Malo je hrvatskih obitelji s Kvarnera čija je povijest tako snažno obilježena političkim, kulturnim i društvenim mijenama tog prostora kao što je slučaj s obitelji Mandić. Podrijetlom iz Mihotića, sela na obroncima Učke iznad Voloskog, Mandići su kroz pet generacija dali brojne političare i preporoditelje, liječnike i odvjetnike, skladatelje, sveučilišne profesore, novinare, publiciste i znanstvenike, a njihovi su ih životni putevi vodili od Opatije, Trsta i Zagreba do Beograda, Praga, Sankt Peterburga i, u najtragičnijem poglavlju obiteljske priče, Auschwitza. Široj javnosti vjerojatno najpoznatiji među njima, Ante Mandić (1881.-1959.), vlasnik je doista jedinstvene biografije.

SMRT GELI RAUBAL Je li Hitler ipak ubio svoju voljenu nećakinju? Novi dokumenti ruše mu alibi

Odvjetnik i doktor prava, političar i diplomat, član Jugoslavenskog odbora, predsjednik opatijskog Narodnooslobodilačkog odbora, vijećnik ZAVNOH-a i AVNOJ-a, Mandić je prošao put od odvjetničke pisarnice u Opatiji do samoga političkog vrha nove Jugoslavije, kad je u ožujku 1945., kao član Kraljevskog namjesništva, postao jedan od trojice formalnih šefova jugoslavenske države. Upravo tom nesvakidašnjem životnom putu posvećena je izložba “Ante Mandić - pravo, politika, nasljeđe”, otvorena sredinom rujna u Vili Angiolini u Opatiji. Nastala kao rezultat višegodišnjeg istraživanja povjesničarke Maje Polić, prvi je put na jednom mjestu okupila arhivske dokumente, osobnu i obiteljsku korespondenciju, fotografije, umjetnine i drugu građu koja rekonstruira Mandićev javni i privatni život. Dokumentarni prikaz političareva života dobio je dodatnu dimenziju sjećanjima njegova unuka Olega Mandića, danas 93-godišnjaka koji je kao dječak preživio Auschwitz.

- Ova izložba puno mi znači. Želim da se o mom djedu više zna te da materijali budu zapisani i spašeni od zaborava jer je to svakako zaslužio - govori Mandić, čovjek poznat kao posljednji zatočenik koji je živ napustio zloglasni nacistički logor, o čemu je prije nekoliko godina objavio knjigu sjećanja.

NA UDARU DESNICE Zlatni rez 42 - djeca Kozare: Kako je film Zafranovića zapalio regiju

- Moj djed bio je veliko ime i preporoditelj, koji je nebrojeno puta dokazao privrženost svojoj ideji i svom kraju. Njegov značaj za povijest Opatije, Istre, Hrvatske, Jugoslavije, pa i dobrog dijela Europe, kao građanskog političara velikog formata, bio je ogroman. Moj nono bio je jedini Opatijac šef države, zatim prvi predsjednik NOO-a Opatije, bio je član Jugoslavenskog odbora od 1916. do 1919. te advokat. No za mene osobno prvenstveno je bio nono i najdraži predak iz mog rodoslovlja. 

Onkraj dokumenata, fotografija i pisama, opatijska izložba otkriva dakle i privatnog Antu Mandića: 'nonota' koji je s unukom rano ujutro odlazio na more, u spomenar mu zapisao da život ne treba shvaćati preozbiljno, a već ga kao dvanaestogodišnjaka uveo i u svijet visoke politike, upoznavši ga s Josipom Brozom Titom.

Već u prvoj poznatoj generaciji, članovi obitelji Mandić aktivno su sudjelovali u javnom životu, što će obilježiti i gotovo sve njihove potomke. Antin stric Matko Mandić (1849.-1915.), svećenik, prirodoslovac, političar i publicist, bio je s Matkom Laginjom i Vjekoslavom Spinčićem jedan od vodećih ljudi hrvatskog narodnog preporoda u Istri. Kao dugogodišnji urednik Naše sloge, zastupnik u Istarskom saboru i autor popularnih čakavskih dijaloga Franine i Jurine, desetljećima je sudjelovao u borbi za politička i jezična prava istarskih Hrvata. Njegov brat Fran Mandić (1851.-1924.), Antin otac, izabrao je medicinu: školovao se u Rijeci i Pragu, radio kao liječnik u Trstu, pisao stručne radove o difteriji i malariji, ali se, poput brata, uključio i u hrvatski nacionalni pokret. Bio je među osnivačima Bratovšćine hrvatskih ljudi u Istri, djelovao u tršćanskoj Slavjanskoj čitaonici, a 1904. proglašen je počasnim građaninom Opatije i Voloskoga. Antin brat Josip Mandić (1883.-1959.) bio je poznati skladatelj, dok je njegov sin Oleg Mandić stariji (1906.-1979.) bio pravnik, sociolog i dugogodišnji profesor zagrebačkog Pravnog fakulteta. Unuk Oleg Mandić (1933.), također pravnik, novinar i publicist, kao dječak je proživio najstrašnije poglavlje obiteljske povijesti - zatočeništvo u koncentracijskom logoru, a njegov sin rođen 1967., Oleg Mandić mlađi, izabrao je znanost i postao - paleontolog.

Obiteljska kronika Mandića tako okuplja niz uglednih karijera, no upravo je život Ante Mandića najpotpunije preslikao dramatičnu povijest prostora iz kojeg je obitelj potekla. Rođen u Trstu 1881. godine, Ante Mandić se školovao u rodnom gradu, Zagrebu i na Sušaku, a pravo je studirao u Beču i Grazu, gdje je stekao doktorat pravnih znanosti. Radio je kao sudski i odvjetnički vježbenik u Trstu, a potom u odvjetničkom uredu Đure Červara u Opatiji, gdje je 1911. otvorio i vlastitu odvjetničku pisarnicu. Među zanimljivijim epizodama iz tog razdoblja bio je njegov pravni spor s opatijskim kasinom i moćnicima koji su stajali iza njega. Mandić je protiv igračnice i povezanih društava vodio čak 47 pojedinačnih sporova, među kojima je bila i kaznena prijava zbog nedopuštenog kockanja. U slučaj se uključio i Frano Supilo, kojemu je Mandić povremeno pomagao u naplati dugovanja pretplatnika Riječkog novog lista. Supilo je nizom novinskih tekstova izvršio pritisak na krugove opisane kao ‘aristokratsko-bankarski lobi’, a Mandić je u proljeće 1914. uspio postići nagodbu kojom su priznata potraživanja njegovih klijenata.

U tim je godinama već bio zasnovao i obitelj.

- Moj nono Ante bio je nedvojbeno zateleban u glavnu tajnicu generalnog poslanstva Carske Rusije u Trstu Olgu Nikolajevnu Stepenko - svjedoči Oleg Mandić.

- Išlo je to tako daleko da je nakon njezina povratka u Rusiju sjeo u vlak i otišao za njom. Isprosio ju je i da bi izbjegao dio predviđenih problema pri povratku u zavičaj, pa čak i obitelj, koja nije rado prihvaćala pridošlice, oženio se u Kijevu.

Mandićeva supruga Olga (1878.-1970.) bila je Ruskinja iz ugledne obitelji i pripadala je prvoj generaciji žena zaposlenih u ruskom ministarstvu vanjskih poslova. Upravo će Olgino rusko podrijetlo posredno odrediti sljedeće poglavlje Mandićeva života. Početak Prvog svjetskog rata obitelj je zatekao u Rusiji. Prema povjesničaru Dragovanu Šepiću, Ante se sa suprugom i djecom nalazio u posjetu na imanju Olginih rođaka u Ovruču, u tadašnjoj Volinjskoj guberniji Ruskog Carstva. Kao austrougarskom državljaninu koji se zatekao na teritoriju neprijateljske države prijetila mu je internacija. Od nje su ga, prema Šepiću, spasili češki emigranti koji su već imali određeni utjecaj kod ruskih vojnih vlasti. Mandić je ostao u Rusiji te se počeo sve snažnije uključivati u međunarodnu politiku. Uz posredovanje brata Josipa, postao je jedan od najistaknutijih članova Jugoslavenskog odbora. Vodio je ured te organizacije u Petrogradu, organizirao postrojbe južnoslavenskih dobrovoljaca i prikupljao humanitarnu pomoć, a kasnije je prešao u London gdje je bio glavni tajnik Odbora.