Slavni književnik i scenarist Ivo Brešan umro je u 81. godini života. Pisao je romane, scenarije za kazališne predstave, ali i za filmove. Jedan od posljednjih intervjua dao je upravo za Express.
Kad bi se dosadašnji život Ive Brešana svodio na brojke, onda bi to izgledalo otprilike ovako – dosad je napisao 12 romana, osam filmskih scenarija, a prema njegovim tekstovima izvedene su 23 drame.
Njegovi tekstovi poput “Nečastivog na Filozofskom fakultetu”, “Viđenje Isusa Krista u kasarni VP 2507” ili “Hidrocentrale u Suhom Dolu” prevedeni su i izvedeni u mnogim europskim zemljama, od Poljske do Njemačke i SSSR-a.
Jedan je i od najuspješnijih hrvatskih filmskih scenarista, koji je potpisao i kultnog “Izbavitelja” Krste Papića te “Kako je počeo rat na mom otoku” i “Maršala”, koje je režirao njegov sin Vinko Brešan.
No Ivo Brešan je hrvatskoj kulturi dao mnogo više. Od “Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja”, koja je praizvedena prije 45 godina, on nas svojim djelima ne prestaje podsjećati na potrebu trajnog preispitivanja vlastite savjesti.
Zbog toga je danas, možda više nego ikad prije, aktualan i respekta vrijedan sugovornik.
Pripremate li novi roman i, ako pripremate, u kojoj je fazi rukopis, što će biti radnja novog romana?
Nažalost, ne pripremam, zbog nezgoda koje sam doživio u zadnje vrijeme - operacija hematoma u glavi i ozljeda kralježnice. One mi ne dopuštaju dulje sjediti za kompjutorom i pisati roman od 400 stranica. Zato sam se okrenuo kraćim formama, pripovijetkama, koje objavljujem u časopisima, ponajviše u Forumu. I moja zadnja knjiga, ‘Mrtvima ništa ne treba’, zbirka je od pet pripovijedaka.
Pratite li televiziju i novine, odnosno trenutačnu situaciju u Hrvatskoj i svijetu, ili gledate i dalje filmove s DVD-a? Što ste gledali u posljednje vrijeme?
Pratim samo površno. Pročitam naslove i podnaslove u novinama, pogledam TV dnevnik i to mi je dovoljno da stvorim sliku općeg stanja. Imam 80 godina i svjestan sam toga da konačni rezultat ovoga kaosa u kojemu smo sad neću doživjeti. Ne želim poput Luja XV. reći: ‘Poslije mene potop’, ali kad sam nemoćan išta promijeniti, radije gledam filmove na DVD-u nego da čitam političke komentare. Zadnji film koji sam gledao bio je ‘Lin - coln’. Impresioniralo me koju je mukotrpnu borbu u parlamentu taj veliki čovjek morao voditi da bi ostvario svoju viziju – jedinstveni SAD. Šteta što mi nemamo osobe toga formata.
Jeste li ikad pomislili da će vaš roman ‘Država Božja 2053.’, koji ste napisali pr ije 13 godina, biti vizionarsko djelo? Biste li voljeli da se uprizori?
Naravno da nisam imao nikakvih pretenzija predviđati budućnost. Radio sam kao i svi pisci fan - tastičnih ili ZF romana – polazeći od stvarnih pojava, gradio sam izmišljeni svijet budućnosti prema načelu ‘Što bi bilo kad bi bilo?’. Jesam li u svojoj mašti stvorio nešto što bi za 50 ili 100 godina moglo postati stvarnost, to ne znam. Dakle, nije mi bila namjera predviđati nego upozoriti na ono što nam prijeti ako nastavimo putem kojim idemo. Ne vjerujem da se od toga romana može napraviti kazališna predstava ili film; previše je razgranata radnja i prevelik je broj lica. To ostavljam svojemu sinu Vinku da procijeni; on je kazališni i filmski redatelj.
Što vam se čini, pripremaju li nam se svojevrsni ‘zavodi za mentalnu higijenu’, koji u toj knjizi imaju zadaću od buntovnika stvarati poslušnike? Djeluje li vam retorika pojedinih političara kao da najavljuje tu mogućnost?
Zar niste zapazili da oni već postoje, ali skriveno, zamaskirano i nevidljivo? Ne možeš im ući u trag, ali su zato vidljiv e posljedice njihova rada. Pogledajte samo koliko je bivših ateista sad postalo gorljivim vjernicima, pa nekadašnjih udbaša visokim dužnosnicima, koliko lupeža i pronevjeritelja dolazi pred sud, parnice im se razvlače i na kraju bivaju pušteni. Ali to je još daleko od zavoda opisanih u romanu, jer političarima nedostaje inteligencije i sofisticirane tehnologije da bi dosegnuli tu r azinu. To je stvar općeg duha koji stoljećima vlada ovim prostorima.
Svojedobno ste rekli da članstvo Hrvatske u EU pr idonosi većem stupnju tolerancije i određenim civilizacijskim standardima u društvu. Jeste li još uvjereni u to?
Bio sam kad su u EU nakon osnivanja počeli procesi integracije. Ali sad kad dezintegracija uzima sve više maha, nisam u to tako uvjeren. Postajem ono što se običava zvati euroskeptikom.
Zašto se danas, 21 godinu nakon završetka Domovinskog rata i 71 godinu nakon završetka Drugog svjetskog rata, intenzivnije nego ikad bavimo ustašama i par tizanima? Što mislite, što bi bilo potrebno da se to poglavlje povijesti konačno zatvori?
Mislim da o tome ne treba mnogo mudrovati. Kad u jednom narodu nema jasne predodžbe o tome kojim se smjerom treba kretati prema budućnosti, onda se poseže za prošlošću i u njoj tr aže argumenti kojima će se jedne grupacije suprotstavljati drugima. Iz toga se može izvući odgovor i na drugi dio vašeg pitanja. Potrebno je da netko ima viziju kamo bismo trebali ići i kojim putem, da bi se prošlost potisnula u dr ugi plan. Sve velike europske zemlje koje su podnijele milijunske žrtve u Drugom svjetskom ratu i zaslužnije su od nas za slom totali - tarnih režima više se ne bave time, osim u filmovima i fikcionalnoj prozi.
Hrvoje Hitrec ovih se dana založio za ponovnu uspostavu Vijeća za normu hrvatskog standardnog jezika. Smatrate li da je ukidanje tog vijeća bio loš potez?
Ne znam kakvo je to vijeće bilo, tko ga je sačinjav ao niti što predlaže gospodin Hitrec, ali znam da mi još nemamo normativnu gramatiku hrvatskog standardnog jezika niti jedinstveni pravopis. Mislim da je krajnje vrijeme da se to uspostavi i da u tome sudjeluju naši vrhunski jezikoslovci i književinci.
Što mislite, je li se o hrvatskom jeziku više brinulo prije 90-ih, kad je svaka medijska, odnosno izdavačka kuća imala redaktore, lektore, korektore koji su se brinuli o tekstovima? Smatrate li da se sv e više zanemaruje hrvatski jezik i pravopis?
Načelno je bolje da se više ljudi bavi nekim tekstom koji treba izići iz tiska. Ali iskustvo nas uči da kod toga zna biti mnoštvo razmimoilaženja jer svaki urednik i lektor misli da je njegovo znanje jezika ono pravo. Moraju postojati neke norme koje svakog pisca obvezuju da ih se drži. Tu se, naravno, izuzimaju situacije kad se u svrhu karakterizacije nekog lika u dijalozima rabe lokalizmi ili dijalektizmi.
U ‘Ispovijedima nekarakternog čovjeka’ napisali ste otprilike da je najgora karakterna osobina čovjeka postavljanje ideala poput domovine, pravednijeg drušva i slobode za sve, pa je za to spreman žrtvovati i vlastiti život. Mislite li doista tako i zašto?
Prvo, to nije moje mišlje - nje nego mišljenje glavnog junaka, a to se ne bi smjelo poistovjećivati. A drugo, Fabricije Viskov misli da svaki ideal traži žrtvovanje čovjeka u ime neke apstrakcije. On kaže: ‘Sva nakaradnost toga vidi se ako se neki od tih ideala ostvari. Ne treba biti vrstan poznavatelj povijesti pa da se zna kakvi su sv e monstruozni režimi nicali na takvim zasadama’.
Vrijedi li i danas vaša rečenica iz ‘Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja’: ‘Poloči, popišaj, požderi, poseri, izvuci, navuci, natakni, oderi, obrni, navrni, potari, pomuzi, posrči, uteci, zataji, naguzi’?
Naravno da vrijedi. To je životna filozofija na ovim našim prostorima, bez obzira kakav je društveni i politički sustav na snazi.
Mislite li da su to neke od karakteristika našeg mentaliteta ili je primarne instinkte potencirala ekonomska kriza u kojoj smo zapeli dulje od ostalih europskih zemalja, te je li ona glavni krivac za obezvređivanje moralnih vrijednosti? Ili su za to krive, kao što mnogi danas tvrde, tekovine komunizma pod kojim smo bili pola stoljeća?
Ne treba uzroke tražiti izvan nas; oni su u nama. Niti se treba zavaravati da nas političari mogu učiniti boljima, jer su i oni plod istog mentaliteta kao i svi mi.
Što mislite koje nam je nove vrijednosti donio kapitalizam i jesmo li kao društvo savladali osnove demokracije?
Mi se tek učimo kapitalizmu i demokraciji i u tome smo još u pr vom razredu osnovne škole. Tu se ne možemo mjeriti sa zemljama koje imaju višestoljetnu tradiciju kapitalizma i demokracije. Sve što smo dobili to je sloboda da mo - žemo javno pljuvati jedni po drugima, pa čak i po onima na vrhu, a da zbog toga ne snosimo nikakve posljedice. Ostala polja života samo su stihija i kaos.
Kako vidite hrvatsko društvo u iduće tri ili četiri godine?
Nisam prorok da mogu o tome nešto reći. Ali sudeći po dosadašnjem ritmu izmjene, ne mogu se nadati ničem dobrom.
