Torcidaši! Ako ćete adolfovati, nađite za to drugi klub, ne moj!

Jurica Pavičić (Split, 1965.) romanopisac je, scenarist, pisac kratkih priča i novinar. Literarni ugled stekao je svojim kratkim pričama i kriminalističkim romanima u kojima miješa socijalnu analizu s mračnom vizijom ljudske prirode i kompleksnim moralnim situacijama. Dobitnik je brojnih književnih nagrada, uključujući nagrade Le Points i nagradu Grand Prix de la litterature policiere za najbolji europski kriminalistički roman, nagradu Fric te regionalnu nagradu "Meša Selimović", a britanski The Guardian nazvao ga je "jednim od vodećih europskih pisaca krimića". Njegovi romani te zbirke kratkih priča prevedeni su na engleski, francuski, njemački, talijanski, slovački, latvijski, slovenski, makedonski, ukrajinski, poljski i mađarski. Na 32. Sa(n)jam knjige u Istri ove će godine predstaviti svoj novi roman "Atentator", u kojem iz perspektive pet likova istražuje što se događa kada netko odluči uzeti pravdu u svoje ruke te kakve posljedice takva odluka ostavlja na sve koji su njome izravno pogođeni. Uoči gostovanja na sajmu Jurica Pavičić ljubazno je pristao na razgovor za Express.

Express: Vaš novi roman 'Atentator' istražuje u prvom redu situaciju u kojoj zločin ne nailazi isključivo na osudu javnosti, nego i na svojevrsno odobravanje. U kojoj je mjeri takva reakcija odraz društva u kojem živimo, u kojem se nezadovoljstvo institucijama sve češće pretvara u uvjerenje da je opravdano uzeti pravdu u vlastite ruke?

Ljudi pravdu uzimaju u svoje ruke iz dva razloga. Jedan je kad se osjećaju dovoljno moćni i nedodirljivi da im ne treba institucionalna pravda - kao svjetina koja linčuje ili ljudi koji pale i ubijaju drugu stranu u ratu. Drugi je razlog oprečan: onda kad nemaju osjećaj da će pravdu isporučiti onaj koji bi trebao - dakle, policija, tužitelji, suci, država. To osjećanje je u Hrvatskoj, rekao bih, sveprisutno. U našem društvu postoji naširoko rašireno uvjerenje da sistem nije za svakog i prema svakome isti, da su oni koji bi trebali isporučiti pravdu dio isprepletenog klupka s krupnim počiniteljima. Simbolički, karikaturalni primjer toga su "Mamićevi suci" i taj gadljivi reality s terevenkama po kletima i poklonjenim satovima. Suvišno je i reći, za pisca krimića takvo je društveno osjećanje stanoviti problem. Krimić počiva na ideji da javni sektor, uključujući policiju, ipak funkcionira. Da ljudi iz tog javnog sektora mogu biti junaci. Krimić je zapravo - ajd' da koristim frazu iz 90-ih - "državotvorni" žanr: žanr koji vjeruje u državni aparat. Zato se krimići najviše i pišu u društvima koja vjeruju u svoju državu, kao što su skandinavska, britansko, francusko. Netko tko krimić piše u sasvim drukčijem društvu - poput hrvatskog - treba to imati na umu. I njegov žanrovski model i tipologija likova moraju biti drukčiji.

Društvene mreže Agoru rastaču u nepovezane balone istomišljenika koji se uzajamno ekstremiziraju. Direktni rezultat društvenih mreža su Trump, Andrew Tate i Thompson, kaže nam Zvonimir Barisin

Express: Jedna od ključnih okosnica priče je i tragedija na klizištu u Bizeku, gdje je poginuo jedan čovjek. Koliko vas je pri pisanju zanimalo pitanje odgovornosti za tragedije koje nastaju na sjecištu privatnih investicija, političkih veza i institucionalnih propusta?

Kako se razlikuju društva, razlikuje se i kriminal. Kriminal u principu počiva na onom resursu koji će u nekom društvu biti najunosniji vid zarade. Ako su u Kolumbiji to polja koke, u Hrvatskoj su nekretnine. U društvu koja jedva išta proizvodi nekretnine su iz različitih razloga postale najunosniji oblik zarade, hrvatski ekvivalent Tolkeinova Sauronova prstena: "My precious" koji truje sve što dotakne. Sad bih mogao kao novinar analizirati razloge zašto se to dogodilo, od sustava oporezivanja do monokulture turizma. Ali ovdje su možda zanimljivije posljedice, društvene i književne. Društvene posljedice su da nekretninska jagma uništava društvo kao tumor: truje zemlju smećem, uništava obalu preizgrađenošću, degradira urbanizam, stvara kvartove bez zelenila i svjetla, stvara, na koncu, i klizišta koja su posljedica neplanske urbanizacije i klimatskih promjena. Što se književnih posljedica tiče, njih vidite u mojim knjigama. Kad počnem pisati novi krimić ambijetiran u Hrvatsku i Dalmaciju, gotovo će uvijek u srcu knjige biti komad nekretnine: naslijeđeni gornji kat, ili stari familijarni maslinik, ili T-zona na otoku. A kad zločin vodi prema nekretnini i gradnji, onda je tu često negdje i politika jer je politika tu vratar, prometnik, ona regulira, koči, propušta, izglasava planove, tumači planove te samim tim u rukama pridržava izvorište korupcije.

Express: U romanu Stipić nakon nekoliko godina izbivanja ponovno dobiva pristup javnom prostoru, poslovnim konferencijama i krugovima moći. Koliko je u Hrvatskoj zapravo lako vratiti se u javni život nakon političke afere? Postoji li kod nas stvarna politička diskvalifikacija ili je dovoljno da prođe dovoljno vremena?

Engleski novinar Tobias Jones svojedobno je napisao zanimljivu knjigu pod naslovom "Dark Heart of Italy", "Tamno srce Italije", u kojoj Anglosaksonce uvodi u malformacije talijanskog, a to znači mediteranskog društva. U jednom poglavlju tumači kako optužnica ili početak suđenja ili presuda u Italiji nikad nisu kraj, trenutak kad je netko reputacijski likvidiran. To je samo prvo poluvrijeme nakon kojeg slijedi drugo, pa produžeci, pa sudačka nadoknada, pa uzvrat… To vrijedi i za Hrvatsku. Imate bivše ministre koji su padali zbog nekretninskih afera, špekulirali terenima, koristili stranački utjecaj za muljanje sa zonama, bili upleteni u privatizacije banaka i ortačke ugovore, bili na optužnicama, a sad se u medijima pojavljuju kao legitimni strukovni komentatori, iznose ekspertize o turističkom zemljištu, kampovima, drvnoj industriji. Samo su trebali biti strpljivi, lokalna bi ih isprepletena "cavalleria rusticana" rehabilitirala. Da se to dočeka, traži se samo strpljenje i vrijeme. Tako je bilo nakon 1945., nakon 1990., tako je i danas. Lik iz "Atentatora" doživio bi istu takvu sudbinu da nije ubijen.

Express: Koliko vam je bilo važno da motivaciju atentatora čitatelj može razumjeti, čak i kada ne može prihvatiti njegove postupke?

Važno mi je to za svaki lik, ne samo taj. Ne mogu pisati lik, a da bar malo ne budem njegov advokat. Zato se moje knjige i ne mogu baš koristiti za politički agit-prop: za tu su svrhu previše pomirljive i inkluzivne. Ako neki lik baš nikako ne mogu razumjeti i obrazložiti, onda ga ostavim u bjelini, elipsi - kao brata ubojicu u "Mater dolorosi".

PROMO

Express: Može li se uopće govoriti o pravdi kada je njezino ostvarenje prepušteno pojedincu koji sam određuje tko zaslužuje kaznu i kakva bi ta kazna trebala biti?

To je više pitanje za penologa pravnika ili za filozofa etičara nego za mene. Sa stanovišta društvenog ugovora to očito nije pravda, nego nastavak bezakonja. No daljnje je pitanje što je veća nepravda: pravda koju netko sam uzima u ruke ili pravda koja uopće nije izvršena? Mene ne zanima davati odgovor na to pitanje. Zanima me u prozi dramatizirati sukob onih koji vjeruju u prvo i onih koji vjeruju u drugo.

Express: S obzirom na to da živimo u svijetu društvenih mreža, gdje se vrlo brzo, čak i kada su informacije koje ljudi šire polovične ili neistinite, stvaraju heroji i neprijatelji, koliko je to, prema vašem mišljenju, utjecalo na porast nasilja u društvu i opravdavanje istoga?

To pitanje postavljate čovjeku koji nije ni na jednoj društvenoj mreži. Ni na jednoj, i to namjerno i programatski. Ja bih išao toliko daleko da kažem kako nisam siguran jesu li društvene mreže i demokracija uopće kompatibilni. Jer demokracija počiva na Agori, trgu, javnom fizičkom, medijskom ili parlamentarnom prostoru gdje se susreću neistomišljenici i moraju komunicirati, makar ljutitom prepirkom. Društvene mreže Agoru rastaču u nepovezane balone istomišljenika koji se uzajamno ekstremiziraju. Direktni rezultat društvenih mreža su Trump, Andrew Tate i Thompson.

Express: Koliko novinarstvo sudjeluje u stvaranju javnih heroja i negativaca?

Novinarstvo je među posljednjim reliktima danas dobrano narušene Agore. Ono je, barem u idealnom modelu, institucija koja filtrira i provjerava činjenice, suprotstavlja za i protiv, zalijeva pluralni dijalog. Mogao bih satima govoriti protiv novinarstva, ne samo hrvatskog - protiv utjecaja oglašivača, pro-business servilnosti, ideoloških vrludanja. Ali - kako vrijeme ide, shvatite da baš zato što živimo u društvu uzajamno ne-komunicirajućih balona novinarstvo postaje sve više neprocjenjivo važno. Mislim da nikad nije bilo važnije. Uostalom, krenimo čak i od obične, higijenske razine. Da nije bilo novinarstva, Gabrijela Žalac još bi bila ministar, a Karamarko na čelu HDZ-a.

Express: Koliko vam je u pisanju važno pokazati da nijedan lik nema potpunu sliku događaja? Je li višestruka pripovjedna perspektiva u 'Atentatoru' način da čitatelja podsjetite koliko je teško doći do cjelovite istine?

Konstantin Kavafi jednom je napisao kako je ponosan što ne postoje dvije njegove pjesme s istom kompozicijom. Potpisujem. Pišem krimiće i trilere - dakle, žanrove koji naginju stanovitoj kompozicijskoj formulaičnosti, imaju tipiziranu strukturu. Ja pokušavam pobjeći od toga. Veseli me svakom novom romanu dati novu, drukčiju strukturu i kompozicijski model. "Usta puna mora" bila su zapravo moj prvi roman koji je imao kompoziciju čistog whodunnit krimića: jedna fabularna linija, jedna pripovjedna perspektiva, put od zagonetke k odgonetki. Tek nakon desetak žanrovskih romana napisao sam prvi koji je "po kuharici", školski ortodoksan. Ovdje u "Atentatoru" odlučio sam se na nešto što dosad nisam probao - na pet pripovjednih perspektiva koje se šire od glavnog događaja zrakasto, u prostoru, ali i vremenu, jer je jedan lik u flashbacku. Pritom su me zanimala tri para odnosa roditelj/dijete: troje djece u odnosu prema tri roditelja, dva oca i jednoj majci. Nekako mi se čini da smo mi u našem društvu jako kondicionirani našim roditeljima, da nas oni definiraju više nego Amerikance ili Čehe. "Atentator" je knjiga o tome - koliko je život koji živima posljedica očeva ili majki.

Ne mogu pisati lik, a da bar malo ne budem njegov advokat, kaže nam Zvonimir Barisin

Express: Nedavni događaji u Splitu, od antisemitskih i pronacističkih povika dijela Torcide do prozivanja novinara koji su o tome izvještavali, otvaraju pitanje koje je također povezano s onome o čemu pišete u romanu: što se događa kada neka skupina počne vjerovati da ima vlastiti sustav vrijednosti i da se prema njemu ne mora ravnati prema pravilima širega društva?

Dalo bi se razgovarati ima li ta skupina "vlastiti sustav vrijednosti". Meni se čini da su oni samo do krajnjih konsekvenci doveli sustav vrijednosti vladajuće ideologije. Trideset i pet godina u Hrvatskoj škola, crkva, RTV i političari organiziraju sustav vrijednosti oko nacionalne samostalnosti kao vrijednosti iznad svih vrijednosti. Ako tu ljestvicu vrijednosti dovede do krajnjih konsekvenci, onda naravno da su ustaše pozitivci jer su težili nezavisnoj državi. A onda naravno da i nacizam postaje prihvatljiv i pozitivan, jer je za razliku od liberalne demokracije ili socijalizma ponudio kontekst za taj projekt. Trideset godina na svakom trećem zidu gledamo spoj križa i ušatog U. Nisam vidio da to uzrujava ni crkvu ni vladajuću politiku. Tako da je licemjerno što se sad snebivaju nad Adolfom. Adolf bi trebao uzrujavati zapravo navijače Hajduka, jer je on uvreda povijesti kluba koji je prebjegao u partizane. Ja bih torcidašima stoga rekao: ako ćete adolfovati, nađite za to drugi klub, ne moj.

Express: Zašto smo spremni opravdavati nasilje kada ga počini netko koga doživljavamo kao 'našega'?

To je tema za raspravu, ali u Francuskoj ili SAD-u, možda i u Srbiji. U Hrvatskoj je to nerelevantna rasprava. Nisam baš primijetio da kod nas lijevi ili liberali tuku Keleminca na ulici. E sad - bi li mi se na to nasmijao brk? Nije da ne bih bio na kušnji, ali mislim da ne bi.

Express: Čini se da u hrvatskoj politici gotovo nijedna afera nema dugoročne posljedice za karijeru njezinih protagonista. Koliko je za takvo stanje odgovorna politička klasa, a koliko građani koji vrlo brzo zaboravljaju ono zbog čega su se donedavno zgražali?

Ja sam Splićanin, dolazim iz grada kojem je svojstveno da teško zaboravlja, gdje zavade znaju trajati desetljećima, a svađe i "skidanja pozdrava" nadilaze generacije i paraliziraju život u mnogim strukama. Možda me zato fascinira nešto što ja vidim kao mentalitetnu, političku karakteristiku Zagreba - a to je da se dogovorno sve zaboravlja i prašta. Ne mislim da je to nužno loše. Vi imate jednog Fadila Hadžića koji je u NDH crtao antisemitske karikature - u Splitu bi ga '45. strijeljali, u Zagrebu je ranih pedesetih već urednik Kerempuha i crta anti-staljinističke karikature. Krešo Golik je u ratu bio ustaški ratni dopisnik, u šezdesetima je kratko "cancelan", ali se zapravo brzo vratio i poslije napravio najvažnija djela. Lovri Matačiću su posušili što je bio aktivan u endehazijskoj propagandi. Možda to i nije najgore, jer time spašavaš neki ljudski kapital. Ali kroz to sito provukli su se brojni sivi aparatčici jedne ideologije koji su postali isti takvi pijuni druge. Od Plenkovića i Milanovića nadolje cijelu društvenu elitu Hrvatske čine djeca i unuci dobro integriranog partijskog establishmenta. Ta je činjenica jedan od glavnih izvora za desničarske teorije zavjere o dubokoj državi.

Proza, ako je dobra, nudi komplicirane odgovore na jednostavna pitanja, kaže Zvonimir Barisin

Express: Pišete o društvu u kojem se granica između pravde i osvete opasno zamagljuje, a pojedinci počinju preuzimati ulogu institucija. Koliko vam je kao piscu važno da čitatelj nakon romana prepozna takve mehanizme u vlastitoj svakodnevici, a ne samo u svijetu fikcije?

U stanovitoj mjeri jest. Da - recimo da mi ne bi bilo krivo kad bi moji romani pomogli odgoju kritičkog građanina. Ali ne u smislu nekakvog poticaja na aktivizam. Ako želim poticati društveno gibanje, za to ću koristiti novinarstvo, ne prozu. Proza je za to prespora i nepodesna. Proza, ako je dobra, nudi komplicirane odgovore na jednostavna pitanja, a za agitaciju vam je potrebno obrnuto: nešto što nudi jednostavne odgovore na komplicirana pitanja. Zato su knjige koje su za revolucije i društvene promjene učinkovite ujedno u pravilu i loše knjige.