Psiholog i znanstvenik Boris Jokić, nositelj doktorata s Cambridgea zaposlen na zagrebačkom Institutu za društvena istraživanja, široj je javnosti postao poznat kao voditelj Cjelovite kurikularne reforme koji se pokušao oduprijeti protureformskim pritiscima političke desnice. Svojim neumornim aktivizmom i zaraznim optimizmom, Jokić je postao jedno od najpoznatijih lica građanske Hrvatske koja je u lipnju 2016. diljem zemlje organizirala masovne skupove "Hrvatska može bolje" u znak potpore provedbi cjelovite reforme.

Andrew Keen 'Hrvatska je bolja od Srbije i BiH, ali dosadna'

Kao suradnik na više od 20 znanstvenih projekata, autor ili suautor desetak knjiga i više znanstvenih članaka na temu obrazovanja, jedan je od vodećih stručnjaka za to područje u Hrvatskoj. Krajem svibnja Jokić će u sklopu Zagreb Book Festivala (ZBF) sudjelovati na panel raspravi na temu "Tiranija izbora – obrazovanje u doba filtriranja", a tim smo ga povodom pitali koji su najveći problemi i kako vidi budućnost hrvatskog obrazovnog sustava.

Ovogodišnji Zagreb Book Festival (ZBF) održava se na temu 'Selfie kultura – mit i stvarnost', kojom se želi propitati koliko se suvremeno društvo promijenilo pod utjecajima novih digitalnih tehnologija. Čini se da smo kao društvo postali površni, okrenuti sami sebi, sve manje empatični. Je li se društvo zaista promijenilo? Postoji li 'Google generacija', drugačija od svih drugih generacija u prošlosti?

Nisam od onih koji misle da je prije sve bilo bolje i da se nepovratno iz nekog 'zlatnog doba', u koju god ga vremensku točku netko u svojem osobnom vremeplovu smjestio, približavamo apokaliptičnoj distopiji. Društva se neprestano mijenjaju. Brz tehnološki razvoj i društvene promjene koje se, prije svega, očituju u sve većoj heterogenosti stanovništva sigurno mijenjaju naše živote. Neke su od tih promjena negativne, te su nam i češće u fokusu. Neke su izrazito pozitivne, njih često zanemarujemo. Umjetnost, ali i znanstvena istraživanja upućuju na to da se za svaku generaciju smatra da je lošija, manje empatična, površnija nego one koje su bile prije. To, naravno, nije točno.

Danas su informacije dostupnije nego ikad, nove tehnologije pojavljuju se gotovo svakodnevno, a obrazovni sustavi, kako se čini, temelje se na idejama iz 19. stoljeća. Koji su po vama najveći problemi suvremenih obrazovnih sustava?

Opća dostupnost informacija daje lažni dojam dostupnosti znanja. Od Burundija, preko Pakistana, Hrvatske pa do Norveške i Kanade informacije su u trenu dostupne, ali znanje nije. Velika je iluzija da ako u svakom trenu pokretom prsta možete doći do informacije nužno znate više. Ta iluzija u osnovi je velikog raslojavanja između pojedinaca i društava koja se već sad mogu podijeliti na ona znanjem siromašna i ona znanjem bogata. Društva koja su spremna mijenjati i prilagođavati obrazovne sustave tehnološkim i društvenim promjenama imaju šansu. Ona koja to nisu, ostat će znanjem siromašna društva. Tu se krije odgovor o budućnosti Hrvatske. Tu se krije i važnost ulaganja u odgoj, obrazovanje, znanost i kulturu. Tu se krije i moja osobna motivacija u osmišljavanju i pokretanju promjena u Hrvatskoj.

Koji je najveći problem hrvatskog obrazovnog sustava?

Naš je obrazovni sustav i dalje ustrojen prema matrici i potrebama sredine 20. stoljeća, a to je prije svega usvajanje velike količine činjenica i reprodukcije istih. Danas je takav obrazac za mladu osobu, odgojno-obrazovne radnike, ali i društvo u cjelini neprimjeren i potencijalno štetan. Takvo obrazovanje mladoj osobi niti je relevantno niti motivirajuće. Nije niti praktično niti povezano sa životnim iskustvom djece i mladih osoba. Hrvatski je obrazovni sustav ujedno izrazito nepovezan između različitih razina i vrsta obrazovanja. Ne čini cjelinu. Nisu jasno određena očekivanja od djece i mladih osoba. U potpunosti je nejasno što uopće želimo od obrazovanja? Što očekujemo da djeca znaju i mogu učiniti? Naše obrazovanje nije usklađeno s razvojnim potrebama i mogućnostima djece i mladih osoba. Četiri puta uče o fotosintezi. I to kad imaju 10, 13, 15 i 17 godina. Mnogi tvrde da najsloženije uče kad imaju deset godina. To je i sustav u kojemu nema izbornosti, u kojemu se ne prakticira autonomija odgojno-obrazovnih radnika u osmišljavanju vlastitog rada. Sustav je to i u kojem nema organizacijske fleksibilnosti koja omogućuje drugačiji odgojno-obrazovni proces. Obrasci vrednovanja, ocjenjivanja i izvješćivanja o postignuću učenika ostali su u 1950-im godinama. U hrvatskoj školi malo se pažnje posvećuje razvoju funkcionalnih pismenosti, toga da ono što uče mladi ljudi mogu i primijeniti u životu. Sustav je to koji je izrazito rigidan u gimnazijskom obrazovanju, a u strukovnom nedovoljno povezan s učenjem na radnome mjestu. Sustav je to i u kojem se ne obraća pažnja djeci i mladim osobama s teškoćama i darovitim učenicima. Ipak, u odnosu na druge društvene podsustave u Hrvatskoj, odgoj i obrazovanje sadrže osnovu koja bi mogla biti izvor smislene i važne promjene. Samo kad bi ikoga, a naročito hrvatske političare, uopće bilo briga.

Kako uopće iz te goleme količine dostupnih informacija izabrati one kojima ćemo podučavati našu djecu? Kako informacije koje su djeci dostupne od najranije dobi postaviti u ispravan kontekst? Koji bi trebao biti glavni cilj obrazovanja?

Količina informacija koja nas okružuje izrazito se povećala. Tolika je da ponekad može uzrokovati nemir, anksioznost, pa čak i u nekim slučajevima paraliziranost. Postavlja se pitanje i ekonomiziranja pažnje, na što i koga usmjeriti fokus te, prije svega, na kritički stav prema informacijama. Kad me pitaju što je trebala biti ta reforma i kakva je trebala biti nova hrvatska škola, moj odgovor je obično da je to škola u kojoj se u svim predmetima i na svim razinama kod djece i mladih osoba trebalo razvijati kritičko mišljenje te sposobnost rješavanja problema i donošenja odluka. Isto tako, željeli smo u svim predmetima i na svim razinama razvijati kreativnost i inovativnost te naučiti djecu kako učiti, prije svega kako regulirati kogniciju, emocije i okolinu za učenje. Željeli smo promovirati suradnju i komunikaciju kao osnovne oblike rada u 21. stoljeću te usvajanje različitih jezika i razvoj različitih pismenosti. Naposljetku, obrazovanjem smo željeli kod mladih osoba razviti znanja i vještine upravljanja sobom, povezivanja s drugima, upravljanja osobnim obrazovnim i profesionalnim putem te aktivnog doprinosa mlade osobe zajednici. Drugačije je to obrazovanje, drugačija slika mladih ljudi. Drugačija Hrvatska. Za neke pomalo i zastrašujuća. Za elite opasna.

Američki obrazovni sustav favorizira specijalizaciju za pojedina područja pa je legendarno neznanje prosječnog Amerikanca o, primjerice, osnovnim temama iz svjetske povijesti ili geografije. U tome smislu, treba li hrvatski sustav ići u smjeru obrazovanja isključivo za potrebe tržišta rada ili je potrebno zadržati određenu razinu 'općekulturnog' obrazovanja? Čini se da je teško imati i jedno i drugo.

Obrazovanje nije tu i nikad ne smije biti isključivo za potrebe tržišta rada, ali od njega ne smije niti bježati. Lažna je to dihotomija u 21. stoljeću iz jednostavnog razloga. Sustav tržišta rada izrazito je nestabilan. Promjena posla, svojom voljom ili prisilom, postala je i tek će postati norma. Iz osobne perspektive, ali i one tržišta rada, obrazovanje treba dati nešto sasvim drugačije, a to su znanja i vještine koje sam opisao.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Promjene predložene kurikularnom reformom omogućuju mladim osobama, jer o njima se zapravo radi, razvoj različitih znanja i vještina u skladu s njihovim interesima i mogućnostima. A te su mogućnosti vrlo raznolike i ne mogu se svesti na neko područje. Ova zemlja ima jednako koristi od poljoprivrednika, radnika u industriji, programera, čistača ulica, doktora i spisateljica.

Nakon što je konačno konstituirana Ekspertna radna skupina za provedbu cjelovite kurikularne reforme, a Radovan Fuchs odabran za posebnog savjetnika Vlade za koordinaciju njezina rada, izjavili ste da bi reformu trebalo odgoditi. Zašto?

Reformu ne treba odgoditi, nego prvu godinu treba posvetiti pripremi škola i učitelja, izradi odgojno-obrazovnih sadržaja i materijala za učenje te objašnjavanja prirode promjena. Ta je godina uvijek i bila osmišljena kao dio reforme. To nije izgubljena godina za Hrvatsku, nego upravo suprotno. To je dobitak. Svibanj je, a nemate odobrene kurikulume, izrađena nastavna sredstva, niste došli do ljudi koji to trebaju provoditi, ne znate tko vodi proces, nemate jasno političko suglasje niti u parlamentarnoj većini. Istodobno, odbacili ste cjelovitost reforme, maknuli sve dijelove koji su srž promjena... Ako želite kozmetičku promjenu za svoje sitne političke i osobne interese, onda radite ovo što se sad događa. Radili su i mnogi prije. Hrvatska se toga nagledala. Različite nerazvijene zemlje redovito prolaze reforme od 'srpnja do rujna' uz konzultantske usluge i pomoć. Vjerujem da je Hrvatska ipak malo zrelije i kompetentnije društvo. Na kraju, to je dokazala i procesom cjelovite kurikularne reforme. Ako pak želite dati perspektivu ovome društvu kroz cjelovitu i dobro pripremljenu promjenu, trebate osigurati vrijeme, imati jasan plan i objasniti svima o čemu je tu riječ.

Čini se da je reforma obrazovanja toliko kompromitirana uplivom politike i interesnih skupina da je postalo nezamislivo da će se u skorije vrijeme pronaći put izlaska. Je li nužna uspostava transparentnih procesa uopće moguća u sustavu kakav mi sad imamo? Kao što ste sami rekli u nedavnom intervjuu, preduvjet su jasni odgovori na nerazjašnjena pitanja – ali čini se da nitko nema jasnu viziju niti razumije pitanja. Koliko smo objektivno udaljeni od 'suvremenog obrazovanja za djecu budućnosti'?

U Hrvatskoj sama vlast ruši osnove demokratskog poretka, poput vladavine prava, meritokratskih principa, transparentnosti i poštovanja natječajnih procedura. Vođeni sitnim i osobnim interesima, hrvatske političarke i političari pokušat će izigrati bilo kakvu pozitivnu perspektivu Hrvatske. Jasno će i nedvosmisleno početi prozivati struku za miješanje u prostor politike radeći klasičnu zamjenu teza jer zapravo politika zauzima prostor struke. Tako će državni tajnici početi određivati što se uči iz likovne kulture ili biologije, a dijelovi saborske većine dovodit će u pitanje učenje o evoluciji. Vodit će se maksimom da izborni rezultat daje politici apsolutno pravo, pri čemu će zanemariti činjenicu da trenutačna obrazovna vlast dolazi u koaliciju ne preko izbora, nego preko prosvjeda za potpuno drugačiju kurikularnu reformu od one koju sad provode. Svaki pokušaj utjecaja struke bit će minimaliziran i marginaliziran. Svaki pokušaj reforme iz zbornica i vrtićkih skupina bit će 'institucionaliziran'. Na tom će putu pokušati diskreditirati, kupiti, potkupiti ili zakupiti. Većina će na to pristati, ali neki ipak neće. Kad ispuni svoje ciljeve, vlast će reći da su oni 'intenzivno i vrijedno radili na poboljšanju hrvatskog obrazovanja, ali da su te promjene složene'. Iza njih će ostati groblje zastarjele informatičke opreme. Za ljude ih neće biti posebno briga, jer će oni sami i njihova djeca već biti negdje drugdje. Negdje gdje su blizu 'suvremenom obrazovanju za djecu budućnosti'. Istodobno, mi ćemo i dalje žvakati žvaku prošlosti koju nam opetovano zavodljivo podvaljuju ti isti ljudi. Razmišljat ćemo o tome koliko smo mi i naša djeca objektivno udaljeni od suvremenosti... Tko ne pamti, iznova proživljava.

U Hrvatskoj je posljednjih godina sve snažniji neokonzervativni pokret koji promovira 'tradicionalne kršćanske vrijednosti'. Kolika je po vašem mišljenju stvarna podrška konzervativnoj desnici u hrvatskom društvu? Predstavlja li ona stvarnu opasnost za dosegnutu razinu ljudskih prava i sloboda?

Opasnost za dosegnutu razinu ljudskih prava i sloboda, prije svega, nalazim u inertnosti onih koji se zalažu za te koji bi trebali štititi i boriti se za te vrijednosti. Ljudi u Hrvatskoj često misle da će se netko drugi izboriti za njih. Neće. Ta je borba svakodnevna i uključuje razgovore s onima koji misle drugačije. To je osnova pluralnog, demokratskog društva. Neokonzervativni pokreti u Hrvatskoj imaju vrlo malo veze s kršćanskim vrijednostima. Njih nije briga za vrijednosti. Osnova njihova djelovanja je isključivo financijski interes. Novac je ideologija koju zastupaju i kojoj vjeruju. Samo novac i ništa drugo.

Na ZBF-u biste trebali sudjelovati u panelu na temu 'Tiranija izbora – obrazovanje u doba filtriranja' zajedno sa slovenskom teoretičarkom Renatom Salecl koja u svojoj knjizi 'Tiranija izbora' govori o tome da suvremeno zapadno društvo zapravo preobiljem slobode i izbora kod ljudi izaziva tjeskobu i nezadovoljstvo. Svako učenje je na neki način filtriranje. Kako obrazovni sustav može odgovoriti na te izazove razvijenog kapitalizma?

Upravo razvojem sposobnosti donošenja odluka i rješavanja problema, kritičkog mišljenja i mogućnosti samoregulacije. Kad uz to pokušate kod mladih osoba razviti i znanja i vještine upravljanja sobom i povezivanja s drugima te komunikacije i suradnje kao oblika rada, onda možda i postoji odgovor na te izazove. Pitanje je, naravno, tko želi takvu školu? Kome odgovaraju ljudi koji su sposobni kritički misliti? Oni koji su sposobni surađivati. Oni koji su uključivi, poštuju druge i drugačije te ne mrze. Kome to u Hrvatskoj može štetiti?

Kad govorimo o 'tiraniji izbora' – je li 'tiranija' doista prikladna riječ? Suvremeni zapadni čovjek uživa najveće slobode u povijesti čovječanstva. Prvi put u povijesti izbor je na nama – sami biramo tko ćemo biti, koje ćemo sadržaje upijati, kako ćemo se oblikovati... Ali nismo zadovoljni, ne želimo preuzeti tu odgovornost, mogućnost izbora tako odjednom postaje nasilje nad našim sebstvom. Nije li ipak bilo kakav izbor bolji od nedostatka izbora?

Mogućnost izbora uvijek je bolja od njegova nedostatka. Problem se nalazi u tome da je u današnje vrijeme ta mogućnost često iluzija. Čini nam se da u širokoj lepezi onoga što nam se nameće postoji suštinska razlika, a nje zapravo nema. U tom nepostojećem prostoru izbora iluzija odabira postaje tiranija. Ipak, iz osobne perspektive rada na cjelovitoj kurikularnoj reformi smatram da postoji mogućnost odabrati napraviti nešto drugačije. Osmisliti procese, dati ljudima iz škola i s fakulteta alate i samopouzdanje da mogu utjecati na vlastitu budućnost i budućnost društva. Na primjeru pokazati pravu mogućnost izbora i sve ono što bi Hrvatska mogla biti. Demokratičnije, uključivije, napretku usmjereno društvo. Jedna bolja Hrvatska.