Rekla mu je da se današnji sastanak otkazuje, da je drug Eldar Utkirevič Mašaripov, zamjenik uzbekistanskog ministra gradnje, jutros završio u bolnici, radi perforacije apendiksa. Upravo je tako kazala, perforacije apendiksa, onako kako se u svakodnevnoj komunikaciji ne govori, ustvari onako kako ne govori nitko osim ordinirajućih liječnika i bolničara, kao i onih koji su napamet naučili ono što bi trebali reći. Ali njemu to nije sumnjivo. Raspitivao se, sjedajući, za trenutno stanje druga Eldara Utkireviča, da bi mu pogled što duže ostao na njezinom licu i vratu. Četrdesetogodišnjakinja, možda i koju godinu starija, neobične stamene ljepote, kao u drevnog kipa, kosih, ali vrlo izražajnih očiju, teške crne kose, toliko crne da se prelijevala u plavu. Takvom ju je tog trenutka vidio, a sve što će dalje od nje vidjeti bit će gotovo nepotrebni dodatak ili uzaludan pokušaj da se opovrgne ono u što se na mah zagledao, tako da pogleda više nije mogao skloniti. Rekla je da se zove Olga Ismailovna Dostum, ali nije rekla u kakvoj je ulozi došla i tko ju je poslao da ga obavijesti o otkazivanju sastanka.
Kasnije se neće sjećati, ili će možda skrivati to sjećanje od samoga sebe, kako je došlo do toga da mu se Olga Ismailovna ponudi za vodiča u razgledanju Taškenta. Da li joj se sam požalio da ne zna kako da u nepoznatom gradu provede dan, ili joj se, što D. nikako neće priznati, nepromišljeno udvarao, ili je ona neprimjetno preuzela inicijativu - toj varijanti D. je najviše sklon! - tek njihov je prvi susret završio tako što su se dogovorili da će ga ona u baru sačekati, dok on ode u sobu i raspremi se. Poslije kreću u avanturu. Upravo tu je riječ upotrijebila, toga se on dobro
sjeća i to će biti ključna riječ u njegovoj priči o vlastitoj nepromišljenosti. Umjesto da ga avantura zabrine, hrlio joj je u zagrljaj, kao da je u tome spas za sve prethodne promašaje u životu.
U liftu mu je, pokraj liftboja u livreji iz "Ščelkunčika", mršavog visokog mladića, koji je teško disao kao da se do maločas penjao na vrlo visoku planinu, prvi put na um palo da se našao u klopci. Nije znao kakvoj, ni što joj je krajnji smisao, no svakako klopka. Stupica, to je mekša riječ, više mu se u njegovoj igri svidjela. Već je deset godina živio u Moskvi, kretao se po tom gradu onoliko slobodno koliko je to uopće moguće, putovao po cijelom Sovjetskom Savezu, razgovarao s ljudima na koje je bio službeno upućen, kao i s onima koje bi slučajno sreo, ili bi susret s njima samo tako trebao izgledati, izbjegavao je kontakte s KGB-om, ili bi ih, već prema savjetu naših službi, prihvaćao u mjeri u kojoj bi to moglo biti shvaćeno kao gesta uljudnosti i prijateljstva, ali uvijek bi, evo sve do sad, nadzirao situaciju u kojoj se zatekao. U hotelu Uzbeksitan u Taškentu tog je kasnog prijepodneva po prvi put izgubio nadzor. I ne da se nije zabrinuo, nego mu je godilo. Kao da se opušta nakon godina napetosti.
Čim su izašli iz hotela, Olgi Ismailovnoj pukla je potpetica. Tek tada je vidio: hodala je u nekim prastarim demodiranim štiklama, kakve se ne proizvode u Sovjetskom Savezu. Europske ženske cipele, možda talijanske ili francuske, mogle bi čak biti i jugoslavenske, kakve su se nosile krajem šezdesetih, žute lakirane, izgledale su bijedno, ali takve zacijelo na svojim stopalima nije imala nijedna druga žena u ovoj zemlji. Pomisli da je pogriješio. Ovo je neka dobra, nesretna žena, koja je samo željna društva. I bila bi sretna kad bi joj netko iz Rima, Pariza, Beča, donio nove cipele.
Umjesto da mu pokazuje Taškent, vratili su se u hotel. Bar nije bio otvoren, pa su sjeli u foaje. Povjerljivo je upitao recepcionera može li im dobaviti bocu vodke. Ovaj se ljubazno nećkao, ali ne toliko i tako da gost odustane. Desetak minuta kasnije sjedili su u zaklonjenoj loži, nalik kupeu u vlaku, s bocom vodke, ukiseljenim krastavcima, kavijarom i maslacem. I kruhom crnim kao ugljen. Toliko crnim da se D. uplašio. Ima li nam spasa, pomislio je, ako kruh može biti ovako crn? Pa kako svaki put kad bi ga spopala iznenadna nelagoda osjeti koliko je daleko od doma. Tu u hotelu Uzbekistan, koji nalikuje na džinovski sivi mušebak, što zaklanja ženske oči iza prozora, u Taškentu, tamo iza cijelog poznatog svijeta, u Savezu Sovjetskih Socijalističkih Republika, zemlji na čije se mirise teško naviknuti, daleko od doma od kojeg je, međutim, bio daleko i u Zenici, gdje je pobjegao iz Sarajeva, svog rodnog grada, upravo da bi izbjegao osjećaj koji ga je i u Sarajevu proganjao, osjećaj da je daleko od doma i da ne postoji način da se vrati kući, tu, dakle u hotelu Uzbekistan, džinovskom sivom mušepku na Božjemu prozoru, u separeu hotelskog bara, kao u kupeu kakvog zastalog vlaka, on gleda u kruh crn kao ugljen i živo osjeća miris betona, od kojeg je građevina načinjena.
-Ты в порядке? - upita Olga Ismailovna.
-У меня немного закружилась голова. - odgovara, malo mi se zanebesalo, kaže.
-Возможно, это из-за длительного перелета. - pa ga zabrinuto hvata za ruku.
To je bio prvi tjelesni dodir između njih dvoje, o kojemu on misli dok, malo po ponoći, nakon neugodnih trešnji na nebu iznad istočne Europe, JAT-ova Caravelle svojim kotačima dodiruje asfalt beogradskoga zračnog pristaništa. Među mnoštvom uplašenih i tjeskobnih u tom avionu, možda i jedini je čiji su jadi veći od mogućnosti - uostalom ne baš vjerojatne - da se razbiju o tvrdu zemlju domovine, nego misli o toj ruci, u tom trenutku hladnoj i suhoj, i o tom času, u barskom separeu hotela Uzbekistan u Taškentu, kad započinje njegovo stradanje.
Možda i nije tako lijepa, Olga Ismailovna, kakva mu se učinila kada ju je prvi put vidio. Ta glava, izdužena kao u kobile, i lice preširoko, najprostranije žensko lice što ga je u životu vidio, i te oči, ukoso položene, niz koje zjenice kao da se prema nosu nizbrdo slijevaju, i ta kosa, vrana, crna kao Plavi radion, teška kosa, natopljena višestoljetnom mukom njezine rase, iz koje će, kad u tu kosu, pun nezadrživog očaja, osjetiti težak vonj janjetine i češnjaka, vonj uzbečkog pilava u kosi Olge Ismailovne, koji se miješa s mirisom onoga jedinog sovjetskog šampona za kosu, sve to ne samo da nije lijepo, nego svojom očajničkom nakaznošću u njemu budi gađenje i očaj. Pomišlja tad da je počinio veliku glupost kad se zaputio u Taškent, i da je u situaciji na svaki način bezizlaznoj.
Ali tada je, kada su sjeli za isti onaj stol, u istom betonskom kupeu vlaka koji se nikad ne pokreće, Olga Ismailovna progovorila, žalosno zagledana u obespećenu cipelu, što ju je položila na stol ispred sebe, kao u grob.
Ovo se već jednom dogodilo, rekla je, samo ne meni, nego mojoj majci, u Kijevu 1944. godine. Zaputila se u vojnu upravu, gdje je stolovao drug Grigorij Davidovič Čukovski, kojeg su
zvali товарищ Смерть, jer više je on svojim naganom (Nagant M1895) smaknuo sovjetskih duša, muškaraca, žena i djece, nego svi esesovski oficiri, koji su ratovali protiv ljudskih života od Litve na sjeveru, preko granice s Iranom na istoku, do Odese na jugu. Najstarijoj njegovoj žrtvi bilo je, rekla je Olga Ismailovna da se tako priča, 107 godina, stari Kozak, u kozačkoj je nošnji dočekao Nijemce, s molbom koju oni, naravno, nisu prihvatili, da ne dira seoskog liječnika i njegovu židovsku obitelj, naseljene u njegovu selu. Drug Smrt nije ga na smrt osudio zato što je pokušao pregovarati s neprijateljem, nego zato što je neprijatelja dočekao u svečanoj nošnji, dočekao ga je dakle kao prijatelj. Najmlađoj njegovoj žrtvi, pak, bilo je šest mjeseci. Šestomjesečnu Iru ustrijelio je zato što je briznula u plač kad joj se nadnio na kolijevku. Djeca su iskrena, rekao je drug Smrt, i pucao je u maleno djevojčičino čelo, koje se raspuknulo kao jabuka kad tresne o tvrda tla. Natrula jabuka, govori drug Smrt. Ubijao je, dakle, drug Smrt, bez predrasuda i pravedno, onako kako se ubijati mora u prvoj zemlji socijalizma, a mati Olge Ismailovne, u to vrijeme desetogodišnje djevojčice, možda i godinu, dvije ili tri starije, premda je znala da se golema većina onih koji se zapute s predstavkom Grigoriju Davidoviču Čukovskom živi ne izađu iz sive dvokatnice u Volodimirskoj, na broju 33, gdje je sjedište Narodnog komesarijata državne sigurnosti.
