Mario Kolar (Koprivnica, 1981.) književni je kritičar, znanstvenik i sveučilišni profesor te urednik u nakladničkoj kući Neolit.

Osim što ste književni kritičar i sveučilišni profesor, radite i kao urednik u nakladničkoj kući Neolit. Kako je došlo do te suradnje?

Pokretač Neolita Marko Gregur i ja veliki smo prijatelji, a kako nas obojicu zanima književnost, surađivali smo do sada na brojnim projektima, npr. u časopisu Artikulacije, festivalu Galovićeva jesen itd. Kad je Marko pokrenuo Neolit, i kad sam vidio da ga je zamislio kao izdavačku kuću na najvišem nivou, rado sam se uključio kao urednik, a iskušao sam se i u skladištarskim i sličnim poslovima. 
 
Postoje li, među knjigama koje ste uredili, neke koje biste mogli izdvojiti kao najdraže?

Izlizana je fraza, no zbilja su mi sve drage, svaka na svoj način. Poseban odnos ipak gajim prema "Knjizi poučaka" Ivana Goluba. Ta me knjiga nenametljivo i posredno koječemu poučila, kao što mi je i njezin autor uvijek bio inspirativan sugovornik. No, Golubova knjiga upravo dobiva vrlo ozbijnu konkurenciju kroz antologiju svjetske kriminalističke priče, s čijim sam priređivanjem završio ovih dana. Nadam se da će, kad izađe kroz koji mjesec, ako ništa drugo kao prva takva antologija na ex-jugoslavenskom području, pronaći brojne čitatelje. To želim i ostalim Neolitovim knjigama jer je zbilja riječ o vrijednim izdanjima.

Na Festivalu svjetske književnosti moderirat ćete razgovor s Juanom Mihovilovichem i Marinkom Koščecom. Kako se pripremate za razgovor?

Prvo sam, dakako, pročitao njihove najnovije knjige zbog kojih i dolaze na festival, Mihovilovichev roman "Ljubav puževa" i Koščecov "Preko mosta". No, tu posao tek počinje. "Ljubav puževa" nagnala me, među ostalim, na istraživanje o Čileu i Cureptu, gdje je smještena radnja romana, dok me Koščecov roman potaknuo da dublje zaronim u područje umjetne inteligencije, tehnološke singularnosti i ostalih izazovnih pitanja koja postavlja. Uglavnom, sastavio sam si, kao i uvijek, preopsežne bilješke i sad mi predstoji da ih pretvorim u smislena pitanja, od kojih ću, ako razgovor krene u drugom smjeru, na kraju svejedno odustati. No, uvijek volim imati nešto u pričuvi.