjelu potpore za projekt ‘Stancija Grande’. Pouzdano znam da sam prošao kod bivšeg saziva Povjerenstva za poticanje književnog stvaralaštva, međutim, kad je u ministarstvo sjeo novi ministar, preko mojeg imena stavljen je križ. U pismu su mi napisali da se nadaju da ću knjigu realizirati bez njihove potpore te da se i dalje javljam na natječaje Ministarstva kulture. Ali to nema smisla kad oni prepravljaju rezultate natječaja! Ja bih sad trebao sakupiti troje svjedoka iz tog Povjerenstva i tužiti Ministarstvo kulture te u ime istine raskrinkati njihove laži. To bi bio jedini način da se konačno nešto pokrene u Hrvatskoj. Drugo, taj čovjek je smanjio dotaciju međunarodnom festivalu Zlatni lav, koji ovdje na granici promovira ‘la convivenza’, suživot Hrvata, Slovenaca i Talijana, sa 100 na 30 tisuća kuna. Dakle, htio ga je ukinuti, a dao mu je nešto sitno kako mu nitko ne može reći da nije dao ništa. Odlučio sam da je bolje prositi po ulicama, nego s njim raspravljati o tome. I zato je on ‘to’.
Mislite li da se politika previše upliče u kazališni život?
Dovoljno je napraviti analizu svih ravnatelja zagrebačkih kazališta pa da se vidi kojim putem i kako su došli na te funkcije. Može se analizirati i novo radno mjesto savjetnika u jednom kazalištu. Umjesto da taj bivši ravnatelj ode, izmišlja mu se novo radno mjesto kako bi i dalje ostao u igri. Do kada će se tako namještati poslovi? Tko bi to trebao urediti? Policija? Na pitanje kako je to moguće. treba odgovoriti društvo, a ne ja, čovjek sa sela, jer to nije moj svijet. To je problem naših odnosa u kulturi i politici gdje vlada kaos. A kad je u pitanju kaos, onda je sve moguće. Meni je važno da ja nisam ovisan o njihovim izborima i da ne spadam ni u jedan njihov izričaj niti poetiku, niti u ono što oni žele reći jer oni ionako ne znaju što žele reći. Teško je biti rečenica u ustima koja ne znaju artikulirati riječi, a kamoli izreći jednu rečenicu. Ja neću biti ta rečenica. Mislim da je najveća sreća ako se uspiješ izboriti s kim ćeš raditi, što ćeš raditi i gdje ćeš raditi.
